Čemu plakati ljubavi moja

 

Znam taj dan si plakala
skoro da si umirala
mene su nosilima pronijeli
ništa mi nije bilo
samo me geler stefio
u adamovu jabučicu krhku
zaboravih da dišem u trku

Znam da si hjela još plakati
skoro da si se razboljela
mene su od tebe oteli
ništa se tu nije moglo
osim još borbenih pjevati
tiho sasvim tiho mila
da te drugi ne čuju

Znam da ne smiješ plakati
zdravlje je najpreče
to ti zasigurno mogu reći
vidiš mene zdravog zapucaše
sad bez boljke gore idem
tamo ljekara nema
kažu neće ni meni trebati

Obećavaš da nećeš plakati
skoro da si me nasmijala
lako se meni šaliti
svoje sam rane prebolovao
šta ćeš ti sa životom svojim
imaš samo dvadeset pet
prave godina za grlice let

 

 





												

Yossamin – U bajci ima jedno polje





U bajci
šta je snivan
ima jedno poje
posađeno maslinan
gori,
više mista
priko ceste i pruge,

kamenon gromadon štićeno
od bure sa sjevera,
šikaron zareslo tuđe poje
na zapadu
neda vitru da ga tuče,
od istoka sunce ga zoron ranon
obasjava, miluje
i grije,
a more mu lelujavo,
s juga,
miris slani kapi donosi
u litnjoj vrelini sutona

na ulazu volat od crveni ruža
šta si ih ti,
ono davno
u mom snu sadija,
pa se
priko kamenon popločana puta
ulazi
ispod odrine,
kroz debeli lad
prema kućici

s live i desne strane
nasuta je zemlja a
na njoj se koćoperi smilje u cvatu
među grmovima ruzmarina

pa se mišaju mirisi mora, cvića,
rascvali ruža u ti
desetak metara do doma

tvog i
mog

Bleki – Tebe nema

Tebe nema

Vreme leta

tebe nema

ne dolaziš u moje mahale

ne tažiš me u snovima

osjećam da si tu

kraj neba moga

što polako kraj tvoga klizi

to su samo sekunde

milimatri

jasno mi

nećemo se sresti maleno moje

toliko voljena i željena

šta možemo

darivala si mi sve

bila moja grlica malena

što ka nebu leprša

ne znaeš

koliku sreće ljubavi sijala si

pjesmama svojim

i glasom ptice

što umire pjevajući

sniju ruže

a ti mreš

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio XV

Ubaciti koji dio Blekijeve priće poslijednji drugi valcer za nas

Dan četrnaesti.

Uh, Bajka se neumitno bliži kraju. Stigao je pretposlijednji dan našeg ljetnog proljeća.A žao mi , jer još neizmjerno mnogo neispričanih riječi i sjećanja u meni žive . Bojim se konačnosti rastanka.Al’ moram jednom stati i dok vrelina damara u meni još uvijek mnome vlada ,oprostiti se od tebe jedina moja.

Sve se nadam pročitaćeš bar neku knjigu ili pjesmu moju.I vidjeti da u mom srcu vreme ne postoji.Samo ljubav i ti. Ti kao sinonim svih mojih ljubavi jedinih . Oh, Bože Milosti kako sam ih volio, i koliko su mi ljubavi darovale.Dostatno za čudesni i vječni put Modre rijeke.I svaka od njih u mome srcu svoju bajku ima.

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.Bio sam svoj i svih onih grlica koje su me voljele.I zato – bilo nam , bilo nam je lijepo.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti. I mjeri mojih grlica.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost , ljubav. milost…i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.I ponizno te molim sačuvaj mi mile anđele od zla.

U raskoši svakog jutra nadolaze sjećanja, nježno talasajući obale svijesti , otvarajući sedefaste ivice sna.Po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Bajkoviti svijet mirisnih snova nestaje u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave. Poput hiljada blještavih maglica najavljuju ponovno rađanje života.

Da ,kad upoznah tebe shvatih da je svaki novi dan poklon Svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.Davno to bješe, ali kao da si danas rekla:

-Volim me mili moj. Nemoj nikada pustiti moju ruku. Živimo sada , kao da sutra ne postoji.O , proročoce moja. Kako si bila u pravu. Poslušah te i živjeh svaki dan kao da sutra ne postoji. I ukrah mnogo ljepota i čarolija.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (a nije) moglo desiti.Ali i pored te neodrđenosti ostaje ljubav kao konstanta koja nas prati kroz život.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.Ali ljubav,koju ne možemo, izgubiti čini nam sutrašnjicu sasvim prijemčivom.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik i sjećanja koja pristižu sa javom.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive i milovanja željne jer osjećaju meke dodire tkanine , koja čuti sedefastu glatkoću ženskog tijela. Eh , daće Bog , da milujem baršunastu bjelinu ustreptale ženske puti – navsegda.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode. Da me ponesu uagrljajima čvrstim, uzbibanim i vrelim.

Pogledam okolo. Slike bojene dosanjanim dani,a i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu. Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.” Tko da zna šta se još…u Božijoj bašti skriva.

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši.Ptice pjevaju. Znači imam sluh da čujem poruke koje nam one sa Neba nose. Zahvlajujući se Bogu Ljubavi što još uvijek čujem, kleknem i molim se. Svaki moj novi dan počinje molitovm Bogu Gospodaru svijetova .

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu, i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov nerazumni srklet.Svaki dan je novi poklon neba i treba ga sa radošću srcu radoznalom prislanjati.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerna raskoš. Prave mjesto uspomenama.

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.

Odgovorih ti

Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako

Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

Došlo je s ljubavlju,pa onda više nije došlo

I tako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.Al'uvijek se imalo ljubavi i snova.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku. I bralo moje djetinje srce.

I svaki dan radosti pun je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet. Za svaki slučaj ljubav sam u zlatne sehare vječne ljubavi okivao.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prinesem je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki milosni dodir Tvoj.

Oprostite mi ljube moje, ako se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar , možda malo naivan i blesav, ači još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto, nevino i pođahkad bolno. Nježno je, krvavo i živo . I neizmjerno mnogo ljubavi u njemu obitava

A duša moja je krhka i kristalna ?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju, nadam se da je nisam uprljao.

Hvala Gospodaru svijetova

kada se probudim misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri svoja dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. Kad sam se u igri i nestašluku zaboravio – i… helem nejse (Ono ko fol?). A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali i zvali. Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hairlija od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara.

Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše zajedničko.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače.

Usud suflira:

-Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka Iz noći u noćL sanjam ljepot okice Medijeve kako očajnički gledaju,cvile nevinost svoju:

-Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu hairlija. a usud kriv što mi i istovjetno ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.

Bleki – Pada snijeg a tebe nema

Autor

Hajro Šabanadžović

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Pada snijeg

a tebe nema

da mi dođeš

gledam slike

prelijepo lice

tvoje

u raskoši nevinosti

obrisa lepršavih

Ljubavi moja

 

pada snijeg

a tebe nema

da mi dođeš

nosiš bjelinu

oceana

Tišina i sni

a u srcu d'bro

ledi snove

Mila moja

 

pada snijeg

a tebe nema

da mi dođeš

slažem uspomene

za dane buduće

kad sjećanja

plemenito bole

bila si mi sve

Anđelu moj

 

prolaze ljeta

a tebe nema…














												

Yossemin – Kada dođeš





kad dođeš.
jedno lito,
aj
donesi mi sjaj u očima,
spakovan poklon o
ljubavi,
u novine
datirane iz
prosinca neke godine,
od prije

a,
nači ćemo se
usrid mista,
bez riči
uvatit  pod ruku,
pa,
u ovin našin
lipin godinan
polako,
zatrčat svon forcon
drito
prema lučici,
usidrenom jedrenjaku
mojega imena

makar nismo mornari
ni ti,
ni ja,
razvit ćemo jedra
visoko na jarbol
i
otisnit na sredinu kanala

pričat ćeš mi pogledon,
bez riči
a ja ću ti vračat
“letećin poljupcima”
ko, “onda nekad”,
s druge bande broda

kad dođeš..

sist ćemo na provu
šćanpat se u zagrljaj,
zaogrnit lancunon sa vezenin
merlon,
udišući miris mora
prebirat sjećanja
daljine
i lipa
i gruba
svjesni dobivene
istine

eee,
zaboravih ti reč,
a triba bi znat
stavila san papuče
u  ruksak
..kad dođeš..

Bleki – Stari pjesnik

 

Umire stari pjesnik

samo što nije

ako još nije

usniće

 

ostaće ti pjesma

u hladu trešnjinog cvata

da ti usne gore

na dodire riječi

njega bezumnika

 

nakon vremena

kraj mramornog šadrvana

plamtiće ti grudi

uzdrhtale od čežnje

ko da usne nikad

im prinosio nije

 

nakon vremena

i vremena

ostaće ti sanje

kojim kitio je

tijelo tvoje

ko da vatru nikad

u stegnima obljubljenim

gasio ti nije






















												

Bajka – Petnaest dana proljeća / XIV dio

 

Dan trinaesti

Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile licice i lanci čelični.Plakala si jer obećanje ćeš morati prekršiti.

Sve ove decenija minuše kao san poklonjen tebi.Skoro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.svaki cvijet me podsjećao na tebe. Sutoni i jutrenja su bila bojeni tobom.

Rekla si mi:

-Navsegda budi ovo dijete koje zavoljeh.I pričaj mi o nama mili moj, i slikaj ono o čemu smo sanjali. Znam , jednog dana će riječi i boje doči do mene. Bog Milostivi će me uputiti. I ja ću biti sretna jer zanću da naš susret nije bio san i da se nismo uzalud dali jedno drugom.

Poslušao sam te, jer nisam imao izbora.U riječima i slikama mojim ostoji neka sjeta ,ali i punoća naših susreta ,kao preslika aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što smo ih il’ nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo  kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima  ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali

U potonjim vremenima , svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega  išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.Izvor nije običan.Iz ogromnih usta pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera širinom velikom otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Rekoh , u potonjim vremenima , svakog trinaestog dana proljeća našega , išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke. Gledao u nebo i rijeku , prizivajući Svjetlost  tebe i ljubav  učio.

Izvor nije običan.Voda je probila ogromnu kamenu gromadu .Iz ogromnih ralja  pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera ,širinom velikom ,otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti. Neukom posmatraču bi se učinilo da sam ja dio krajolika. Da se pretvaram u tu kamenu gromadu ispod koje kristali izviru , lepršaju i prelijepu prošlost šume.

Okolo nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ,ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost  cvijeće brala i milovala.Za sve suvišno u njihovim bajkama , djeca ljubavi marila nisu.

Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.Učeći, shvati sam da je život jedan prelijepi savršeni krug plus minus Arhimedova konstanta. U narodu poznata kao ona čuvena π .Čak i kada se naizgled , naglo prekine , kao kazaljka na satu , život otkuca sve suđene dekike do kraja.

Pješćanmi satovi su mistični i mirišu na prošlost i iluziju. Jer šta je prošlosz nego iluzija.Ilizija zkana na krpicama i djelićima  nekih nepostojećih sadađnjosti. Srce pamti ono što želi. Um sluša -ečke stca i duboko u nutrini zakopava ono što nas može boljeti.No, i srce se ponekad raznježi do te mjere da pokušava iskopati tajne sakrivene u najdubljim porama bića.  

U krajoliku , gdje izvor život rađa,sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i dolazio. Nisam prestajao dolaziti svakog ljeta  trinaestog dana onih naših dana proljeća i uvijek okretao slike tvoje dvije,jedine koje imam. Odraz neba u hladu polja na ljubičice , slikama tvojim polagao.

Čak se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u  Bajci o Aleji platana .Ah, nejkada. Bilo je to doba romantike. I sada je , ali samo u srcima onih koji vole – navsegda.

Na domak Platana Aleje ,tri  kilimotra duge,pored blistavog Izvora,rijeka je zeleno modra,nalik onoj što Zemlji mojoj jedinoj,po njoj je  ime dato.

Prije slikarevog  mosta gradić jedan u sjećanju osta. Umoran.Razoran.U umornom gradiću Splav čežnje.Na splavu čežnje Mali Princ tuguje.Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.Razdora.Na mostu razdora magla.Razorna.Ispod magle razorne.Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,livada cvijetna.Na livadi cvjetnoj ,kuća oronula.Kuća oronula ima dva ulaza.Sumorna.U jednom sumornijem ima prvi sprat.Strepnje.

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.Iza vrata bijelih  soba bijela.Sanja.U sobi sanja  samo obojen ležaj .Duge.Na ležaju duge žena spava.Bolna.U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

U usnuloj djevojčici snovi.Nemirni.U nemirnim snima bajka.Prastara.U prastaroj bajci Aleja je platana.Duboka.Na početku Aleje duboke Izvor.Veliki.Izvire izvor veliki iz gromade kamene.Gromada kamena samuje.Okamenjena samoća kazuje.

Bila jednom nekad davno Aleja platana.Odmah počinjala tu kraj Izvora,pa se i završavala.

Jednom,neznano kad ,umoran od  traganja ,otišao sam pred tvoju kuću , trošno posivjelo zadanje uspomena.Sunce je od njega sažaljivo skretalo sjajČinilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedno okno,razbijeno zvjezdanim otiskom,tužno i neoprano prošlost je čamilo.

Poderana zavjesa visi i leprša .Njišući prašinu  tuguje i tiho poji – vrati se mila, domu svom.

Stajao sam satima  i stajao.Hudo u okno zurio.

Prišao je jedan policajajc ,rekao mi da se sklonim,izazivam sablazan.

Još samo minut molio sam ja.

Tuga ponekad i zakon gane.

Ostao sam do večeri i zurio.Pstao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Pstao bih do vječnosti i zurio – i zureći u kam bih se pretvorio. ali…. 

Prilazili su policajci, jedan po jedan, dva po dva,govorili izazivam sablazan.

Još samo minut – molio sam ja.

Tuga nekad i zakon gane.

 

Zurio sam trinaest dana i noći.Samo sam zurio.Upijao svaku prašku na razbijenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.

Samo sam zurio.Upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese.Znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti.

Samo sam zurio.Upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.Samo sam zurio. Ostao bih do vječnosti i zurio, klanjajući se sobi djetinjstva tvoga,moleći se krhotinama zvjezdanog otiska.

I dalje zureći samo sam poželio:

-Vrati mi se jedina moja

 

Nisi se vratila.Nebo ima prednost.

 

A ja još uvijek zurim , neprestano zurim. I ne trepćem.

Policajcima je  postalo dosadno . Više ne izazivam sablazan

i samo zurim.Okamenjena gromada zuri u razbijene prozore moga srca, tražeći zvjezdani otisak poslijednjeg plesa ,u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja jedina.

Ponekad okamenjena gromada okrene ice ka aleja platana što počinjala je odmah kraj Izvora istine kojem je djevojčica pješke hodila,na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,pored koga je djevojčica mirisne ljubičice milovala,u kosu mirise stavljala.Iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore svom budućem princu gradila.

Ta Aleja platana ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge u kojem je  djevojčica biciklom brodila. Snove odmarala, pored koga je djevojčica Tugu polagala,iza kojeg je djevočica Suze sakrivala iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

Ta Aleja platana tri kilometra duga od Izvora bila.Od Izvora bola  kojem je djevojčica  motorom plovila.Na kojem je majku tražila,pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,pa se Aleja i završavala.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,što put šarenih leptira je žeđ gasila,nježne ljubičice milovala,prelijepe krajolike dočaravala,snove odmarala,tugu polagala,suze sakrivala,samoćun raspršivala,nemajku tražila,od nemani se sakrivala.Princa malog  dozivala,kraj izvora,tu gdje počinjala Aleja platana.

Bila jednom nekad davno jedna,Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora tuge tri kilometra dugačka pa se i završavala.Ta aleja sada šuti ,najljepše snove o djevojčici snuje.Izvor joj pomaže, žubor muzikom.

Jedne veoma tužne zimske noći,još tužnijeg majskog dana,umorna žena neka u Aleju kroči,lik i stas Aleji znan,ali sumoran a i nešto sporiji i teži,od nečega očito bježi.

I ta Aleja platana prepoznaje misli što se roje iza očiju nevinih,zvjezdane boje,i riječi samoće stoje.Ljubavnu žeđ ugasila nije,šarene krajolike poderala,ljubičice milovati zaboravila,ljudima zdravlje darivala,Sebe bradatom dripcu jednom  dala,ali čedna kao i prije ostala.

Majku pronašla,bolje da nije.Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 A snove pokopala.

A suze zaledila

A tugu prigrlila.

O‘nda razmislila.

J'oj ljubav je možda odbacila.

Bila jednom davno jedna Aleja platana,odmah počinjala tu kraj Izvora suza,tri tisuće metara suza dugačka pa se nijemo završavala.Poklanjajući misli toj aleji platana,kao nekad,do Izvora stiže i kao odgovor na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,sa vanilija  sladoledom u ruci u rano Proljeće Radosti, jednog toplog ljeta, jedne prelijepe Ružine Godine,  kada su ove počele cvati ljubavlju,več u avgustu ljubičica,poslije januara plača,prije maja nevinosti.

Upoznah ga i prepoznah,kad  mi ljubičice,ruže srca svoga,nježno sneno poče poklanjati.I još k'tomu sa usana i sa grudi i sa tijela i đardina,što već bješe moja sreća,moja želja,poče isto cvijeće brati,mirise upijati.

Kada stade,da bi jošte više zaiskao,htio suze moje odlediti,tugu otkloniti,nježnost tkati,ljubav poklanjati,snove sniti,pjesme liti.Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,hrabrost davati i ljubav tražiti.Uplaših se jako bome.Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,legoh na ležaj boli i duge:Usnih i tek tada,o koje li tuge,ja ga spoznah ali dockan,jer ga ubih,pa ga doklah Princa Malog dosanjanog i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora boli.Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

Danas.

Umire ta Aleja platana.

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama teškim tri tisuće metara,na kraju trinaestog dana proljeća,poslije četrnaest i pola,k'tomu četrdeset osam, i na kraju još sasvim nešto malo više godina Samoće.

Ponekad samo sjedi ,uspomene krpi, lijepi,neke hoće da izbriše,kao začarana igrom Staklenog života što se zavrpnoj tačci života bliži.

Sjedi kraj druga svoga – Izvora na kojem je žedna ljubavi,iza koga je nevinost titrala,pored kojeg su ljubičice uvenule,iznad kojeg je bijeli Dvor sanja srušen.Ipak usud nametnuti proklinjati nije znala.

Oh, jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

Oh, žalosne li žene žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi i šute i bleje put uplakanog neba

Bila jednom davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,tri tisuće metara dugačka bila pa se i završvala.Aleja dugo umirala,Izvor nešto duže izvirao, djevojčica,dijete malog princa nikad više dozvala nije.Princa malog njegovoj bajci odaslanog.

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,djevojčicinog  lika i dalje doziva Princa malog od htijenja njenog  palog.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,tri tisuće metara visoka pa se i zavšavala.

Neznano poslije,vjekovima možda,ispredala se priče i legende,nekad oživljene,češće zaboravljene.Tko je ta djevojčica da prostiš i k'tomu čiji je taj Princ mali bio.

Jednom davno poslije,ljubavnici besprizorni neki hodiše putem negdašnjim Aleje platana  što počinjala je odmah tu kraj Izvora,  Života tri kilkometra epoha dugačka bila,pa se završavala kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,pored nestalog Izvora Ljubavi,što počinjao je na početku iščezle aleje platana

A šta se zbi sa Princem malim,nezrela ljubavnica kao da se pita.Baš me briga,spreman odgovor hita,bradatog ljubavnika ogromne ćele.Ko ga šiša,iskre pakosti u oči sjele.Ko ga šiša odjekuje,dok brada ljubi sirovo,grli surovo i gazi neke nove,tek narasle djevičanske ljubičice.

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,pa se završavala.

Ta se javi vapaj tihi,lijepo molim pomenute ljubavnike gore, i još gore malo više,navedene, majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,Princa malog,odlutalog,za vaš život nedoraslog,pustite ga neka sanja,da me voli,da me bere,da mi bere pupoljak ruže snene,nježne moje mirisave ljubičice djevičanske,pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu iz slomljenog srca mog i njegovog ja mu želim,neka sanja,u snovima pjesme,bajke piše.

J‘oš neka sanja ,nema  može, jasno mora dječačkim srcem svojim

A prečistom dušom svojom

A bez suza i bez tuge

A čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O ljubav iskrenu našu vječnu

J‘edinu mirisavu,djevičansku ljubičicu svoju zadirkuje i igra se i juri.

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku, neutješna  djevočica Danas plače prvi put.

Mnogo toga ona ne zna.Da zna ,možda ne bi plakala već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag.Jedini moj Princ Mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam,uz nevjestu svoju života darove  snivam.Noć je uvijek tako zvjezdana.Draga moja nije ti suzama lice umila.Udovica  je moja malena,crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako ,uz dragu se milu  odmaram ,uz nevjestu moju, za me neudatu. Ljubavlju je obasipam..

Noć je tako magličasta,draga se moja umorila zaspala.mila ljubav je moja  na odar ljubavi mrtva klonula.Ipak…

Po svu noć ja tako,život moj dozivam,po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo, jer obala naša je i dalje  šaputala – ljubav je vječna.

Da,obala naša mi  je šaputala,tvoje tajne okrivala.Kada se smiješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo,tvoje tajne predviđalo.Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć tebe tražim jer mjesec žmirka ,huči, vri da se volimo mi.

Mila moja,Bog milosti i ljubavi me pitao , čemu je, kome je duša, čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi stvorena.Duša je od Boga data.  Milosti i snova radi.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti.Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,jer petnaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova,naizmjenično su prošarane.Za svaku našu godinu traganja, do dana kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa, da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja?Nije bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem,a možda i poslije,ali ti ro ne mogu zasigurno reći.Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina ,možda malo  jača, gore čeka.Na koliko dugo , ne bih ti mogao reči, jer vječnost nema mjerila.Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih petanest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih,  a prekrasnih u svatu,još uvijek samuju na splavu opraštanja.Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da , ta anterija sasvim u redu miriše.Na tebe,tvoje tijelo bijelo,mazne grudi sedefaste,cvijetove tvoga đardina ,jer moje su je pjesme lepršale po tebi,da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja.Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije i  kao kad ruže ćutim.

I nemoj zamjeriti mila moja, ako tugu u  stihu slutiš.Mnogo je bola na dunjaluku ovom.Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti.Umoran sam ti ljubavi moja,kao stari ofucani ker, koga u šintoraj vode,a on nema snage da dalje bježi.

Ti ode ,kažeš – vakat ti došao da bježiš.

A šta sa mnom.Bolom što pritišće sa svih strana,svakog časa.A kraja nema.Jedini Otac moj ,mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena jedna djevojčica siluje,jedno maleno dijete ubija.Jedna se majka čereči ,a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni , ali pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjeha. Mnogo su djece oni nestali. Mnogo su cvijeća uvenuli. Mnoga rosa je pokidana. Mnogi pupoljci nikad neće procvati.

Mnogi su sanji nerođeni.Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi, srećo  moja. Moram, ljubavi jedina – o  ljubavi ,ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolaziš. O dodji već jednom, proljece, smeh anđela nebeski, vilo  zemljine. Zakucaj mi ruke u šumama, sjekirom mi lomi srce na stijenama . Izdržaći.Jak sam ja.Samo dođi i voli me.

Dođi mi , u naletima nemira usred lisća i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom svijetu, oslobodi reč ugušenu.Oslobodi vrisak   koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti! U život prelijepi vrati me ljubavlju svojom.