Rane

Ne tuguj Mila Rane su biljezi

da se živjelo

bome i voljelo

Većina same od sebe

sad pa sad

bez ožiljaka nestane

Neke su od krpelja

malo zabole ali prođu

jer nisu vrijedne pomena

Ostaju one nezacjeljive

koje vrijeme oplemeni

jer su ljubavlju vidane

Tada se sjećamo prošlih dana

koji se neumitno

iznova i iznova vraćaju i ponavljaju

poput milostivih blagodeti

isjeckanih u lepršave konfete

što padajući na dlan

snove pletu

sni niču nježnošću sutona

tvoreći opsjenu

ja sam nježnost

a ti ljubav

u utrci života

i nesanici

kojom ti mene mazno pobjeđuješ

nestajući sa krhkošću svitanja

Bookmark the permalink.

Komentariši