Blažena Luca – Deseti dio / III nastavak

 

 

 

 

 

 

Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ,  ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca ,   iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše  Ljubavlju  i Milošću .

Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljpote i rumenila svoga . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri  i zadovoljnu molitvu Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .

Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude i ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili  mi se duša ne uznese .

-Noć i dan su prošli mila .  Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .

Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luca . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena  probudi i rodi  . Vrijeme je . Sinoć  sam  osjetila da   pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .

Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno

i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .

-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak  otvori lati , jedan po jedan i   polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem  onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca uvila .

Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira   umire.

Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo .

Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:

-Samo malo .

Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ?

Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju  klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .

-Ludačo ,  sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?

Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , je ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .

Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može  pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži .

Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno , osmjeh mu blista . Prelijep je kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .

Prima  me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće .

Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a  blisko mi i svečano .

Nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko je  upriličio šedrvan ,  koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja .  Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća .  I rosi ih , veseli žubor iskrica vode ,  koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne noenske  sijalice , koja noć i bjelinu  pretvara u fluoroscentni  bjeličasto plavetni  san .

Malo  dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .

Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .

Noć  je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao  pahulje na plačnom kapku , koja se boji da tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge  od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotani u oblik snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da ablenduje . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približe i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .

Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.

Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom .  Gladna sam .  Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani zvuk gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .

Nema veze što je ovo naša veće . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar ,. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :

-Da,  miledi.

Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:

-Batler , slijedeće jelo , pliz .

Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:

-Sa srećom , miledi .

Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom  od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , posoljenog i pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.

Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela  jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao ,  a ni šta u usta nije stavljao .

On se skoro nasmije i kaže:

-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni

i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila.

Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku ,  viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi  umjesto ruku dalo pribor za jelo .

-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?

-Bolje ti je da ne zna .

Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne  upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.

-Normalan sam mila moj , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .

Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te  ; čitati ljude.

-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvuke rade . Tuga  , jer da joj grudi ,    bradavice   stegne , milodarje koje mu se nudi stegne , pomiluje   ne može . Straha te  , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.

-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke .  Čak i nemaju duge nokte .

-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotinu umjesto ruku . Tvoja je duša tko čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica u kojo se rađa žena . Želi to i nije je strah čina .

Strah je da ne učini neko zlo onom drugom djetetu . Ona zna da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina  da v ode ljubav zlo .

Zamisli  plavetnu meleku čija dobrota toliko  voli toliko da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila .  Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlućiš , meleke nikad  ne griješe .

I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redososlijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.

Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu ,  kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje  onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao  .  Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana ,   pritiskajući ih duž putanje . Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelo spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su bile spojene i titrave .Tražile su još dodira . Osjetim da je otvorio oči  i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa . I ja osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji onj meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše.Ja  osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda  njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote  u tim prelijepim očima koje su govorile:

-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .

Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši