Author Archives: admin

VI DIO

Peti dan

Utorak 17.Avgust / Kolovoz 1971.

Harley Davidson Panhead

*

Ovaj bjelavski blento me dvori . kao da je najmljen da rinta po kući , oko kuće i đardinu , a pritom još i besplatna družbenica i kućna pomoćnica. Meni odgovara . Malo se ublažila moja samoća . I uvukao neki nejasni  nemir. Ne znam odakle i zašto.

Misliš ? Sigurna si da ne znaš? Odnekud,iz prikrajka me pitaju moje druge.

Mali Princ rijetko govori . Kao da ne zna u kojem vaktu živi . Nikad ne priča nešto konkretno i sadašnjici . Više onako usput , ko slučajno i uglavnom apstaraktno . Evo neki dan mi priča o valerima . Kao da me to sada interesuje .

Kad priča gleda u oči , tužno i zamišljeno . I stiče se dojam da gleda nekud kroz njih. Njegove priče nisu uvijek tužne, ali su  nježne . Sve su pune blagosti i svjetlosti . To me smeta . Ovo nije svijet ljepote i dobrote. Ovo je svijet boli i tuge. Njegove oči i nenapuknuti svijet njegovih sanja , koji rovare po mome srcu još više.

Ja tada nemam izbora , bježim iz njegovog nježnog svijeta i vraćam se u svakodnevnicu . Kad to ne bih učinila , Dobri bi me nečim ponovo rasplakao. Zato više volim da se sjećam blesavljenja mahalaša i našeg prvog susreta.

…Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam neku daleku prošlost svoju. Vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški ,na kojoj smo nekada, prije trinaest godina, naše snove sanjali …

A sada me to jedno djete sa ljuljačke ponovo rasplakalo. Od kako sam onu prvu suzu kanula on me svako malo rasplače. Evo  ja nisam ni osjetila, a Dodo mi se u misli vratio. Poslije trinaest godina samoće.
Stišćem ja suze, ne dam ih na svjetlo dana. Neće ih mahalaš vidjeti. Ne ove za Dodom.  

Čekaj malo, kako on zna i na koga on misli. Na Dodu ili na sebe. Ne, na sebe sigurno nije. Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu ašlamu. Ali opet odakle on zna za Dodu i tu priču. Niko je ne zna. I ja je zaturila , duboko  u nutrinu, da ne izviruje.  Previše me boli. Misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu. Ja sam osupnuta. Ja sam bespomoćna. Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene. Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog. On zaustavlja nepočetu priču o valerima. Zapali dvije cigareta. Jednu za mene , jednu za njega, nasu nam kurvoasier, stavi mi prst na usta kao da kaže:

“Tiho malena moja, to ovog trena Dodo tvoje misli stere među nas.”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, možda i početkom proljeća. Znam da je bilo sunca, plavetnila i miline. Taman prolazila polovina pedesetšeste , ja se vratila sa probne  vožnje Dodinim motorom . Ne bilo kakvim motorom bio je to Harley Davidson Panhead poslijednji model 1950 godine. Te 1956. god. prvi takav u našoj domovini i Sarajevu džadama je prašio. Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan azurno plavo sa  bjeličastim nijansama, lepršajući zvuk vjetra u  grudima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam . nije da se ‘falim i mnogo ljepša, životnija i orginalnija od svih Harleja.

Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova prve misije FNRJ u Njujorku pri UN. Onomad  kada je postala nestalna članica Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor. Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi. Tamo se Dodo osjećao kao zatvorenik, nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mene baš ovakvu upoznati . Plavu , krakatu i vitku . Čvrtuvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i njega, moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost što živote rađa i daruje. Dugo, satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje. Dodo mi kaže, kao neku tihu , nejasnu slutnju ;mora se nadisati i namirisati Zemlje Božje milosti i Grada čednosti. Nije baš tim riječima rekao.Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatila, kao Dodine i moje.

Par godina te ljepote i ljubavi  Dodi je američki divlji zapad uzeo. Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez svojih ljubavi. I soul i džez. Tu muziku koje kod nas nije bije bilo namah je osjetio i zavolio. I donio desetak ploča , koje i danas vrtim. Imao je osamanaest godina i nježnu dušu. Znao je da će mene upoznati u svom gradu. Ne baš mene , nego ljubav svog života, a to mu je isto, govorio mi on. Gledali bi ljubičice , one čedne ljubičaste i one djevičanske bijele. Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko , nalik ženi.

– Vidi malena moja , te krhkosti, te blagosti i nježnosti, te ljepote i mirisa. Tako nešto je samo od velike ljubavi Božje moglo nastati. To ljudima nije dato. Ženama jeste, ali te Božje darove neljudi blate i prljaju . U Americi je poprilično toga, skoro sve upraljano i to me pritiskalo, nisam mogao disati. Nosio sam ja kožu tamo, da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni. Svaki Bosnac je Princ mali, ako to prihvati i želi. Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu. Kod nas u Bosni i Sarajevu čistije je nebo, mirisavije cvijeće, lepršavije su ptice, rijeke modrije, sunce sjajnije, mjesec blistaviji, maglice svjetlucavije, nebo prozračnije. A žene? To su Anđele ili Princeze. Tek koliko ovdje blaženih i prelijepih žena ima, srce da stane. Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima , duša da se razigra i pleše kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće.

-Ti si pjesnik Dodo – mazila sam se i milovala ga .

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac – Bogumil i pjesnik, jer ga uzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća još blistavija i nježnija. I tako redom dok ne poteku ko potoci što u rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju. Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav. I čestitost mila moja. Čestitost kamenog spavača.

Evo ti, malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor moj, koji sanjam, kada kiša lije i snijeg leprša i kada budan tvoj lik dišem. Tvoje su oči sjaj ljetnog neba, koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše. Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već trepere i titraju i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost i nevinost ne oskrnavim. Tvoje skute i đardin, rajski bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo mogu da sanjam. Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ;blizu roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost , sebi bih ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i naš život cijeli.
I zato oprosti malena moja, grlice jedina, čekati se mora, vrijeme ti za darivanje i branje sada nije. Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti.

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo tiće ,već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću,sa kojeg jedan pogled svo Sarajevo obuhvata. Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom, još veća dnevna soba i predivna spavaća soba. Kaže ,to je iznenađenje, pola godine od mene skrivao. Sve namješteno onako kako njegova ljubav, kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

-Toliko te volim malena moja da boli, i ponekad , u dnu misli neku nejasnoću slutim. Ta bol i slutnje me potiče da ti misli i želje čitam. Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu ovu, malena moja. Želim nevinost za nevinost da ti darujem.

Dođe ta subota. Dan našeg vjenčanja . Biće upriličena u Galeriji u Malom parku. Mala skupina  se okupila napočlju

Lipe procvale , iz mahala , iz aleja svoj miris prosule, grad zarobile opojnom milinom. . Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca , između dva parka , Malog i Velikog tačno u podne-Katedrala otkucava dvanaest puta.Tišinom se pokrio Grad čednosti. Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama .Tek po kojeg bahatog komunistu su vozili kući , od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove  kose duge niz leđa opustila . Umjesto vela cvijetni vijenac od djevičanskih ljubičica isplela. Znam , sa'će on . Na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog branja . Pardon na izrazu . Ali to je pitanje dana . Ili sata. Nikako dana i noći. Znam sada će on .

I evo ga !

Vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se spušta . Nabacio skoro mahalski , šeretski zejtin osmijeh , od hau do hau ,koji radošću ljubavi kipti . Sav u bijelom , jedino svjetlo plava satenska mašna na vratu , poput dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog , sa bijelim gravurama , bjelinu odjeće remete . Ali sve se stopilo u jednu viziju . Azurno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj , da zajedno odu , nevinost procvjetale ljubičice brati . Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim . Nije dogovor bio , nevinosti mi moje . Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati , moja nevinost je moja stvar . A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku .

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem . Stid me , vidjeće me neko , kako se na sred grada ljubakam sa momkom , koji samo što nije mladoženja moj postao.

Uz koševsku ulicu  od Velikog  parka neka jaka buka  se javlja. Dodo koči , ne uspjeva. Velika, crna , ogromna , mrtvačka CK BiH limuzina , mog Dodu kupi . Škripa , udar , metalna cika ; cang , cingl, cang – zveče i motor i auto. Motor više , jer ga auto vuče , preko uljavo-sivog asvalta , do pred moje noge .
Tu se nekim čudom zaustavljaju . Ja vremena nisam imala da kriknem . Zanijemila , sa strahom , oči ko tenećke , gledam ispred čizama

Motor sav zakrivljen i slupljen smot'o se oko moga Dode . On ga nekako , odmotava , skida sa sebe , odguruje i ustaje . Bjelina njegovih pantalone i košulje zamazane su uljem i bitumenom . Jedino plava satenska traka , oko vrata , na mjestu stoji , nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku , i ljubi je. Kaže, ništa ne pitaj , dobro sam prošao. Ljubi me u usne, ovlaš , njemu nesvojstveno , dodaje ; malo sam umoran i sjeda na niski kameni zidić.

Privlači me sebi , u krilo me stavlja. Ja sjedam i zagrlim ga .Grli me, ne prestaje i opet ljubi , očajnički , kao da ga neka velika sila tjera :

-Oprosti malena moja , nisam kriv , pokupio me na mojoj strani .

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo , pruža mi i kaže:
-Mila moja , tvoj je , mojih snova , naših snova , moga srca i naše ljubavi , naše kućice u cvijeću ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda :

-Volim te ljubavi moje jedina .

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše. Raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, prvo krv krvavo crvena polako izvire, potoci crveni na moju djevičansku haljinu žubore.
Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači , da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav ,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena , zaljubljena mlada.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te crveno bijele potočiće , koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog, a neljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavim vinjetama. I lijevu i desnu – ravnomjerno. Čizme se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune , protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom, samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga više ni. Samo neka ljuštura bijela , u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnijom i bezbojnijom postaje. Znam pomoći nema. Ni nas više nema. Sleđena sam i ne znam šta da radim. Privijam ga na grudi ko malu bebu , ljuljam i pjevušim:

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici poklonio

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje mramor grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

Tu predstavu nećeš gledati

Mili moj

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokaljana

Kliču ubice u CK kolonama

Ko vrane zloslutnice

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to.

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaspalo da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo . Odjednom oko mene neko komešanje. To mu mater i otac došli , registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem. Previše mi je tu patetike, možda i soc realističke , a narodne glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj, jedina ljubav moja. Danas nije blagdan. Neću da je subota. Neću ni sunce. Hoću da je neki dan prije. Da se dogovoramo za svadbu. Da ovaj dan bude najsvjetliji u našem životu.  Ali subotnji dan je nepokolebljivo blještao i trajao. Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć, za malo kiše , da mi bar jedna suza kane. Mislila sam za njom će ostale krenuti. Ništa, samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

Ne dam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti. Ljubav moju jedinu. Ne završih svoje snove , a već mi ga oteše iz ruku , naglo silovito, bez milosti. Šintori su to, ne grobari. Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu  složenom u podzid , preko puta Umjetničke galerije u malom parku Grada Čednosti, u kojoj se neće obaviti zakazana ceremonija vjenčanja.  Moga i Dodinog vjenčanja.

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao, samrtne mladence ovjekovječio . Niko se nije sjetio . Ukočenih pogleda zurili u zagrljene mladence, koji zlom ljudi ne stigoše male zlatne  bukagijice na prstenjake staviti.

Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana. Bijele čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju, kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpur se razletio po asvaltu ,oko krvave mlade , kao kamen graničnik što ponoru vodi. Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji. Krv po njenoj haljini sigurno nije, svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža, što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre ,to osjećam. Ja ih stisnem. Ne dam da suza kanu. Sada je kasno U grlu je krik. Ja usne stisnem, ne dam kriku da bol pobijedi. Moj um je pun magle, ja hoću da je pustim da ga zarobi. Moje oči su obnevidjele, mrena ih pokrila. Mislim i vrijeme je.

Ali jok!

Evo ti one bjelavske protuhe, prilazi mi i nježno me zagrli. Na čelo, u vrh do kose plave, neljubljene, ne mršene , ne rasplitane mi dašak dječije svježine meće. To mi razmiče maglu iz pameti, jer očekujem da će mi reći one njegove smiješne mahalske riječi:

-Plači Malena. Ništa be brini. Ja sam tu pored tebe. Ničega se ne boj!

Nije.

Samo me lagano ljuljao kao maleno djetešce, po kosi me gladio i naizmjenice u oči vlažne i razmeđe plavetne kose i glatkog čela nedodirom usana  ljubio.

Začuđena sam. Dižem pogled. Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim. Na čelu mi kliznuše  dvije velike suze . Njegove . Hladne kao led. Osjećam, otele se iz njegovog srca. I znam, sleđeno je to srce. Santa leda .
On se polako saginje i poljubcem mi briše suze, i jednu po jednu prenosi je na moje oči i ljubi ih. Pa opet i opet, dok se mrena nije povukla. Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca, ja obnevidjela, progledah.

Vidjeh tugu u očima lijepim , sedefasto smeđim očima . To nisu oči, to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena. Svjetlucaju i znam da u njima obitava  mnogo suza , što bi se potocima boli slile iz srca , da im je dozvoljeno One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše. Koliko se tu boli uznosilo , do boli mojih očiju. On ju je vraćao. Ali sam u jednom trenu, u jednom zakutku, jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žena, kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne. I vrište. I vrište moj Dodo, Dodice. Koliko je to samo boli i vrištanja, a on je sam . Uz to i on sam, je samo još jedno dijete. A ipak hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim, a da ne izbacim svoju bol i svoje suze. Jer su uvećane za djelić onih drugih, meni dotad nepoznatih. I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

-Topla si ti mila moja. Toliko ljubavi u tebi ima,  po dunjaluka bi mogla ozdraviti. Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi, a ti to ne primjećuješ. Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu. A i vrijeme ti je.

Eh , Malena moja, ti su djevičanska ljubičica, ti si moja modra rijeka, ti si bistri izvor, koji sanjam, kada kiša lije, i snijeg leprša, i kada sam budan, od iskona te sanjam. Tvoje su oči sjaj neba, koji blista nevinošću tvoje duše. Tvoje bijele ruke, ko lagana krila anđela miluju moje lice, tijelo ne dodirujući, već ga trepere i titraju i ja se u bezvremenoj snenosti naših susreta i nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute i đardin, rajski bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam. Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih; blizu roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto šta on ne zna. Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke. Kažu neke riječi nastaju spontano, u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća. Možda.
Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima. Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se iz malenog potočića, zvanog ljudski um, izliti bujica koja gane čovječije srce.