Purpurnoj šumi se prikrao lopov
Kada se ne sakriva iza oblaka i sunca
Zovu ga varalica puni mjesec
Diže talase i strasti do vrhova uzavrelosti
Mora i djevojke siju kamene nevinosti
Traže ih u jutarnjim dugama snenosti
No one su inkognito pod pravim uglovima poredane
Na mezarjima izgubljenih snova
Smiješiti se stalno, da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tom životu nejasnom do bola.
Trebamo znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što osta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve uze
kad već ništa nemaš, kad sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav naša davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići nečujno kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, stisnuti zube,
krikovi mržnje u nama da gnjiju,
posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
utišati srce sto već umrlo je,
sacuvati obraz ko neki što znaju,
dok jos ponos pao nije
Trebalo je znati,
suviše te volim, ja to nisam znao.
pB
Zauvijek – šta znači? Iz ure
Antikne kaplje voda, a onaj
Sa pijeskom sipi,a budilica
Moja buba sred sljepoočnica
I budi – još zauvijek to je –
Kao u kratkom snu, punoga boje,
Mene, tebe, svakog, druže, zove
U iskon, u vječne tegobe nove.
pB
Autor
Hajro Šabanadžović
Tango zvani čežnja Plavetno svitanje
Zelena raskoš Izmaglica i most
Užas Tisuću velova a jedna žena
Tirkizna mjesečina Jedan život
Idilični đardin Scijetlo i iskričavo
Zeleno stablo Ona u vrtlogu proljeća
Svitanje nad visovima Modrozeleni krajolik
Proljeće kao krhkost Zelena piramida
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
tiše
i još tiše
srce moje
molim te
ne brani
zaljubljenim snovima
muziku duše moje
usnuloj ljepoti da prenesu
Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970)
Dženis je bila nikad prevaziđena američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.
Ono što je ona poklonila muzici , pogotovu roku , malo je muzičara uspjelo to učiniti.
Sa pravom je mnogi smatraju prvom damom svjetskog rok i bluz izraza.
Mi se pridružujemo tim mišljenjima , uz dodatak da čisto sumnjamo da će se takav, glas, senzibilitet i
osjećaj za muziku , tekst i životnu interpretaciju ikada više ponoviti.
Hvala joj .
Počivala u miru do nekih boljih vremena.
Akšam polako pada
u srcima našim
nada
ljubav i radost se budi
a muziku snovima sudi.
Tako vam je Mile moje.
Bez vas života nije nikada bilo.
A noćas …
A noćas
u ponoć
ako ona sluša
nek ćuti bol …
Odjednom udar,moćnih krila šum,
nad njom,zbunjenom,neko je žudi
kanđe o bedra , a o vratu kljun
strasno stišće nemoćne joj grudi
Plašljivim prstom kako otjerati
S bedara slabih teret što se daje?
Kako kroz bijeli vihor da ne shvati
bilo tuđeg srca otkucaja.
U tom drhtanju začet je rat, stenje
u padu,oganj,smrt Agamemnonova,
Što otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,
da li je postala stjecište i izvor
surovosti,nježnosti i snova
uvećan za svaki novi zamah krila
Danas je Srijeda 4. Oktobar/listopad, godine 2021.
Nanizali smo nisku od 276. dana. Do kraja godine ostalo je još tri puta po trideset dana, minus jedan.
Što bi mi neuki mahalaši izračunali – još minus tri mjeseca ostalo, onima koju su ostali. Oni koji nisu,nemaju se čemu nadati. Mislimo dunjalučkim bitisanjima.
A gore? Kako kome?
Uh, misleći na neke, velike nas vrućine hvataju. Evo , u goloj smo vodi, a nismo se ni kupali ,ni tuširali, a ni mađar nas nije spuco.
Daklen , ostadoše tri niske brojanice, manje jedna perla. Dovoljno vremena da se čovjek moli za oprost grijehova.
Sa'će se naći neki pametnjakovići i reći nemamo se mi šta moliti.Nismo grešni.
Aha, nisu. Jok nikako.
Sve što se rodi grešno je , svaki čovjek bez izuzetka .
Ha se promili ,iz one što se promilio, grešan je. Da se nije promilio ne bi bio grešan. Ni jedan insan.
Zakon logike.
Zar nam praoci , na vrat na nos , zbog jedne jedine jabuke nisu izbačeni iz raja?
Jesu!
A kakva je ta jabuka.
Grešna bezbeli. Okrugla, rumena, blistava, uzbibana, sočna, slatka , ma ko smokviaca ili baklavica na priliku. Ovaj put ispade na nepriliku.
Mi opet skrajnusmo sa teme. Ne m'remo a da je ne pomenemo.
Jabuku, pitate vi.
Joj, kakva vas jabuka spopala. Pune bašče zrelih jabuka.Idite tamo pa ih gledite.
Zar nije jesen?
Jabuke i kruške zriju.
Mi vam, boni, moramo nju pomenuti. Rajsku pobjegulju.To predivno biće, ženu. Onu što nas je nagovorila na belaj.
Joj lijepa belaja ,majko mila. Baš nas od svih blentovija nađe.
Da nas hoće svaki dan po hejbet puta navraćati na belaj. Pregrmili bi mi to nekako. Kad smo zbog nje pregrmili raj ,sve ostalo je lako.
I sada oni nama neki čo'ek nije grešan. Aha. Ima jedan mjesec. E u tom mjesecu niko nije grešan. Čini nam se da se vabi Limburg.
Evo, ovi novokomponovani učenjaci i prepisivači nam počeli tupiti da su Božiji poslanici berzgrešni.
Zaboravljaju Isusa , Mariju Magdalenu i bacanje kamenja. Ne baci ni on kamen na tu krasoticu. Nećemo sada o teorijama i njihovom kasnijem druženju. Neki drugi put.
Neko je grešan više, neko manje. Iskrene molitve i kajanje pomažu da se insan očisti od grijeha. I navode nas na pravi put, da ne ponavljamo greške.
Ali čo'ek ko čoek , vazda naleti na neku jabuku pa jopet zgriješi. Neko i na smokvicu. A vole ljudi i drugo voće. kako ne bi. Ima tu i slasti i prijeke potrebe. Za vitaminima. I mineralima.A šta se vi mislili? Da se očistimo od grijeha. Ono klin se klinom izbija.
A opet, ljudi su lakomi na ovozemljska bogastva i blagodati. Ne znaju biti umjereni. Uvijek hoće još . Ne znaju da ih to još više udaljuju od Stvoritelja.
Oprosti će se jabukanje i voćarenje ( Možda?).
Ali oteti ono što je nanijećeno drugom Božijem biću?
Ako neko uzme to neko još, oteo je hljeb iz usta brata svoga. Iz usta malog , nemoćnog djeteta. A to je veliki grijeh.
A tek, o Bože Milostivi na kakave načine to čine?
Um da se sledi. Nebesa da se smotaju. I popadaju.
I pala bi i poklopila silnike da nije tih nevinih , gladnih i ugnjetanih. Radi njih je Milostivi najveći Oprosnik .A upravo ti što korice hljeba su željni, se najviše mole i vjeruju u Milost i Ljubav Gospodnju.
I daće im se .
I jednima i drugima. I na ovom i na onom svijetu. Svakom po zasluzi.
A tada joj i jao, kada se počne čitanje i prozivka.
Mnogima će biti gore nego kada se prozvao peti tri.
Biće gore nego Sodoma i Gomora. Biće gore nego Pokokatapetl.,ili potopi Nojinog ili Firaunovog naroda. To je bilo , tren ili dva. Bilo i skoro namah prošlo.
Ova prozivka i čitanje, stavljanje čina na tezulje i mjerenje činjenja i ne činjenja , nosi lakima vječno proklestvo. Ali džab džabe , jer oni i dalje ostaju lagani, prelagani na dobru.
Što bi poete rekli:
Kad tad.
U prevodu:
Vrlo jednostavna i efektna , skoro najminimalnija, prosta rečenica , Dvije riječi koje sve objašnjavaju.
Kad?
Zna se .
Tad!
Ne bi bili u koži Bogohulnika, licemjera i nevjernika.