Lordica i Lord

 

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

 

Dušmani nama savjete dijele / II dio

Kažemo na nagovor ” demokaratskog ” zapada nastaviše rat protiv Bogumila što nikog više i ne čudi,jer zaradi te demokratije i ostali (nepodobni) hrišćani i nehrišćani su umirali tokom nove ere. Kažem nastaviše jer od nastanka Bosne preko dedovske hiže i povelje Kulina bana, sve do današnjih dana taj rat nikad nije prestajao.

O’ javiće se dušebrižnici i nabacivati se nekim floskulama o govoru mržnje, netolerancije i sijanja razdore.

Umjesto tih floskula samo se zapitajte gdje su nestale stotine miliona ljudi, mučenih i ubijenih na najstravičnijim načinima. Potražite vjerodostojna svjedočanstva indijanaca Južne i Sjeverne Amerike, Aboriđana, crnog afričkog čovjeka i crnog afričkog roblja rasijanog planetom , zatim pokoljenja arapa i azijaca.

Šta reći o dvomilejnijskoj šoa holokaustu Jevreja širom svijeta. A jedino ih Bosna bezuslovno prihvatila. No jevreji to zaboravljaju.

Sećate li se djece cvijeća i 1968. i godina poslije. Neman ih sasjeće. Bez milosti,bez izuzetaka uništi jednu mladost, savjest i nesuđenu budućnost planete. Cvijetnu ljepotu koja je samo htjela da voli i da pjeva o miru i ljubavi. I ljubavlju da mjenjaju svijet.

O tugo moja!

I danas u samoj Evropi u ime “zapadne demokratije” krvare i umiru ;Irci, Baski, Katalonci, Flamaci ,svi bivši sssr-ovci , Ukrajinci ,Rusi i Čečeni, srednja i južna amerika, Afrik Bliski i Daleki istok; ali ponajviše muslimani.

To su historijske činjenice i realitet sadašnjosti, odnosno budućnosti jer sadašnjosti nema ona se svakog trenutka migolji iz proščosti u budućnost.

I zato nemojte se deguntatirati i zamarati govorom mržnje.

No, vratimo se Bosni.

I u ime odbrane demokratije spektakl , TV šou licemjerja i cinizma:

Priznaše Bosnu a uvedoše joj embargo na uvoz oružja!

U ime čega? U ime i zaradi koga?

Jedini koji bijaše goloruk je bio narod koji je trebao nestati i oduvijek “svetoj šćemlijici” , Vatikanu mrzak, a Bogu mio.

To je kao dovođenje nejakog i golorukog djeteta u situaciju da se bori protiv dvojice do zuba naoružanih , vjekovno osvjedečenih , genetski izopačenih , profesionlno genocidnih ubica. Ujedno to je samo putokaz i uvod u perfidni i stravični skoro četvorogodišnji igrokaz pod naslovom:

Nestajanje jednog naroda i oduzimanju prava na postojanje i opstanak tom narodu.

” Ustani i izmjeri hram * Božji i oltar,

i izbroji one što klanjaju u njemu,

ali predvorje hrama ne izmjeri,

jer ono je dano paganima i oni će

će sveti grad četrdeset dva mjeseca gaziti.

(Otkrivenje 11.1 i 2.)

II.)Četrdeset dva mjeseca nestajanja nalik Danilovom snoviđenju koje je tako zorno prepisao ” maherica” mali Jovica oliti Ivančica:

Na očigled i u režiji ” demokrata “, takozvanih hrišćanskih otaca i njhovog zaleđja, a u stvari pljesnjivog i usranog pogana i antihrista, upakovanog u celofan mirotvorca i humanitarca, celofan providniji od vazduha poče rat. Rat je samo blaži naziv za koljačku žurkata na akrepite. Uz budnu pažnju sluge UN i nadzor mentora, koji iz utvrde grada bludnice iz Otkrovenja skoro istrijebiše jedan narod.

I sada nam taj đavolji sluga , kojeg čuva švicarska garda, sebi dozvoljava moralno pravo dan šalje poruke mirotvorstva.

Neki put ćemo se vratitri temi misli evropski. Kako i na koji način su brojni narodi natjerani da misle evropski i kakav je bio epilog te poduke.

Definitivno mi Evropi ne vjerujemo i ne smijemo da vjerujemo. Ne vjerujemo im jer u genima imamo sjećanje otaca, sjećanje djedovske hiže koji su Evropu i Vatikan označili kao slljedbenike sila tame i đavolju crkvu i haračlije siromašnih naroda.

I zato neka zadrže i zbiju sebi u hladovinu ono ” misli evropski ” ,mi se tih misli velikodušno odričemo.

A mi ćemo se već nekako sanći sa ili bez KM. Tako smo svikli.

Da Vinčijev kod ili žig

 

 Nacrtao Leonardo da Vinči Poslijednju večeru prije 52o godina.Još uvijek se o njoj koplja lome.

Neko napisao i knjigu Da Vinčijev kod.Po knjizi napravljen scenarij i snimljen film.Koliko je utemeljen po stvarnim činjenicama nije bitno.Bitno je da se Vatikan nije previše bunio.

Pitali i razmišljali ,nikako da skontamo.Uzmemo ponovo Novi zavjet da čitamo i pronađemo ono što smo pronašli prije pedeset godina;i svaki put kad smo Jovanovo jevanđelje čitali.

Ima mnogo stvari po kojima Jovanovo jevanđelje odudara od drugih.Prvo nije autentično.Drugo sumnjmo da ga je Jovan evanđečista napisao.Ako ga je napisao sam je sebe u bulu uvalio.

Sva jevanđelja se slažu samo u jednom.Za svadbenom,odnosno poslijednjom večerom je sjedio Isus i dvanaest apostola. Znači, tako jevanđelja tvrde da Marija Magdalena Isusova mezimica nije bila na tajnoj večeri.

Ništa neobično.Savle i Vatikan su isključili žene iz života.Zbog toga su se vremenom feminizirali.Ako ne vjerujete pogledajte strop Sikstinske kapele.Ne morate ni posjetiti baziliku sv.Petra jer je prizor pogan. Pederske bljuvotine možete vidjeti gdje god hoćete.

Mi ste pomislili da smo greškom večeru nazvali svadbenom . Nismo pogriješili. Stvarno je to bila svadbena večera.

Po Isusu to veče je bila i momačka i svadbena večera. Momačka, skupili se ljudi i momci da slave sutrašnje Isusovo vjenčanje sa nebom.Zasjeli  ljudi za trpezom,hastal pun meze i pića,samo im harmonika nedostaje. Slavljeniku nije bilo do muzike pa je zato Mojsija harmonikaša nije ni pozvo.

Kako se vjenčanje završilo postoje četiri verzije.

Ukratko:

Hrišćani: Rimljani Isusa na nagovor jevreja na krst razapeli i on je Božji sin..

Jevreriji i dvostruki konvertit Savle/sveti Pavle: Mi smo Isusa objesili i zbog toga on ne može biti ni mesije ni Božji poslanik.

Hindusi: Isus nije ni razapet ni obješen.Umro je u Indiji u diobokoj starosti,82 god,

Muslimani :Isus je bio samo Božji poslanik i nije ubijen.

Isusova smrt nam je u drugom planu,sad nas interesuje  tajna večera ,naročito ona slikana da Vinčijevom rukom.

Na slici se sasvim jasno se vidi žena pored Isusa sa njegove desne strane. To je  Jevanđeljski đentlmenski raspored.Muškarac sa lijeve strane,bliže ženinom srcu.

Ima još slikara koji su na taj način slikali tajnu večeru. U svim dostupnim slikama lice osobe sa desne strane nema naznaka brade,čak i ako lik izgleda ko muško.

Dolazimo do pitanja: Ko je osoba do Isusa?

Vatikan i Jevanđelje jednoglasno tvrde : Jovan evanđelista

Teorija zavjere i film tvrde : To je Marija Magdalena.

Mi nemamo svoje mišljenje,već samo razmišljanje o mogućnostima.

Ako su  Vatikan i jevanđelja u pravo onda su Vinči i neki drugi slikari u krivu.

Ako je da Vinči u pravu onda su Jevanđelja i Vatika u krivu.

Vi sada likujete,joj mu logike, boli glava. Mi nismo gotovi sa našom analogijom i molimo da se strpite.

Leonardo je bio homoseksualac i vjernik što je nespojivo sa Biblijom. Po njoj bi trebao biti nevjernik, pogančer licemjer i po inkviziciji na lomači zaglaviti. Međutim zbog njegovih majstorluka pape sumu kroz prste gledali.

Leonardo je bio veoma obrazovan i kao homoseksualac senzibilan muškarac.Nažalost njegov senzibuilitet je otišao na stranu Sodome i Gomore. Ali kažemo znao je čitati i pročitao sv.Jovana skroz na skroz i prozreo kao Malu  Ivančicu .Ta Ivančica  je bila uzor  papisi Ivani . Namjerno pravimo zamjenu identiteta radi utvrđivanja mogućnosti da Vinčijeve indentifikacije.

U svom jevanđelju na više mjesta sebe označio kao učenika kojeg je Isus tajno ljubio. U vrijema Isusa tajno su se ljubili ljubavnici preljubnici ( muško i žensko ) i pakleni potomci Sodome i Gomore. Jovan ili Jovančica je stalno kaskao za Isusom ,ne bi li pobrao kakve simpatije ili nešto više.

Druga tri jevanđelja ne gledaju na braću Jakova i Jovana Zavedejeva sa simpatijama. Vidi se da su braća i majka im tražili od Isusa više časti nego im je bilo namjenjeno.Jovan se u svom jevanđelju hvasta kao da je sam Isus. Zato Isusov osoran i poražavajući odgovor  majci  Zavejdejevih.

Isus nikad ništa nije radio tajno.On je farizeje i saduceje ružio i omalovažavao,prevrtao stvolove u hramskom predvorju.Izabranica njegova srca je Marija Magdalena. On se gnuša homoseksualca.On se gnušao svih bestidnosti i svakolikog zla.

Zato je Da Vinči   odmakao Isusa od Jovana; čovjeka koji se nameće. I onaj zaštitnički gest Petra koji Ivanu prijeti. Petar i Jovan imaju nešto zajedničko,što niko sem jevanđelje ne smije da dirne. Ako je Juda izdao Isusa,a nije,Isus mu je svjedok,  Jovan i Petar i ostali su  se  se odrekli Isusa.

Petar tri puta prije prije kukurijeka,ali u kratkom periodu.A Jovan se hvastao da je bio u dobrim vezama sa sinodom i sveštenstvom koji Isusa predadše Pilatu.I sam reče bio je prisutan u hramu kada se Isusu sudilo i sudbina mu se krojila.Ne progovori Jovica tada ni jedne da zaštiti svoga rabija.

Jovan se odricao Isusa čitavi veče dotkom suđenja pred Kajafom. I nije ga stid to napominjati u svom jevanđelju.To nam daje povoda da sumnjamo da je Jovanovo jevanđelje Jovanovo. Ako jeste, vjerujemo da je pod prijetnjom smrću pisao svoje ucifrano jevanđelje.Jovanovo jevanđelje i otkrovenje odišu stilom književnike i smutljivih farizeja.Nipošto ne liče na riječi  nepismenog ribara.

No kako bilo da bilo, slika nikako ko nije diobra za Vatikan ,Jevanđelja i Jovana.

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih


**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

 

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti letve na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno;ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. isam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako će bolan?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,sve Frku razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže,zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodo jahačima,harmonikama i njoj preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se sa mađara sklonim.Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo.Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu ,ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem,poljubim  u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek tiaj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,miris,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge.

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Umorna od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Sve zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne miože ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

 

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

 

Meri Cetinić – Naše ljubavi ,naši snovi / Song Stađuni

 

Copy (3) of ona spavau plavom Poljsko cvijeće   Vjernost

 

Plam đardina Prava ljubav  Rajski vrt

Meri Cetinić

Četri stađuna

Lijepi  snovi

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i prinosimo ih  srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.

U misli nam pohrle dva nježna safira, što su  sjetne oči zarobili u velove čežnje  i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas. Glasa se isto, treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više,  što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku, i veću tugu nosi.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad nam ništa značio nije. Svima nama,  oni na sličan način  u zagrljaj jure.

Stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš ba  zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud se za to pobrinuo.

Mali prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica   nježno  i sa ljubavlju svojim pjesmamo prenosi . Vi pomislite da samo vama o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora, jer priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Ne može ljepota mila,  samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmoriti, primiriti ,  o drugim ljubavima pričati.

On je stišće, nježno ljubi i miluje, a šapuće:

Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da djeca su uvijek u pravu. Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi slatke snove i veliku , tešku bol. Tako vam je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov. Nije bitno što je malo bolniji i gorči. Težinu je lako podnijeti,  ako ima dovoljno snova da ga drže na površini. Čak iako nema, treba ih dosanjati.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu  kose plave, crvene  ili crne , to je već sasvim lična stvar, sasvim  duboko u njegova jedra. Netom zatim ; stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski, u srce boli . Da , da Meri vam je to:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

 

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji,

Stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

 

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači na njegove grudi. On je nježno grli i ljubi. Želi da ova noć stane. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Nju sutra udaju  , a on će  morati odjahati u samoću na bijelom konju ka  nekoj drugoj ljubavi.

****

Meri, malena naša

hvala na  snovima i ljubavi

koje si sa nama snila i dijelila.

 

Kur'an 30.Poglavlje Er-Rum (Rimljani)

 

 

12.12.627. desila se bitka kod Ninive u kojoj bizantski car Heraklije odnosi pobjedu nad Perzijancima, kojom je odlučen ishod najvećeg i posljednjeg od svih bizantsko-perzijskih ratova.

Ima jedno  poglavlje u Ku'ranu koje prorokuje pobjedu Rimljana (Bizantinaca ). Poglavlje 30. Nosi naziv  ER – Rum (Rimljani) pičinje ovako:

1.Elif,Lam,Mim.

2.Poraženi su Bizantinci

3.u (Arapima) jabližoj zemlji,a oni će nakon svoga poraza ,pobijediti

4.za nekoliko godina.

Zaista je to Božija odredba i prije (poraza) i poslije (pobjede).

I tog dana veseliće se pravovjerni

5.. Božijoj pomoći. On pomaže koga hoće

I on je jaki milostivi.

6.Ovo je Božije obećanje.Bog neće iznevjeriti svoje obećanje,

ali većina svijeta ne zna.

 

Mitropolit Mihajlo / Iz Arhiva

Lijepe riječi nikad nije kasno zapisati.

Mitropolit Mihajlo je poglavar Crnogorske pravoslavne crkve. Tu crkvu, srpska pravoslavna crkva ne priznaje. I ne samo to, svako malo kidišu na poglavara; linčom i drvosječkom sjekirom mu se prijeti.

Srbaljska crkva mnogo toga ne priznaje:

-Da su Turci pobijedili na Kosovu 1389. Godine
-da su srbalji šest vijekova bili robovi svojim plemićima
-da su srbalji šest vijekova bili stranjski robovi
-da su klali sve koji se ne mole na tri prsta od 1878. Godine ( po nekim izvorima i pole vijeka prije) do današnjih dana
-da  Crna Gora  nije Srbija
-da su tokom  klanja imali glavnu ulogu u genocidu
-da je počinjen genocid u Srebrenici i Bosni
-da je Kosovo članica UN
-da Kosovo nije srpsko

Guslarske mitomanske kučke bili , to i ostali.

E sada im ljudina Mihajlo svako malo ukaže na njihove zablude i ne priznavanje očitih i poznatih stvari.

Čovjek iskren i pravdoljubiv. Zalaže se za Crnu Goru u kojoj će Crnogorska pravoslavna ,Srpska pravoslavna crkva, Islamska, Katolička i Jevrejska religija biti ravnopravne u slobodnoj i savremenoj Crnoj Gori.

Normalno je da se kosmopolit ,a mitropolit crnogorski zgražava na neka dešavanja tokom rasprava o religijskim odnosima:

„-To što se desilo bio je pravi užas koji se ne može opisati. Pjevale su se razne nacionalističke pjesme, uzvikivale se parole da je Crna Gora Srbija i srpsko leglo. To su naopako vaspitani ljudi.Kao da su htjeli obnoviti Srebrenicu, Pale, Vukovar ili Dubrovnik. Ili događaje iz Crne Gore iz 1918. godine. Isti zločin kao u Srebrenici samo u manjim brojkama. ( Cifre nam se debelo ne slažu,ali nećemo kvariti ugođaj Op.a.)

-Oni ( srbi /op.a.) žele da sve ostane kako je sada. Da sve zemljište, manastiri i objekti ostanu unjihovom vlasništvo. Neće da priznaju postojanje Crnogorske pravoslavne crkve, kao ni državu Crnu Goru.

-Aspiracije postoje. Ne samo prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nego i prema Islamu. Znate li da je srpski Amfilofije ovdje islam nazvao lažnom vjerom. Zamislite to. A aleksandruijski patrijarh je rekao da je islam vjera u Velikog Boga. I to se u Crnoj Gori poštuje. Postoje tri velike vjere. Allah je u islamu što je nama Bog. Abraham, Avram ili Ibrahim. To je, znači isto, samo drugačije zovemo.

-To ne čudi. Vi znate da je srbima Dobrica Ćosić otac nacije. On je rekao da su srbi sve dobili lažima, a malo toga junaštvom. Trebali bi znati da u Rimu, u vatikanskom arhivu, postoji materijal, građa na Bosančici. I to treba poštovati. Jezik je jezik jednog naroda kako ga on zove, čita i piše.“

Poslijednji pasus veže za odluku genocidne srpske akademije nauka i umjetnosti da se negira postojanje Bosanskog jezika.

Ova četiri pasusa smo preuzeli iz ljetonjeg intervjua Mitropolita Mihajla listu Dnevni avaz. Rekao je on još mnogo toga afirmativnog i dobroga u ovom kaharli vaktu.

Našim čitaocima su sve ove stvari poznate. I mi o njima redovno i na sličan način pišemo.

Kad te riječi čujete iz ustiju prvog čovjeka crkve koja je koliko juče bila pod okriljem one genocidne crkve nekako to ne zvuči loše. Čini nam se da postoji mogućnost da u jednom dijelu krvavog Balkana počinji da duvaju miroljubivi vjetrovi, nalik Bosanskim.

Hvala mu za sve lijepe riječi i na posjeti Srebrenici i odavanje počasti  senimahpoklanim ljudi.

Mi nismu ušli u njegov um i prokužili iskrenost.

Zahvaljujući krstaškim ratovima i klanjima u našoj nam Miloj Bosni zemlji Božje milosti mi smo uvijek i pomalo skeptična. Skontali smo da danajaca ima još živih.

A Troju prije tri milenijuma podmuklo natakarili i insane njene poklali.Tajko vam svi danajci rade.

Djeci mojoj – Hoću da znate

 

 

Djeci

Hoću da znate

**

Hoću da znate

nije sve ono što vidite

kada mene gledate

izborani starac

malo napuhan godinama

sjaja i raskošem prošlih života

koji često opametuje

radi po svome

unatoć vašoj brizi

nerazumu mojih činjenja

 

Hoću da znate

u jednom kutku mene živi beba

koja tek je proplakala

i boji se strašnog  svijeta

koji će poželjeti uprljati

ćednu djetinju dušu

 

 

Hoću da se sjećate

par vijuga dalje ja sam dječaćić

koga majka i baba na grudi povijaju

dok se smješim na majušnu tek rođenu sestru

i dva brata u neshvatanju rođenja života.

 

Hoću da bolje pogledate

vi vidite jedno ohrndano biće

vama drago

volite ga

ali opet nekako vam teret

njegove ruke milovanje

iako ništa ne traži

samo kukuriče budite dobri

osmjehom vam ljubav poklanja

 

Hoću da bolje pogledate

iza tog možda umornog osmjeha

decenije briga i ljubavi

kako ćete ispasti

u molitvi Bogu Jedinom

molim te spasi  ih od zla

 

 

 

Hoću da mi bez straha prilazite

Nemojte se plašiti

Ne znam kada ćete čitati moje riječi

možda će u mom pogledu biti bjelilo

u ušima beton  bez eha

u umu praznina do neba

ali znajte u srcu će uvijek gorjeti plamen ljubav za vas

u duši će mirisati nježni cvjetovi milovanja

malene bebice

 

Hoću da mi bez straha prilazite

u meni još uvijek samo dobro stanuje

čak i ako ne bude   slike u očima

ako se ton ehom nerazumu gubi

znajte da vas osjećam

milujem i volim

iskrenom djetinjom dušom

kao i prvog dana

kada sam vas ugledao

i poljubac na ružičasta lica spustio.

 

Vaš nerazumni gluhi otac

Dever boje ,a nigdje crnila i žemsko razmišljanje


viktorija     ruža 2plvetnilo 1      lwt lwptira    tri

 

Možda smo vam poričali kako smo počeli sa ovim belajom a možda i nismo.

Neko bi rekao da  je to nevažno ,jer smo se do guše uvalili ,a ne mremo izići.

A nije nevažno.

Otkad su to Bosna zemlja Božije milosti, Sarajevo Grad čednosti i Modra rijeka nevažni.

Radeći njima u čast , navukli se na riječi,muziku i boje,ne mremo disati. Morali dežure prikantat. Pošandrcali načisto

.Naročito kad su žemski o'praznici  u pitanju.

Zaskočimo mi iz svih uglova ,na sve pozicije , frtutma sijeva na sve strane,a žene klimaju glavama,ne ono gore dole,već ono lijevo desno,ko vele blesani bili i ostali.

Zadeverali se mi ko mahnitovi  oko ove igračke što naka stranica po stranjskome zove. Čuj molim te lijepo lovo V (v)  udvostričili i utrostručili  ko da su pijani ili nacisti.Nacisti udvostzručili slovo Z ,pa pokolj napravili.

Ovi Srbalji slovo c  učetvorostručili i klanje takođe. Nije ce nego es boni,ne bili. Da se zna ,po naški S . Dva S gore, dva es dolje.To mu dođe 2 SS i 2 SS .Dakle, oni su dvostruki esesovci.Ništa ne imputiramo. Sami sebi  na zastavu natandarili i obilježili za sva vremena.Što ti je um!

A ovim našim blentovijama  bi bolje bilo…

A i ne bi.! Ko bi  trpio taj takarli dever  po vaskoliki dan i noć. Što je bilo bilo je,boni i previše za jedno žensko čeljade.Ili nije? Možda još ponekad ,kad žešće zasvrbi. I ponekad kad se prisni. A pođeđe i kad nam se ćefne.A bome ,ponekad i kad  ne boli glava.I preventive radi, da ne zaboli glava.I ponekad kad unuče spava.Može i kad mačka drijema,jer oluja se sprema.Ma, može boni,ženski insan uvijek.

Kakvi vas đački dani spopali.To neki, anamo onaj ili hadum  izmislio.Od kolijevke pa do groba najljepši su takar (li) dani.Boja u đardinu i mogućnosti preko nekoliko.Ako tome kakvu muziku , cvijetni krajolik ili muziku poridodaš, šta će ti više.Joj koliko je tu perja iskrilo.

Sve mi imamo pune sobe naših,pernatih jastuka,samo prilegneš na njih i sve se samo doziva.Pametan neko izmislio jastuke.Lakše se na njima jastučiti.Da,nema jestuka možda ne bi bilo jastučenja.Ali ženski svijet je pametan.Šiju one šilte,minderluke,dušeke.Ako treba i slamu će uvalit u svaki kut i tkaninu.

Frajeru,dobro smo prošli.Ova naša Vebka,mi joj počeli tepati,aman ko Ljuca Behki ,nam prava izvlakuša kod onih naših ženskih.One u svakoj riječi ili pomisli namah o takarli stvarima. Ne može ćo'ek ni rahat u penziju otići,kažu peznija se mora zaslužiti.

Mi pitamo,i zamalo po glavi ne fasujemo:

-A zakon , a  četeres godina.

-Zakon je za normalne. Za blesave mahnitove nema penzije dok đardin ne  uvene. A uvenut ne može, ako se lijepo i pažljivo svaki dan okopava,zalijeva i ukopava.Jedino ,kad viša sila ili neumitnost kaže: nema više .Fajront.Putnici neka se pripreme za viši nivo.Kontaju oni dohakaće nam višom razinom.

Malo poslije.

Ženski um može smisliti ,što niko ne može.Posebice ako je jastuuuk pri ruci.A kažu ,jastuka na višem nivou će svako imati koliko želi.I šilteta,dušeka,minderluka,slame ,trave i cvijeća.Pa hajd ti ne skontaj neku minderli fintu.

I oni nama sretan vam osmi mart.Kakav vas osmi mart spopao.To je jedini dan kad nam otmete garant takar.Naše se blente nađu u slavlju i uvijek prekrdaše.A od toga nikakve fajde.

Vidimo mi ove se naše raspričale ko koka zrake ,pa na brzinu dokinusmo započeti tekst.

Na našoj stranici Bosna zemlja Božje milosti slike zaplesale nebeske boje domaće radinosti. Vakat im bio.

Mojsije se razletio skoro pa k'o oko harmonike ili Zlate. Sve nešto psuje ,ko takarim grafiku,gdje mi pamet bi ,nuto boje ko velovi bolero tancaju. I uvijek sam volio ekspresije i blesavog Dalija.

Omi se popravio vid,ali samo crno bijelo ganja.Ostalo mu sve sivo izgleda.Kaže i bijele bubrege slabije jede,sve mu ko ćumur krekin izgledaju.A pola uživancije je u boji,pola u ukusu;ako to ne štima stomak ne mre svariti.

Lenji uzeo kist u ruke,pa sve neke leptire šara pa u velove pretvra. Pravda se ukočila mu se ruka. Težak  ovaj kist haman ko kašika. Zbog kašike je počeo ko dijete blato  jesti ,rukom.

Herci cjevčice i mace idu od ruke.Jes da poneka ispadne nalik kuci ili ženi,ali u nadrealizmu sve  sve prolazi.Kaže pitajte Remboa i Bretona.Oni se busali u prsa a pokojna nam nona Berkica bolji ljubavni stih od njih radila.

Evo samo jedan njen nadrirealistički biser :

Šurim morem vitar piri

iz kešine dragog moga

prolitna  mu kaka viri

ćeška insan onog svoga.

Deba donio neke žice mislio da se roštilja. Čuti ništa ne kaže. Znamo da razmišlja: takarli stađun doša,  u ruku moran kefu jemit ka bi malo gušta i žensku potkačia.Ćemo vidit ča mu pri  gre. Jal crna karoca, jel bili sanduk.Trićeg ni.

Dobri obje desne ili lijeve ruke ima.Kako se uzme.Ono desne za ljubav mrakuša.Ono lijeve,krampa za moleraj i ragbi.A i žali se na kičmu.Neka mu,hoće se on tarzanati šeset kuka.

Muzika i slike su naše molitve i zahvalnost gospodaru Gospodaru svijetova.

Svaki dan ćemo imati pet  postavki u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

U 8 29, 13 01, 14 02 in 15 03 uri.ima i rezervne, obuhvatna Ponoćana u 23 29 h.

P.S.
Nekoliko dana nismo nikog pošteno potkačili.Morali bi to nekako nadoknati. Ako ništa ,natakrićemo neku razrooku fukaru. Nemamo dovoljno crnila u svojim dušamo,a i boje nas raznježile. Ali će nas neko zlo bocnuti i eto nas, za sekundu mu vratimo njegove crne i krvave  svijetove.

Vrišteće kraljice boli / Za sve djevojčice što mrenjem ljubavi kroče

 

 Nestvarni krajolik

 

 

 

Pjesma  Melankolija  Strast  Lakoća

Mjačina duša Djetinje radosti Umor Rastanak Mrtva priroda

Vrišteće kraljice boli

 

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu

Lirik pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda.

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da

 

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

 

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

 

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.

I jednoj poetesi što umire u bolu usamljenosti.