Category Archives: Nekategorisano

Jedna malena

bolna

sasvim sićušna suza

na licu mom

maksumčeta usnulog

prosu se ko cvijetak

djevičnaska ljubičica

razli se

u kapljicu prelijpu

ljubavnu

a me miluje

nisi sam

mili moj

U očima tavnim svjetlucaju biseri

čedno  dijete  mojih mahala

u bašti leprša i sjedi sama

nerazum se ledeno boji

onoga što ne mnije

uzvišenu ljepotu

vrckavog uma

nevinost

hrabro kroči dalje

djevojčica mojih mahala

njeno nježno srce ne samuje

zna djetinjom dušom Božiji hakk

u grijehu mome mili anđeo djela nema

Proljeće zaljubljenih odlazi

svileno ljeto se smješi

vrijeme je lijepo

okusi lipnja lepršaju

ptice cvrkuću

nebo je nestašno nježno

ti si prelijepa

krajolik je savršen

ja sanjam plavetni san

a opet…

tanana tuga lahorom bdi

bojama nedostaje eho

ja došla

u suzi zasjala

meštrice od staklenih dragulja

eh

što te nema

u nedostajanju grijeha ni

Vremenom
Poslije Vremena
Sanjam dane nježne
U kojim bilo je nas
I uspomena što suze

Sjetićeš se
Možda
Jednoć
Ničim izazvana
Bez imalo srama
Niz basamke nadanja
Zaplesala slika tvoja
Boje sa mirisom nevinosti

Rasule su staklene perle
Zamele se tragovima
Djeteta u oblacima
Svitci listom zasjali
Obasjali pute
One bezgrešne
što odi u susret zapisanom


A vremenom
poslije vremena
Ljubav ne misli da gasne
Na koljenima
Na prtinama
Zaustavljenog trena

Još uvijek
Skupljam rasute dragulje
Koji tišinom  bole
Urušenu prugu prte
Sluteć tunele bez dveri

d'bro Dobro
Šta se tu može
Sami ostaju oni što se daju
Mnijući život je prelijep

U pravu si senorita.

NIstina je da naivnost i nevinost , uz ljubav i dobrotu neuki i nepismeni neosnovano i zlonamjerno trpaju u koš gluposti. Međutim vrijeme ipak dokaže da je glupost odrednica i okosnica bitka nadobudnih , “prepametnih” i loših , da ne kažemo zlih i iskompleksiranih ljudi.

A ti bi svaki dan morala imati minimum hejbet mini praznika za muzičke sladokusce u svom domu . Normalno , pod uslovom da se nađe pet šest sati slobodnog vremena.A odakle ti pored silne dobrote i davanja vrijeme?

Ako pitanje nije suviše lično i ako kompjuterizovani digitron može pobrojati tvoje muzičke vinilne jeidnice , bilo bi mi drago da dunjaluku obznaniš kvantitativnu sveobuhvatnost tvoje , bez ikakve sumnje ,izuzetne kvalitetne muzičke sehare.

Oprosti mi , molim te ,na morebitnoj indiskreciji.

Sni moji
razigrani
od
krvi i mesa
od
voljene
zaljubljene
žene
lepršave ko duša moja
crne čarobnice
oceana u koji zaranjam
i gubim se
meni voljenom se vraćaju

Možes li me milo moje
tim svojim lebdecim stanjem
smotanog fišekli uma
ušuškati u svoj zagrljaj
čuvati od budjenja
lahka ti noc
lijepi snovi milo moje
prijatan san
koji će jednom
budan milovati

Volim te

Mila
Bijela damo
ljubavi moja
Hvala ti
na snu

Naš san je mnogo sanja skupljenih u jedan vrtlog
koji nas nosi putanjama
maglica
a se isprepliću i dodiruju
u jednoj riječi
ljubav

Mnogo toga je sinoć rečeno
odsanjano
dosanjano
Tišina i sni

Sve je ličilo na jedan susret dva bića
u kojima samo ljubav obitava
dva bića koja zaboraviše na dunjalučki svijet

A ne zaustih san da ne prekinem
Tišina i sni

Jedno biće je krhka mila žena
milosti i dobrote puna
srce želi samo o njoj da priča i sni
uvijek u svakom krajoliku moje duše postoji samo ona
nad našim snovima bdi

Sinoć htjedoh ponoviti
da se moram stalno zahvaljivati Gospodu
majci tvojoj
na tebi takvoj kakva si
Usudu
što mi te darova

Ne zaustih milost da ne uplašim
Tišina i sni

Nisam želio san da prekidam
da treptaj Kapljice
što ocean milovanja nosi
ne probudim
i da san ne izgubim

Mnogo si mi lijepa mila
mnogim darovima obdarena
mnogo miline
duše
u tebi ima

A ne zaustih da te ne uplašim
Tišina i sni


Nikad ne znam sa kojeg kraja tebe da milovanje počnem
Nikad ne znam kako da ga počnem a da tu milost ne povrijedim
Nikad ne želim da milovanja i doticaji tvoji prestanu
Nikad ne želim da izgubim noći prespavane sa tobom

Ne budeći se u zagrljaju tvome
u duši svojoj riječi dvije tvoje nosim
Zaronimo mili

Zaranjajući u plavetni ocean
dva bića lepršava
lebde
ruku u ruci
lijeva od srca
desna od radovanja
svijet svoj grade
a doziva
milo moje
vodimo ljubav
od iskona darovanu

Sjetih se i ne zaustih
prevelika sreća ubija
bojeći se…
Tišine i sna

Bojeći se svega

ja samo svaki dan sa molitvom počinjem
i zaustim

Mili Bože
podari joj svu milost tvoju

Volim te
ljubavi jedina
Ti
Oprosti mi
što poklanjam ti
četrdeset osam djelića našeg sna
skupljenih u jednu broidicu
da plovi našom
snenom
ružičastom
od ljubavi
Modrom rijekom
a nam život znači

Tišina i sni

se pitaju

da li je moralo tako biti

a ja nijemim

ipak nakon vremena

koje nam ističe

pitanja više nema

samo ocean sni

neku bajku

što plakala je

Aleji kraj izvora

Modre rijeke

gromadi

a sleđena odlazi

tugama svojim

svjestan sam mila

hvastanja

ali jedna nada

da mnogi prameni sijedi

reći će ti sve

što želiš i ne želiš

čuti

o boli

i ljubavi

snovima koji se ne gube

jer izbora nemam

usud mi dadoše takav

još uvijek

ocean ljubavi

plavetna dubina

tišina i sni

u meni nikada ne blijede

Vrijeme žalobno ,  sadašnje.

Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo ,  ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Marijo ,ženo ,moja  vječna gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji ,  skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.

Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Marijo ,ženo ,moja  vječna gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Iščekuje. Radozbalo gleda u mene.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:

Dobri moj,

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena usvojili.. Godinama oposlije kada ste me ti i Luce trebali .  Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni lanjskim snjegovima.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli  i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  nježne Marije , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.

Jedini  moj , ljubavi moja

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Frka Frkica

 Dopisano

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

****

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

Prelijep i sunčan je dan bio.

Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiše , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .

Nataša se prije nekoliko mjeseci pridružila maci Mariji.

I evo ih , jedna pored druge . Dva prelijepa , nevina  anđela . Mati i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njeno djetešce.

Bjelo glatko  kamenje sa njihovim imenima kiša stere i umiva.Znam da nisu tu , u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, gdje rajske rijeke vječno teku.I znaju koliko ih volim.

Kraj