Dino Merlin – Rane / Song – Lyrics

 

 

Rose dan Dodiri i spajanja  Noć jecaja

 

 

Zašto čim dođem u taj grad

Jedan prozor tražim

Zašto se okrećem za tim

Kad znam da nema nikoga

Hladan, pust je skver

A ti si odavno sa njim

 

To je samo san

U kredencu još zvekeće porculan

 

O ne, ti nisi otišla

Još si tu

Još stojiš tu, u sjenci grana

I nije život prošao

Nismo umorni

I nema na nama rana

 

Ovdje me znaju svi

Kuće i mostovi

I klinci iz ulice

Ovdje sam Romeo i Medžnun

I leptir mlad što gori kad ugleda tvoje lice

 

Osjećam, blizu si

U zraku su virusi

Opet ću da se razbolim

 

O ne, ti nisi otišla

Još si tu

Još stojiš tu, u sjenci grana

I nije život prošao

Nismo stari mi

I nema na nama rana

 

Još si tu

Tu u sjenci grana

I nismo mi umorni

I nema na nama rana


												

Arsen Dedić – Ne daj se Ines / Prevod na Engleski

Ne daj se, Ines.

Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.

 

Imala si vise ukusa od mene.

Tvoja soba – divota – gazdarica ti je u bolnici.

 

Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.

I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.

U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.

Ne daj se, mladosti moja,

ne daj se, Ines.

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekoliko recenica lose prikrivena zelja.

Tvoj nacin gospodje i obrazi seljanke.

Prostakuso i plemkinjo moja!

Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao naranca,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.

Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih
tramvaja.

Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i – molim vas ako me tko trazi…

Ne daj se, Ines – evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.

Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?

 

Meni je ipak najdrazi pocetak.

 

Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.

 

Ne daj se, Ines,

 

poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu

Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.

 

Znam da ce biti jos mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.

 

Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,

a ponovno pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.

 

More od olova i nebo od borova.

Udaljeni glasovi koji se mijesaju:

glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.

Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu

i nestalo je svjetla s tom bjelinom.

 

 

Jos malo setnje uz more i gotovo.

 

Ne daj se, Ines.

 

 

**

 

Don't give up, Ines.

Don't give in to age,
my Ines, to different moves and habits,
Because your room is still warm;
Cozy setting and rarities.

 

You had better taste than me.

Your room  – splendor – your landlady in the hospital.

 

You were always distinctive
by the colour of your letters, by the gifts,
She walked me, the next morning around nine, to the station.

And a green bus chased by autumn wind
Like a leaf, going down a Belgrade slope.

Wearing my evening suit
I am surrounded by stares.
Don't give up, my youth,

don't give up, Ines.
Our acquaintance was long due
and then, by chance, with hot schnapps
and with just a few lines, a wish badly hidden.

Your way is ladylike and your cheeks rustic.

My bumpkin and my gentlewoman!
Then your breasts, bed,
And my room hanging in the air like orange,
Like an orange lamp under the green and blue waters of Zagreb;
in Proleterskih brigada 39. beside Grkovich.

Wet street further from the window and evening trolleys
buzzing.

Beautiful moments of nostalgia, love and poverty,
Using communal bathroom
and – Please if someone asks about me…

 

Don't give up, Ines

Here I am getting up, only to turn the record over.

Is that rude in a moment like this,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?
I still prefer the beginning.
I have access to another million of hers
and naughty data from our youth
That, right there in front of our eyes, deceives us, and robs us, and leaves us.

 

Don't give up, Ines,

 

Tear up the invitation, cancel the dinner,
cheat on your husband on your way for a hairdo
in some better hotel

Touch me under the table with your knee,
My generation, lover.
I know that there will still be youths,
But not another one like this – on average 1938.
I won't have anyone to stay young
with if all of you get old,
And that youth will be difficult for me,
But in the end you must be right,
Because I am alone on this shore
that you've left and surrendered half-heartedly,
And the rain is starting again the way it rains in November
in the islands.

 

Lead sea and pine sky.

Distant voices in the mix:

Voice of a friend's, mother, daughter, lover, boat, brother.

Rapidly picked up clothes before the rain

And the light disappeared with the whiteness.

 

 

A bit more of walking by the sea and that's it.

 

 

Don't give up, Ines.

Arsen Dedić

Arsen Dedic

(1938 – 2015)


												

Bleki – Zavođenje

 

 

 

zavođenje dok piješ kafu

podatna i čedna

u negližeu

što otkrivaju okrugle dojke

mramorne bjeline

uzbibane od jutarnje čežnje

 

čemu to

ne stišava tvoju glad

za milovanjem

njegovom rukom

uzdrhtalom od vječnosti

dok brišeš

mrvice sa stola

sinoćnje samotne večere

 

zašto

kada odu vozovi vaših dana

zavoditi zavedenog

što srce ti nuđaše

ispod razbijenog prozora

čekanja

 

nestala nada

a se smiješ

uživaš u rođenju drugog

u muci njegovoj

imaš osmijeh leptira

ledenog srca

dok šareni stolnjak

gužvaš čežnjom i bolom

tvoga ponosa

 

ljubavi nevine  

mirisne i crvene

kao njegovo srce

bačeno na sivi asvalt

živo i krvavo da plamti

a ga šmrkovima spiraju u odvod

 


												

Predponoćna galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Čarolija sutona                                                                 Uskomešano noćno nebo

 

Rajski valovi                                                                 Mjesečina i maglice – Make Love No War

 

Nevinost i krv                                                                   Modra rijeka , đardin i nebo

 

Vali i suton                                                                Uzbibani đardin

Predivni život

 

Poderano jedro                                                         Miris tuge

Njena raskoš

 

Iskričavost                                                                  Plavet i bodlje

Aco Šopov – Spomenem li te

 

 

Spomenem li te – pa mi lik tvoj svane,

uzdrhti srce oceana

i ožive vulkani davno ugašeni.

Lava se pretvara u krv,kev kao lava plane!

Otadžbino , pjesmo neopjevana, pjesmo nespokojna,

ista kroz vjekove,kroz buljuke

kako za djedove,tako i za unuku –

krv će i nas spasiti!

 

Sšpmenem li te – pa mi sine tvoja slava

nestaju daljine

i sva je povijest kao ogromna lava

što se kao bodopad survava s visina,

a svijet nije veći od riječi

što se sa ovih strana moćno oglašava:

Oradžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna

krv će i nas spasiti!

 

Evo nas, Otadžbino, oboje u planimnama

u nijemom i prisnom razgovoru.

Zrak je čist i kao mač sječe.

Ti si pored mene nejvjernija žena,

smisao očovječeni,

istina poznata,nedorečena i nikome do kraja oglašena.

Otadžbino, pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna,

krv će i nas spasiti!

 

Ali ne krv rastanka i mržnje,

krv osvetom i gnjevom rasplamsana,

već on krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,

muž za ženu i sina,

a sin zajedno sa njima za otadžbinu

zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.

Otadžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna

spokoj u nama ćemo iskopati:iskopati od iskona!


												

Bleki – Starost blješti

 

 

Starost blješti

tražeći tragove

izgubljenih snova

ni iluzije nema

 

mladost nedorečena

bespovratno bježi

zagubljena  silovanjem

u bespućima prošlosti

za trenutke neke

bliskih hirova

nadobudnih srna

uplašenih žena

 

smrt se šunja

nikog nema

ničeg nema

ni osmjeh

ni čašu da ti da

na uvele usne prisloni

korjeni ostaju prazni

 

sadašnjost je tužna

osmjeha nema

nikad ne postoji bijeg

ni iluzije nema


												

Nights In White Satin – The Moody Blues(Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

Noć milosti i sna

 

Ponoćni velovi

 

 

Nights In White Satin

 

Nights in white satin,

Never reaching the end,

Letters I've written,

Never meaning to send.

Beauty I'd always missed

With these eNo before,

Just what the truth is

I can't say anymore.

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

 

Gazing at people,

Some hand in hand,

Just what I'm going thru

They can understand.

Some try to tell me

Thoughts they cannot defend,

Just what you want to be

You will be in the end,

 

And I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

 

Nights in white satin,

Never reaching the end,

Letters I've written,

Never meaning to send.

Beauty I'd always missed

With these eNo before,

Just what the truth is

I can't say anymore.

 

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

‘Cause I love you,

No, I love you,

Oh, how, I love you.

Oh, how, I love you.

 

Noći u bijelom satenu

 

Noći u bijelom satenu

koje  nikad ne završavaju

pisma koja napišem

ne misleći da ih pošaljem

ljepota koju moje oči uvijek propuštaju

upravo je  istina

o kojoj ne mogu više ništa reći

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Gledam ljude što idu ruku  pod ruku

To kroz što ja prolazim

oni ne mogu da razumiju

neki hoće da mi kažu

misli mi ne mogu braniti

ono što želiš da budeš

postaćeš na kraju.

 

I ja te volim

da volim te

o kako te volim

oh kako te volim

 

Noći u bijelom satenu

koje  nikad ne završavaju

pisma koja napišem

ne misleći da ih pošaljem

ljepota koju moje oči uvijek propuštaju

upravo je  istina

o kojoj ne mogu više ništa reći

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Zato što te volim,

da ja te volim

o kako te volim

oh kako te volim

 

Udišem duboko

nailazi tama

gledam kako svjetla gasnu

u svakoj sobi

ljudi na ležajevima

osvrću se i žale

još jedan potrošeni dan

snaga je bačena.

 

Ljubavnici u strasti bore se ko jedno

usamljen čovjek vapi za ljubavlju

što je nimalo nema

nova mama uzima

i doji svog sina

stariji građani

bi da se podmlade.

 

Nebesko telo hladnoga srca

noću caruje

sklanjajuć boje

iz našeg krajolika

crveno je sivo

žuta je bijela

mi odlučujemo

šta je stvarno

a šta iluzija.

 

Zato što te volim

da ja te volim

oh kako te volim

 

Zato što te volim,

da ja te volim

o kako te volim

oh kako te volim

 

 

 






												

Magazin – Neću se vratiti / Song – Lyrics

 

Srce vene     Melankolija  Ljubav i rastanak

Sto ce meni jutro plavo

Ne treba mi da me budi

zivjeti se i ne trudim

K o svi drugi sretni ljudi

 

Jer ja, jer ja

Necu se vratiti

 

San me zove idem s njime

U doline, u visine

A ponijet cu sliku tvoju

Da me cuva u spokoju

 

Zbogom duso sretan budi

Kao i svi drugi ljudi

zivot mi se ne isplati

Kad me neces svojom zvati

 


												

Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.