Riječ puža na pladnju lista?
Nije moja.Nemoj je primiti.
Octena kiselina u zapečaćenoj limenki?
Nemoj je primiti.Nije autentična.
Zlatni prsten sa suncem na njemu?
Laži.Laži i tuga.
Mraz na listu,neoskvrnuti
kotao,što pucketa i zbori
Sam sa sobom na vrhu svih
Devet crnih Alpa
Nemir u zrcalima,
More što svoje sivo zrcalo krha-
Ljubavi,ljubavi, moje godišnje doba.
Svake godine isti scenarij . Ćafir dolazi u džamiju dvaput godišnje da se pokaže merhametli insanom djeleći bajram banku. Lako je biti merhametlija sa opljačkanom narodnom lovom.
Samo silnici i licemjeri bez imana javno dijele sadaku sirotinji , uči sveti čitab Kur'an , da bi se narodu “do brom ” predstavili u bogatstvu i slavi.
I papci dodali bi mahalaši , jer papak uvijek ostaje nešlifovani krkan , bez obzira koliko ga pismenila i sređivala polupismena “žena” bez ženstvenosti i diploma.
Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.
Sve jače srce plače,
Ko kiša povrh grada;
Što bol i sjeta znače
Što muče me sve jače?
O blagi šume kiše
Po zemlji i po krovu!
Sve dosade je više,
O tiha pjesmo kiše!
Razlog plaču nema,
U srcu što se trza!
Zar izdaja se sprema?…
Toj tuzi razlog nema.
To najviše me boli
Da ne znam, čemu srce
Nit mrzi niti voli,
A teške pati boli!
Oprosti sto sam tvoju ljubav krao
oprosti sto ti ljubav nisam dao
jer ti si samo pravu ljubav htela
jer si me volela
Ref.
A ja sam negde rujno vino pio
a ja sam negde
s’ drugom srecan bio
a ti, a ti, ti si me cekala
Bila si zena koja zna da voli
i kada place i kad suza boli
bila si zena koja zna da ceka
voljenog’ coveka
Ref.
Na prosle dane uspomena bledi
mozda se kajem, sta to sada vredi
neka me boli tvoja suza vrela
jer si me volela
Ref.
Danas je petak 30.Juni / Lipan 2023. godine računato po naslijendicima jevanđelja.
180 dana su proveli suđeni tren svoga bivstvovanja i nestalo noseći oceane sjećanja i snova sa sobom .
I mnogo umiranja i boli.
Preostalih 185 molimo da budu još nježniji , ali i obzirniji. Znamo , nemaju moć brisati imena , jer neki dani su čoškasti , a neki okrugli .
Kako su skontali šta je okruglo , a šta je ćoškasto nismo sigurni. Valjda je ono π ( pi ) presudilo.
Baš je čudno to π,.
Zakovrne se , pa sve bude okruglo pa na čoše.
A ljudi se prave pametni , pa misle da ga razumiju.
Aha , kako ne. Gdje ćeš ba skontati da je nešto okruglo čoškasto. Il čoškasto da bude okruglo. Ni u Tunguziji nisu vesla sisali da to skontaju. Ono minimum jedan meteor su fasovali, da bi im se prosvijetlilo.
A vi se sad pitate šta je to tunguzije. Pojam/riječ vam sumnjiva. Tun – guz – i – ja. Ovo bi otprilike trebalo prevesti: gdje dobra ženska sjedalica , tun i ja.
A ne bi trebala biti.Iza Tunguzije nema ništa , ni stražnjica, samo jedno veliko duplo golo. .Poslijednji korak ka gore.A gore vam čeka ono što vas čeka.Ono što ste ili niste zaradili .
To svjedoči Tunguzija ,oblast u Rusiji ( sada Evenkijski rejon ili Evenkija , nema blage veze sa našom Hankijom).
Cela teritorija Tunguzije leži na Srednjosibirskoj visoravni. Klima je kontinentalna. Julska temperatura može da dostigne +40 °C, a u januaru -53 °C. Od pakla do raja na zemlji i nazad , samo jedan stađun nas dijeli. A nekad i pola.
I kao opomenu sa Neba se 30. juna 1908. se desi pad nebeskog tela što je izazvalo strahovitu eksploziju, koja se čula hiljadama kilometara daleko. Sravnjeno je sa zemljom 2.150 km² tajge. Ni danas nije potpuno razjašnjena dilema da li je reč o meteoritu ili kometi. A neuki sumnjaju na vanzemaljusku letjelicu, onih malih zelenih, koje niko nikad nije vidio.
Mi naše male žute sve ćešće ipratimo . Razmilili se svijetom ko puževi golaći poslije obilatih kišnih takara. Ne mre ih čojk pobrojati. Još malo pa će ko Mojsijevi skakavci zacrnit nebo i izluđivati arijevce i kjuklusklanovce , a bome i Vatikan i EU. Ni SAD im ne može ništa. Bacali atomske , palili napalmom, posipali pričijom gripom i Covidom ,
Što bi poete rekle:
Kontali vi ne kontali, odoste i na okruglo i na čoškasto i malo dalje od Tunguzije.
U prevodu:
Svakako nam valja mrijeti.Ne budite sa neukima i silnicima i hvatajte se za najčvršće uže.
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvog lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih, kao
noc sivih ociju.
Kej se u jezero pruzio pravo kao puscana cijev
Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oci, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkackih konja.
Zbog neceg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke sladje no hljeb orahove boje kad me
se taknes.
Tvoje se rame ocesalo omoju ruku – jugozapadni
vjetar krstari kejom.
Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kazem:
Nicega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvoga lica.
Nicega drugog nema ovdje – sem tvojih zednih,
kao noc sivih ociju.
Karl Sandberg
Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli,snjegovi neusporedivi . . .
Bile su to zlatne kose . . . Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim . . .
Silne su bure urlale-rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno . . .
Ti ćeš uvijek biti isti-u zori i u mraku,
kao ponosni vrh što ga kroz prozor vidim.
Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao što padaju zvijezde na vrh u planini,
kao što mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o što nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.
Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć – ako svjetlosti nemam!
Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.
Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje
sa prstima kao sveće što u čiraku gore…
Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,
taj dimnjak nosa, ta prsa: bibavo more.
Ti ne znaš njene usne što se svlače; zube što škripe, sneg što vrije
tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana.
Njeh smeh me svog iscepa i smehom sve zašije
taj radosni bunar, ta životinja Hana,
kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče
i ljulja poljupcima bez severa i smera,
zagrljaji njeni u meni toče i izruče
sve što divljak ruča i matroz večera.
Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja
što se puši i gleda iz peći,
Te kapke što se dižu: spore zavjese;
oko što sine: beli badem oljušten,
njene zube krilate, zube od malih reči
i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten.
(…)
Samotan lutam večernjim ulicama.
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka.
Al nigdje nema tebe… Tebe nema.