Imala Luca moć u supu,haman ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.Izbirljia bila ko kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.
Međutim isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog strahaili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslačiu ko kuja u tjeranju,sa druge niko je nije tako.
Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto.Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno Deba sa Bjelava ; nije ti neka kazna Luco,pet u cugu predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.
Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i pručulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.
Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže..
U momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.
Ona lagano vrisnu : Upomoć.
Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.
Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.
Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.
Drotovi misle:
Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.Moro doći sam Wolf i sa sprata se i derati se :Luco dosta informacija.Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.
Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,pa ga Luci na noge u njenu vikendicu iznad Pašinog brda u Sedam šuma dovedu.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.
Pukla priča po gradu dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje ,nekog ubačenog ,već šest mjeseci i ništa ne uspjeva. Narodu opet sumnivo Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila anterija.
Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.
Moro Wolf intervenisati.Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah prekinuti.
Osilila se ona i skoro pa preuzela kontrolu nad supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:
-Ajde Luco ,ajde zlato kriminal u gradu porastao ne može se disat.
Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.
Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice nije prolomio takav krik bola i očaja.
Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.
Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.
Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je kraći,strukiraniji i utegnutiji.
Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.
Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.
Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.
U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.
Eto šta ti je nauka skontala a priroda smudriovala .Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se nabija.
Nemože ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još luđe nauke.A priroda je fina,ženstvena.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.
Reče jednom Mojsije prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i pametnom policajcu,skoro pa naša raja:Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.Drot puko od šege pa otišao.
Deba zino i prišo nekom drugom drotu i reko mu:Jebote crnoglavi SUP.Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto smijati za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina pa u bajbok.
Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.
Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere jebo te bjeloglavi sup.Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan sa samim sobom,a drot palicu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.
Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ko da se olovkom ponovo počeo spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio.Nije mogao dokučiti.
Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:
-Reci mi jaro,matere ti žive gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.
-Kao prvo nisi oni akcenat stavljo gdje treba to garant,kao drugo nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja.Ne može se čestiti policajac čestito radi tebe naspacat.Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto zucneš,makar to samo „a“ bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti.
Pa se razvali od šege pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put Deba dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.
Deba tada bio punoljetan a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio,knjižica mu nikad nije trebala.jebo knjižicu kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako izgleda.
Jeste da je glavnog doktora Semiza dobro poznavo.Svi ga mi znali,živio u Derebentu aman do Himzarine.Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Nego milicija naredila fikari,bojala se da se bubrezi ne otkriju.
Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo :Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.
Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije ko drotova ko Deba.Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih bubrega nego od ciroze vlastite jetre.
Deba pameti poslije došo ali se nije promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio naočale bez dioptrije i na njih retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.
Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana..Nije ni zbog Zlate nego zbog konzilija.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.
Uvijek Dobri,Lenji . Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled. Vidjelac pravi bio.
Ovako je to počelo.Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali malo prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.
Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ni ispred ni pored njih,jebo ih pas.To mu najmilija i najsočnij psovka bila.Druge nije imo.
Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.
Valja to ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.
Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor.Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.Ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.
Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca nekog.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije višednevnih điđi-miđi parti.
To se već događalo na početcima „novog svjetskog poretka“.Nije da ih je to interesovalo ili privlačilo.Oni bili magnet za novi svjetski poredak,gdje god oni ,eto ti njega.Oni to ne vide,ali tako je to bilo.Ne vide jer su u behutu.Ogromnom.
Elem pozvali smo eminentne stučnjake po pitanju klanja,poezije i tam tam gusala:
Radovana Počkovića i Guslara Vučurovića.
Oni će dati svoje stručno mišljenje o Bojanu Bikiću autoru crteža kojoj je podloga naslovna kompozicija
Počković ( savršen stručnjak za ovaj oblik devijacije daje stručno mišljenje na osnovu intimnih iskustava.Kaže,ako mu ne vjerujemo možemo pozvati onu urnisanu Jelen) konstatuje:
„Radi se o višestruko podvojenoj ličnosti,sa očitim sindromom teškog psihičkog post traumatskog stresa ( PTSD i PTSP –teški psihički poremećaji – duševni šokovi izazvani ponovnim proživljavanjem stravičnih,brutalnih,nehumanih događaja petovjekovnog ropstva).
Ličnost ima postraumatski ogranicitet sa posebnim padom na planu pamćenje. Ukazuje na oštećenja moždanih centara u lijevoj moždanoj zoni. Poremećaj orijentacije u vremenu.
Na emocionalnom planu dominira PSHIHOMOTORIČKI SPAZAM sa jakom motoričkom zakočenošću (poslijedica PTSD, PTSP i SANU napada)
Opšte manifestacije stannja: impotencija, mokrenje u krevetu,strah od ljudi, kukavičluk i strah od predstavljanja i upoznavanja, sakrivanje iza pseudonima i drugih ličnosti kao lijek za osobne strahove.
Zaključak: Organski psihosindrom sa cerebralnim lezijama u moždanoj zoni. Izmjenjen emocionalni sustav sa izmjenom afekta postmorbidnog i posttraumatskog karaktera.
Preporuka: Hitno uputiti u najbližu bolnicu ili radi lične sigurnosti radi na moju trenutnu adresu.“
Guslar Vučurević takođe iz ličnog iskustva:
„Vizuelizacija Kornelijevog tam-tam guslarstva nije preporučljivo a nije ni uspjela, jer ne odgovara srpskoj mitološkoj stvarnosti. Jedno je u mozgu preživljavati pet šest vijekova straha i ropstva i pobjeđivati ga tam-tamom gusala.
Drugačije to izgleda kad se predstavi pobjedničkim „crtanim“ slikama od 3,11 minuta. Nit je obilić imo kuburu,nit je gavran slici gavran. Ispade srbin je šaka jada što (ono i jeste) , dvije tri ptice , sinja kukavica, vrabac, leteći pauk, kokoš ili patka čije likove sa zastave naše skidaš.
Manje je Kulin kapetan nalik na sebe, više na duha iz Aladinove svjetiljka. U strahu su velike oči. Možeš ti bojanice crtati da koke ili pauci lete preko oblaka Bosne. Ona i dalje svijetli i kao pjesmi čestita ostaje, a tvoji i moji junaci u Hagu trunu ili se ubijaju.
I ja sam nekad mislio da sam bik bio.Sivonja svakako jesam,ko i ti sivonjica što si posto.Bikom hoćeš da se zoveš a u mišju rupu se sakrivaš.“
Hag i Mi vrlo dobro znamo ko su, šta su i kako izgledaju crne kukavice i ostale koke. Pitajte šešljevce i nikolićevce. A i slike animacije to potvrđuju. Slikama laži u mitu treba da nastave da žive.
A vi kovaču papzjanija ? Šta će Kornelije Kovač će reći o sivonji – „uljepšivaču “ njegovog muzičkog djela? Komentar o tome kaže Deba taj film nežemo gledati. Opako zadiremo u genetsku baštinu njihovog bića.
Korni grupu je promjenila minimum šest pjevača u 6 godina postojanja. Niko od njih nije odgovarao idealu Kovačeve muzike. Korni grupu su neki zvali Korni rupa zbog toga što je pet prvih vokalnih solista nestalo brzinom usisavanja crne rupe. Možda je to aforistično ime dato i zbog nečeg drugog. Ko će ga sada znati?
Nismo uprizorili ni upriličili ni jedan tekst,u kojem je K.K. govorio o svom boravkom u Indexima ili o njihovom djelovanj uopšte, koji bi odisao afirmativnom konotacijom bilo kojeg tipa. A nije se oglasio o animaciji onog sivonjice kojem prezime,koliko se razumijem u pravopis, tako zvuči. Indexi su ostali u korektnim odnosima sa Kornelijem Kovačem ; bez ikakve ograde, poštujući ga kao autora i muzičara. Barem javno, Taki su oni bili dobri i pomalo blečci. Mi smo ga sa njegovim 1968 nauko: iz Sarajeva u 1389. na Kosovo i 1806. na Mišar i prošlost poslali.
Baš i nije dobro prošao,zar ne? To je već zadiranje u intimu i trač, a to nam nije na umu raditi.
Ima jedna muzička numera,zasnovana na historijsko / guslarskoj podlozi.
Ali mi na preskok.
Idemo redom.Autor kompozicije Boj na mišaru je Kornelije Kovač.
Rođen u Niš 1942.,odrstao u Subotici ,došao u Sarajevo studirati na prestižnoj muzičkoj akademiji. Mnogo se trsio na sarajevskoj muzičkoj sceni. Mjenjao je grupe i žanrove tražeći svoj izraz. Čak je i u guslarske forme pokušao prodati. On to nama našo.
Skrasio se u Indexima prvu i vodeću autorsku grupu u bivšoj Jugoslaviji. Kornelije Kovač je u Indexima proveo nepunu godinu dana godine. Od novembra 1967. do septebmra 1968.god. Za Indexe je komponovao dvije pjesme Boj na Mišaru i Ako sama jednog dana budeš ti.
Druga pjesma je brzi šlager čiji je aranžman baziran na klaviru i višeglasnom pjevanju. Ta pjesma je bila kraj višeglasnog pjevanja u svirci Indexa. Svirajući u Indexima stekao je popularnost kao kompozitor i aranžer. Otišao je u Beograd i osnovao Korni grupu.
Onako usput,znate li zašto je Kovač otišao iz Indexa i Sarajeva.?
Tri su razloga:
I. Htio je šefovati i određivati šta da se radi,koja muzika da se svira, u kojem smjeru da se ide. Indexi kao ni Čaršija nisu voljeli da njima bilo ko šefuje .Il’ smo raja ili nismo. Nema tu šefova.
II. Htio je mjenjati vokalnog solistu – Davorina Popovića jer nije odgovarao vokalnim modalitetima koje je Kovač zahtjevao od nekog svog zamišljenog idealnog pjevača. Indexi i Dvori cijela Jugoslavija su za ova pedeset tri ljeta imali samo jednog Pjevača.
III. Boj na Mišaru je pjesma etno-psijodelično / hard rok koniotacije – na visokoj aranžersko razini. Taj lagani muzički potpuri oni nikad za vrijeme 34.godine potonje svirke nisu izveli. Da li vam tu nešto govori. Pjesma je nastala 1968 god. kada su u svijetu počeli ubijati djecu cvijeća, a u Jugoslaviji se počelo sa povampiranjem nacionalnih aveti u Hrvatskoj i Srbiji.
Semptembra 1968.godine dolaza do razlaza Indexa,Sarajeva i Kornelija Kovača. Blago rečeno dobio je dozvolu da ode iz grupe bez posljedica. Nije nužno upotrijebiti tonove i riječi oštrije konotacije. Bilo pa prošlo, a vidite ništa se nije zaboravilo.
Po njegovom odlasku Indexi su procvjetali i postali najbolja grupa u regionu i šire. Poziciji muzički najbolje i najorginalnije grupa držala samo trideset pet godina.
I zato molimo neke kreature: “Prestanite blatiti Indexe. Ne zaslužujete ni pominjanje njihovog imena, ni slušanje njihove muzike.“
Jedan od tih likova je i autor animacije crnih kukavica za koje glupavo misli da su gavrani. Muzički ukus autora i onih u Hagu i onima koji tek treba da odu je trebao biti isti. Isti im i koljački nagoni. Cilj zajedničkog rada je bio uništiti „ baliju „ , ali je autori u sljepoći promašili temu.
Uradak nije pošten ni human ni vremenski opstojan. Govori sve o autoru. Učinio ga je neko jako primitivan i jako neinteligentan. Neko ko nema ni poštenja, ni vaspitanja ni morala. Taj neko živi u šestovjekovnoj tami zla tam-tam gusala.
Poznanici autora će znati da li ovi opisi odgovaraju? Autor neka zahvali majci što u svojoj neupućenosti ne zna baratati društvenim mrežama. Tako ona ne može upoznati jad i bijedu rođenog sina. Kada bi saznala za zlo u njegovom bolesnom umu vjerovatno bi poželjela da se nije rodio.
Žao nam je i izvinjavamo se što smo morali izgovoriti neke riječi: Tješi nas pomisao da smo na pravi način prenijeli ono što je slikama rečeno. Da bih korektniji bio i jasnije sliku monstruma prikazao, potrudio sam se da njegav uradak ocjene ljudi od zanata:
„Davati jednu pjesmu po jednu je jedan štos koji mi je prije 15 godina,a možda i više otkrio divni Đorđe Novković.“
Uz dužno poštovanje primadoni jugoslovenske i hrvatske muzike moramo dati neka pojašnjenja.
Taj štos je mogla čuti od Đorđa Novkovića, ali on je samo samo prenio filozofiju kojom su ga Indexi pokušavali ali nisu uspjeli naučiti. Na početku svog autorskog rada, davne 1967.godine, on je svirao u Indexima i ostao je otprilike, ali tačno, samo godinu dana. Otišao je jer nije imao strpljenja da radi kao Indexi, kvalitet prije svega.
Po odlasku Zagreb objavljivao je u prosjeku 60 kompozicija godišnje, da bi zavšio bogati opus na broju od oko 2.500 kompozicija lakih nota. To nije davanje jedne po jedne pjesme, to je šapirografsko štanjcanje muzike. Ova opaska nije pokuda već pohvala, jer na ovim prostorima nema nikoga ko se može pohvaliti takvim učinkom , ali i posljedičnim efektom
Koncept Indexa, grupe koju Josipa jako dobro poznaje je bio svima poznat:
„Dajemo pjesme redosljedom kako i kada one nastaju. Ne određujemo mi kada će pjesma isplivati. To određuju srce i duša. Ne možemo sebe prisiliti , ući u studio i reči:
E idemo sada , kad smo već ušli u studio , napraviti sedam-osam pjesama za ploču. To bi bilo nepošteno prema nama i prema našoj publici. Pjesma se rađa i daje kada sama dođe i ispliva iz vaših damara.“
Ovaj koncept su u ime Indexa javno objelodanili: Đorđe Kisić, Davorin Popović, Slobodan A.Kovačević i Fadil Redžić polovinom šezdesetih godina. Tih godina počinje poznanstvo Josipe Lisac sa Indexima. I Sarajeva sa Josipom.
Indexi su se svog koncepta uvijek pridržavali, iako su im mnogi prigovarali; nazivajući taj odnos prema stvaralaštvu imenima poput lijenost ili nemar…
O ovim neukim zamjerkama neki drugi put.
Već početkom karijere Josipa Lisac se dva puta srela sa Indexima. Prijašnji susreti nam nisu poznati.
Na festivalu Vaš šlager sezone, ona je sa grupom Zlatni akordi otpjevala Hello taxi. Indexu su izveli kompoziciju Pustinjak. No to je bio susret kada su se oni već poznavali.
Onaj prvi susret i bitnije vezivanje za Indexe je bo njen polusatni nastup u FIS-u sa grupom O'Hara u okviru redovne sedmične svirke Indexa.
Dakle , drugi susret je bio u vrijeme studijskog snimanja pjesme Hello Taxi u izvedbi Zlatni akordi ,vokal Josipa Lisac a u produkciji RTV BiH u ulici Danijela Ozme. Snimanje se dešavalo dosta prije završne šlagerske večeri , koje su se održavale u dvorani Đure Đakovića.
Skenderiju je tek trebalo izgraditi.
Fis je bio plesna (i fiskulturna sala) sa binom za izvođače, podijumom za plesače i galerijom za sjedače i posmatrače . Svi su uživali u muzici Indexa i njihovih gostiju. Sjećamo se Josipe tada i danas. Nama uvijek ista.
Lijepa krhka, malo uplašena djevojčica koja svoj strah i neku neodređenu tugu skriva u jakom kristalno čistom glasu, kojim manipulira unjkavošću pjevačice svjesne svojih glasovnih mogućnosti.
Bila je u čizmama, nama se “činilo ” dokoljenicama sa kačketom na glavi, mini suknjom i kožnom jaknom. Prava pravcata Školarka.
Rokerka a djevojčica, školarka a ima tako raskošan glas. To se namah vidjelo. I kako ne zavoljeti taj glas i tu energiju koja je izbijala iz krhkosti bića koje želi da se dopadne.
Koga Grad Čednosti zavoli taj neko to zaslužuje.
Dakle, te 1967 i 1968, .godine Indexi su prvi ugostili Josipu Lisac i pružili njoj i Sarajevu priliku da se upoznaju.
Da li je ljubav bila obostrana? Vjerujemo da jeste.
Slobodan A.Kovačević je bio potrešen Jasninom smrću i nosio je žute cipele.
Davorin Popović je znao šta mu se sprema i nije znao šta će obući. Bilo mu svejedno i kosu je zapustio; neprimjerno.
Indexi su pripremali rekvijum za Tanju; Jutro će promjeniti sve, iako se znalo da se pjesmom malo toga može promjeniti. One su za snove.
Poznanstvo Grada čednosti, Josipe Lisac i Indexa počelo je da se gasi smrću Pjevača . Metbol Josipe Lisac misli da je poznanstvo dotukla Bodina smrt. Osobna poznanstva, vjerovatno.
Sarajevo njeguje svoja iskrena poznanstva zauvijek .
Voljeli bi je bar još jednm ugostiti. nadamo se da ima dovoljno snage za susret sa divnom i zahvalnom Sarajevskom publikom.
Pao bu tu neki buket cvijeća i poljibci. Odavno je ne vidjesmo.
1973.god snima se Josipin legendarni album Dnevnik jedne žene.
Jedini muški gost sa istoka je Slobodan Bodo A.Kovačević. Svoj posao je kao i obično besprijekorno uradio. U pjesmi O jednoj mladosti njegova akustična gitara je skinula okove Josipinog vokala koji se pretvorio u eksploziju osjećanja o svijetu nade, svijetu ocvalom i žutom…
Bodo je je ovu pjesmu osobno proživio 1968.god., zato je gitara jecala, i činilo mu se da Josipa njegovu gitaru i pjesmu nebeskim glasom povezuje u sjećanje koje dodiruje ivice suza.
Duboko poznanstvo i tiha ljubav između Sarajeva i Josipe koje je započeto 1968. godine zapečaćeno je 1974.godine.
Bio je to jedan resak, čist, kristalno jak zvuk što se iz dubine duše iznosi slušaocu njegove atavističke pjesme.
Samo u dvije pjesme glas Josipe Lisac nije bio “dvije harmonije i deranje i unkanje iznad toga”. Ovo je naučila od Pjevača, Besi Smit, Bili Holidaje i Đenis Đoplin. One su bile prve učiteljice. Ipak učitelj je učitelj. Bio je živ i umjeće svakom novom pjesmom dograđivao.
Te godine je u novoizgrađenim studijima RTV BiH na Alipašinom polju, uz Narodni orkestar i pomoć Indexa, Josipa Lisac snimila dvije sevdalinke : Omer beže i Niz polje idu babo sejmeni.
Ostala je desetak dana kao gost Grada čednosti i Indexa . Pjesme su otpjevane tako da ih nikada niko neće moći skinuti sa vrhova sehare gdje sevdah snuje i počiva.
Mojsije je svirao te dvije pjesme kao instrumentale, nekoliko puta je dozvolio da je neko otpjeva i uvijek bu govorio:
-Nema sevdaha do u Josipe.
Bodo je bio fasciniran glasovnim i izvedbenim mogućnostima Josipe Lisac i svakako uzbuđen, recimo, mogućnošću da sarađuje s’ njom.
Pjevač je priznavao da bi ga jedino Josipa Lisac mogla dostojno zamjeniti u Indexima.
Fadil Redžić se kolebao u svom razmišljanju da je Zdenka Kovačićek prva dama đez-rok-bluza.
Indexi su te godine snimili Samo su ruže znale i Samoćo ljubavi moja.
Slijedeće godina je izašla Balada i Bacila je sve niz rijeku.
Kažu mi da se i danas spore kome su Kemal Monteno, Fadil Redžić i Indexi posvetili ovu pjesmu. Nemaju razloga za sporenje.
1987.godine na šlageru sezone Indexi su izveli kompoziciju Ti imaš me na duši (ženo kobna fatalna,veza Zagreb – Sarajevo skr.). Autor je bio,ko drugi nego šeret Fadil Redžić. Šeretluk je kompleksna stvar, kada se udruži sa poezijom i muzikom onda je to crveni mak ili boliglava kako prosti puk rekao.
Indexi su decenijama bili vezani, muzikom i prijateljstvom za četiri zagrepčanke: Zdenku Vučković, Josipu Lisac, Zdenku Kovačiček i Maju Perfiljevu , posredno sa petom , Gabi Novak.
To je savim dovoljno za izvrsne pjesme i druga razmišljanja nisu potrebna?
Ili jesu?
Šta se pjesmom htjelo reći, to će te morati da pitate pjesnika i kompozitora. Da se mi pitamo , eh…
Ali se ne pitamo i moramo biti Gentle-meni.
Muzika je muzika , a i ples je ples. Sa Indeksima smo učili : “Dame biraju, zar ne! ”
1995. godine u Lisinskom su Indexi održali seriju uzastopnih koncerata zajedničkog naziva „Indexi i prijatelji“.
Josipa Lisac je nastupila sa pjesmom O jednoj mladosti.
“Pitamo se ” ; kojom bi drugom?
Glasanje akustične gitare i vokalna izvedba u aranžmanu nepoznat za ove prostore , zaledio je dah prisutnih u dvorani. Prisustvo ostatka Indexa se i ne osjeće, oni titraju, šume i žubore, nekad se gasnu i prepuštaju da se gitara i vokal jedno sa drugim izbore za vrhunsku izvedbu.
Bol i čežnja vokala i krik gitare za jednom, sad znano je, izgubljenom mladošću je bolero jednoj ljubavi.
Kastanjete nisu potrebne. Glas je moćan i jak , gitara dovoljno senzibilna za krešendo vraćanje sanja u jednu mladost, kad sve je i nije moglo bit ljubav. Ili je možda bila, ali svijet ljudi koji ne pruža nadu brodi dalje.
Pjesma se odjednom vratila, svježija, jasnija i upečatljivija od svih svojih inačica. I stvari dovela na svoje mjesto u tom ocvalom i žutom svijetu.
Da li baš?
A žal i ožiljci?
A prosuti životi?
Josipa Lisac je „izrazila zahvalnost sarajevskim glazbenicima na podršku pruženom prilikom nastanka njenog kultnog albuma“.
Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke
Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.
Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu ne probudi.
Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.
Lenji mu se malo na rame prislonio glavu i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.
Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.
Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:
-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.
U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.
Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.
Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.
Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.
Svi šute i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.
Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.
Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.
Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa izlaze i izlaze nikako da izađu.
Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.
Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.
Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.
To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa brilijantima hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija, ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože koliko je tih ljepota darovano toj ženi.
Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte između školjki postavio.
U školjkama ,u resicama što trepere, dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.
Tako je Luca ujahala u njihove živote.
Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Biastriku,ispod nadvožnjaka odozdo lijevo,odozgo desno rodila. Svog maternjog se ostavila sve više drotovskim se služi.
Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo ko kad bi pastir u klanac ovce međ’ svinje.navodio
Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju priča još uvijek nije došla dotlen.
Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba. Mi šutimo nismo Deba ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.
Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.
Jeste da se hodže oduvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.
Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni.Još neka filimska ljepot bedevija ih ko hajvane voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.
Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:
-Mičite minderpuze sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored šest plus lakat.Matrebala je strožije sa svakom minderpuzom i hodžom.Osilila se bagra i kasnije vlast preuzela.Haračlije umjesto komunjara narodu postali.
Rasporediše se drotovi u počasnu stažu šest koraka jedan od drugoga plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako,drugi onako , ni tamo ni vamo,četvri nikako i opet tako.
Klima Luce glavom nisu oni krivi .Ne mogu skontat ni aršin ni lakat,ima ih toliko da boli glava. Stani ženo ;kako to govoriš ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće se ona sada tu stidjeti i prkosno bradu diže.
Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu. One ko silni graktavi gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore,deke,čaršafe neprozirne narod stavlja,u ormare, pod dušeke,pod krevete i zahodima se kriju.
Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.
Na parove razbrojs, rikta Luca;prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi.Šuti mulac i u djevojku bleno.Jadno dijete još nije prestalo suze liti,pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva samo joj pramenovi vire.
Luca je neumoljiva:
-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?
Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta skoro da nije ,drotovi jesu mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.
-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu.
Evo ova i upire prstom na Kosu.
-Vodi je kući šta čekaš?
-Kako ću?
-Ćerku za ruku, konja pod ruku u jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.
-Kojeg konja pod ruku da vodim.
-Sebe konju jedan.
Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku da jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.
Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu joj se nešto steže. To joj duša srce stišće a grlo joj davi. Nečujno pssst dvojici drotova daje, rukom im otpust daje. Uzima kozlić što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži.Dođoše do ispod ljuljačkje.
Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre, pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija. Stavlja cigar među usne ruž crvene, zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.
Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom zaiskrilo, ništa kanulo nije.
Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.
Gleda ih i moli se.
Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce raigrano krošnju trešnje bogatu bojama obasjava. Iako su plodovi odavno ubrani, svjetlost iskri i među lišće što treperi kao da male crvene bobice ponovo rađa.
Na ljuljački jedna ledena bjelina i druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.A opet , Luci se čini da samo umorno spiju i snove odmaraju
Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose sviklenkaste rasula i spije.
Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.
On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je orao bijeli što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema ali u lijevom oku jedna suza bijela iskri.
Gleda ih i šapuće.
Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena.Ali preboljeti malo teže i nikad.
Ona kao da sve zna. A mnogo toga zna.Ponešto i ne zna.To će uvidjeti.
Na drugoj strani organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.
-Drug , jel vas ko diro ili tuko.
-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.
-Odaklen jemaš te modrice i krv?
-Jamam ih otkad san se blesan rodija.
-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.
-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena su me dirali i tukli.
-Brže govori ko,da apsimo.
-To vam ne bi bilo pametno.
-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.
-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.
-Hoćeš reći tukli te doksati.
-Jes, tukli me doksati.
-Koji doksat?
-Eno oni .-i pokazuje na vrata.
-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.
Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli, eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.
Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:
-Trupe , ovaj doksat sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.
Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.
Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.
Murjaci samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:
Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:
-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.
Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .
-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .
– Ne možemo svi stati .
-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i i jedna patrolna ostavi.
Drotovi spengaše sve osim ono dvoje usnulih blentovijica na ljuljački. Mir zavlada ledinom, ko da se na dunjaluku ništa ne dešava. Dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju i spavaju..
Sati prolazili.Ljuljaška se ljulja djeca spiju.
Luca ne trpće.Njen Dodo je plav bio ali isti kao ovaj smeđokosi.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijete milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije.I ode tek tako,naglo.Jedno puf i nema ga.
Ta ljepota plaši , ne sluti na dobro.Zna ona to.
Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, tako ga ona prozva. Djvojčica je neku veliku nevolju i tugu probrala. Ne, večeras nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.
Saznaće ona sve ,makar više nikad ne bila dugonoga Luce, prva dama sarajevske milicije.
Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke
Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.
Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu ne probudi.
Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.
Lenji mu se malo na rame prislonio glavu i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko neki jado na hipi klupi.
Mijsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske „srceparajuće burleske“. Da se udara od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.
Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:
-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.
U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.
Koliko je tu očaja bilo ,nije se mogao ni rukama ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.
Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je srce; ga nije strefilo.
Hana Ana pogled sakriva i smizdri.One je vabe ali se pizdunka jedna odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtjiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.
Svi šute i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.
Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.
Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.
Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa izlaze i izlaze nikako da izađu.
Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.
Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge umjesto misli labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat, jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u Grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati prije nego noge iz auta izađu.
Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.
To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa brilijantima hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija, ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože koliko je tih ljepota darovano toj ženi.
Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte između školjki postavio.
U školjkama ,u resicama što trepere, dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.
Nismo pratili izbore, niti jednom riječju. Od prvih ha ha ha “demokratskih , višestranačkih i nacionalističkih izbora u Bosni se ništa ne mjenja. čak i rat je poslijedica tih izbora. kako se izbori svako malo ponavljaju , možda bi se i rat koji put trebao obnoviti. Ono uroka radi. Jer to nam nude nacionalističko fašistička oligarhija bosankse troglavate zvijeri koja ima sve odlike monstruma.
To je dovoljan osvrt na izbore.
Prije skoro godinu dana , 18.11. 2015. uradili smo osvrt na jedan nemio događaj.
Današnje ponavljanje pisanije treba bude konačnica naših misli o ovogodišnjim i svim budućim izborima u Bosni i Harcegovini.
****
Sizifov posao Lamije Mehmedić
Muslimani Kotorskog kod Doboja i drugih varoši muku muče sa vlastima manje,genocidne tvorevine BiH. Ne dozvoljavaju im ostvariti ustavna prava na na jezičku ravnopravnost i toleranciju. To nije ništa nepojmljivo.
Za Sizifove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli. To bilo dovoljno poučno objašnjenje za njihovu borbu za ostvarivanje jezičke punopravnosti. Ali volimo teme koje nas vuku za jezik,pa se mi ojezičimo.
Sjećate se nacista i fašista.Ako ne čitali ste o njima.Ništa dobro niste čili ,niti može biti od njih.Taj monstruozni šljam ćovječansrva se nikad nije obaziraao na prava drugih.
Zna se da su ustaše i četnici prava drugih, onih koji nisu pripadali njihovoj naciji rješavali vrlo fleksibilno. Žrtve su mogle da biraju smrt. Ponudili bi im drvosječke sjekire , macole, žice i kame.Kada su se žrtve bunile slijedile su bombe i granate.
Bilo ne ponovilo se.Ako su se klanja mogla desiti na pragu trećeg milenijuma,valjda se u trećem neće ponoviti.
Lamija Mehmedić majka jednog učenika kao i svi roditelji muslimanske djece ; koja pohađaju škole u genocidnoj tvorevini repubilici koljačkoj; su prestravljeni mogučnošću da njeno dijete uči nauku u kojoj je/su:
1.koljač – četnik bradata kreatura Draža Mihajlović narodni heroj
2.Muslimani Turci
3.SANU akademija nauka i umjetnosti a ne guslarska koljačka,srbaljska akdemija za genocid, koja na akademskim, naučnim i umjetničkim principima ( uputstvima ) uči podanike klanju nesrpskog stanovništva,napose muslimanskog , hrvatskog ,jevrejskog ,ciganskog,ostalih pa čak i vlastitog:
a. akademski principi
-pustiti bradu,nikad se ne kupati i natačariti kokardu na glavu. Kokarda je reciprocitet koka hava stanju mozga. Da kažemo pupa hava odmah bi nas proglasili Turcima.
b.naučni uslovi,već smo ih navodili ali,nije zgoreg ponoviti
-pripremiti i po PESS-u (pravilu službe SANU) upotrebiti alat za rad:
Pripremiti znači: naoštriti,otupiti i podmazati i guslama i vlastitim smradom ojačati i za svaki slučaj kanistere benzina,mombe i granate na mjesta klanja dostaviti u količini od milijarde tona težine.
Upoterbiti znači: sakupiti nenaoružane , mahom nesposobne; starce žene i djecu.Izvršiti klanje beu predaha.Poslije slijedi pljačka a onda paljenje i uništavanje može da počne.
Po završenom poslu otiči kod pederčine Kačavende ili nekog drugog cvajtaša na pomazanje i ostale radnje o kojima video vrpce kolaju..
c.umjetnički principi
Komad crvavog panja jezikom strugati dok se dobije oblik bombe,raspoloviti drvosječkom sjekirom i dobiju se dva tijela.Zatim dršku drvosječke sjekire presječi, malo balegom finirati i natandariti na polovice bombi.Guslarsku žicu ,strunu otkinuti iz repa kojom konj balegu tjera dobro balegom namočiti o pričvrstiti na tijelo koje nije bomba ni sjekira drvosječka več čista balega SANU akademije. Za sva slučaj u balegu napravinu umočiti i ni za živu glavu na parti ili bilo čime čistiti.
To je dobra varka, svi gledaju u balegu i prave se da ona smrdi, a znaju da time prikrivaju vlastiti smrad. I umjetnost može početi: pjeva se o Kosovu kojeg više nema, o Turcima kojih vieše nema, o poklanim poturicama; a to su vam svi muslimani i oni koji sa guslarima u ne pušu u istu tikvu.
Tu im se računuica nešto ne poklapa. Koliko god oni poturica kolju Muslimana sve više i više, sve časniji i čestitiji se rađaju.
Nikako ne mogu poklati te potomke Bogumila, čak ni kad Vatikansko zvjerinje krstaškim ratovima u pomoć priskače.
Nebesko čudo jedno. Od 1075 godine sva sila Vatikanska,Evropska i okolnih susjeda Bosne zemlje Božje milosti je pale,žare i kolju a ona i njen narod jači,ljepši,bolji čestitiji se rađaju i množe.
5.Nabrajati pojedince je smiješno jer oni se u Hagu osuđuju ,samoubijaju i od rakomornih pederskih guzara umiru.
Nije šačica ljudi mogla izvesti sva silna zla i zvjerstva.
I nemojte nam govoriti da sudimo pojedinačnoj odgovornosti.
Odgovornost je kolektivna i nedjeljiva : i Vatikana i međunarodne zajednice i Srbije i Hrvatske i bosanskih četnika i ustaša.
6.Moral,etike i filozofija zasnovani na genocidnoj,nacističkoj i koljačkoj osnovi mirišu na smrad kojačkih okrvavljenih ruku i umjetnika
Može se nabrajati od 1075. do 3125 godine i opet nigdje ne bi stigli. Sve su varijacije na zadatu : antikristovu;genocidnu i koljačku temu.
Ovo je bio lakši dio obhjašnjenja.
Sada dolazi onaj jednostavniji dio.Tu smo na domaćem terenu.
Lamija kaže da su se roditeljiu djece Kotorsko/Doboj obratili:
1.Bakiru Izetbegoviću „koji nema mogućnosti da vam pomogne“.
Nisu trebali;da su nas pitali.
Bakir nije ni beg ni Bosanac.
On je bošnjak ,ko fol, sa ade ciganlije, gdje bošnjaštva nikad nije bilo. On vremena za trice i kučine bosanskog iunsana nema.
Njega interesuje samo njegov kapital i blagostanje hanefijaca. Zbog „gluposti“ ne može da trati vrijeme.Bez obzira koliko molbi i poziva mu Muslimani Kotorskog/ Doboj uputili i vaskolike Bosne uputili.
Sve nam se čini da nastavlja tamo gdje mu je babo, pod pritiskom pravih Bosanaca, u Cirihu prekinuo, ali ne i zaboravio. Pročijtajte Islamsku deklaraciju i dijelove o stvaranju islamskog vilajeta u Bosni.
Dodik je to dobro proučio i ide na Bakirov mlin. Ne radi riđobradog, već radi SANU guslarske akademije i njenih planova.
II.“Rijasetu“
Lamija nam poručuje su im iz „ rijaseta“ „ islamske zajednice „ ponudili svoju verbalnu podršku. Ništa novo to je „islamskoj zajednici „ svojsrveno riječi i samo riječi: dove, fetve,hutbe; šuplje nabrajalice, to može.
Konkretnu pomoć od “rijaseta”, „islamske zajednice “ i njihovih „ilmija“ Bosna i bosanski narod nije, niti će vidjeti ikad vidjeti. Sve što ugrabe to je za njih,mentore im i braću hanefijce.
Na kraju krajeva oni se statutima i pravuilnicima odrekli Bosanskog muslimana.
III. EU
Predstavnici svjetske zajednice OSCE, OHR i vehti Valentin Incko im lakonski poručili da po ustavu BiH imaju pravo na jezik.
Vrlo a’ serativno;možda i asertivno ili samo serativno su odgovorili. Ko će ga znati,nije naša riječ.Mi rijetko upotrbljavamo stranjski govor i često se zbunimo.
Ono koji jezik nisu definisali. Jezik može biti zvjerinji,vatikanski ,europski, američki, balegarski, srbaljski,kroatjanski,arapski,henefijski,turski,kravlji i ostalih hajvana.
A može biti i Bosanski ,jezik čestitih insana.
„ Nonšalancija i netainteresovanost „ za evropu i svijet nije ništa neobično. Četiri godine su prenosili TV sapunicu: Genocid i klanje Bosanskih muslimana u BiH i dobro se zabavili.Bili režiseri i producenti. Izvršnu produkciju prepustili ustašama ai četnicima.
Tako Vam stvari u Bosni funkcioniraju, draga gospođo Lamija Mehmedić. Naše objašnjenje prenesite i drugim roditeljima.
Vjerujte sve će se srediti.
Bog Jedini Silni pazi na Bosnu i svoja čeda.
Mir ljudima dobre volje.
****
Dopisano 05. Oktobra / Listopada 2016.
Dok je vijeka biće i ljudi i hajvana, i torova u koje ih zbijaju.
Na sreću hajvana oni od toga imaju neke kjoristi.
A insani?
Najbolje ih je pustiti u njihovom jarmu. Nikad tobe neće doći.
Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena tuga u našoj karambolskoj noći u bašti ispod Pašinog brdu.
Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam neodstaje to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.
Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…
Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore, a tugu , zlo i bol razgode.
Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima ogrebe za koji hektolitar piva .
Direktor mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.Ah i uh, šta su njih dvije voljele tračati! To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji slučajem ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.
Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati mahaluša , od onih ljepotica sa najtananijim damarima.
Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je sedam sretan broj. Nismo najsigurniji.. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Braća Karamazovi.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.
Otac joj napravio neki veliki belaj u Vranju.
Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.
Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša? Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.
Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao. Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.
Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom Jelenom . Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.
Mitina Lela Jela Jelena žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje , a nema ga ,ko da je u Tunguziji. Tugovala i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.
Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i stvar navike i tako to…
Vako vam je to , na priliku , a bome i čitavoj porodici , a bome i pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.
Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.
Rodi se prva kćer Vasilija. Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija prvo pa – žensko .Sramota velika. Jok , to sramota u taj vakat tolika bila , da se zatvorio u kuću ko da ga nema. A i skonto rezervni plan.
Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:
– Joj,majo mamice.
Tada Jela Jelena još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.
Obdan pjevala Mito Bekrijo i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči. Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.
Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani , tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno pravilo trojno:
-Dobar i redovan takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli tandar kod više.
Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo? Jednostavno , odavno u Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.
Evo ti za devet mjeseci , isponove :
-Drugo pa žensko.
Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice . Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju., a one što se ne znaju , te se kriju. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.
Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom među nogama.
Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:
– Nikad ne mjenjaj stari plan!
Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko majstor Kama do sjutra.
Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna od jutranja do sjutranja.
Njoj nije bitna ni kama sutra , ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Obdan pjeva ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.
Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu.
Mito uzvraća ženi O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.
Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli rada provjere.
I vlast odahnula u nadi , valjda će moći spasiti barem ovu treću ljetinu.
Pri kraju par godina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.
Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika. Pravovjernih je sve manje.
Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj majci već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji ime dati je vrlo jazukli.
Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.
Ha je djete ozdravilo ,Mito po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.
Jedno ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.
Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timiraio onog hadžije od Palestine ženu.
-Nemam ti ja sada vremena , valja kobile odraditi ,- kaže mu stručnjak za hajvane. -Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i od hećima.
Čim je došo i u briječnicu ušo, on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.
Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:
-Skidaj čakšire!
-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.
-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.
Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.
Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.
-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?
-Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod dotura i brica pozitivno.
To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili je takario tu nevinu žensku.
Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.
-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori , šta mi je raditi.
Brico mu priđe i šapne:
-Idi bre kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.
I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.
Mito to zna i u sebi podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.
Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu žensku i na drugu pređe.
U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamalo pa za udaju. Zarosila se i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa su je zvali, iako su je Leposavom krstili..
Zora sabah kad bi zarudila bekrija bi od meanu i drugari doma odi na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.
– Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.
Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.
-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.
Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.
-Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?
Ona se ne crveni tek sve rupice joj orose i titraju i prkosno glavu diže.
Rečenica zakosutra;
-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lijepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.
Dvije tri rečenice nakosutra:
-Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima .Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…
Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.
Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kapelu sa ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.
On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i šaretio. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču.
Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat : Što li Bože? Jazuk je.
Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ je Vranje krcato sevdahom, samo ga tako ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i dertli sudba.
Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..
Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.
Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti ljubavi radi. Lela Lepa proljeće zna da to Mito njoj poji i u nju nade polaže. Zna , žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .
Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.
Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.
Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.
Bjelina behara iznad ljuljačke je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda ,čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:
-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.
Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad od Palestiune.Te su ture sve hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.
Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.
Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.
Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.
Ostade uspaljeno djevoče u kući samo. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko nezainteresano pratio.
Akšam pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.
-Ti mori, u meanu komšija.
-Ja vala, ljepoto moja.
-Zar nemaš mori šta pametnije radit?
-Imam i radiće se, al kasnije.
-Kad mori kasnije?
-To kasnije samo što nije.
-Zašto mori kasnije?
-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.
-Gdje ćeš mori kasnije tminom zavaravati?
-Ti ćeš prva saznati.
-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?
-To sad ne znade,ali ćeš saznati.
Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:
-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.
Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko lupa. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.
-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.
Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.
Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.
Mladost se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna , nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ; taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja i predavanja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo. .
Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj , ona ga još više hoće, joj , još jače ga hoće i joj, daj mi ga Mito mili i :
– Joj, mamo mamice moja!.
Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo., joj mili moj dobri Mito.
I joj jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči Lelu Jelenu , Lepu Leposavu i ona posta žena.
Ljubav je ponovo pobijedila.
Svi ljubavnici tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a! U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!
Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač njen , još ne znaju usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.
Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća trebaće joj.
Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;
-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?
-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.
Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se tamo grozno desiti.
Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima Mitina i Leposavina ljubav još neko vrijeme.
Sudbina se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.
Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica , samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena , pomahnitalo jaše gologuzo muško , što na velikom dušeku, na leđima leži.
Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje, kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.
On odjednom ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu , on na meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti – sve silnije jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:
-Joj,mamo mamice.
Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :
-Joj , babo babice!
Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.
Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.
Za sedam slijedećih dana Lelu proljećnu u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.
Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci, ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.
Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.
Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće , sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je , a bezbeli i ne vidi se.
Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se pjesma glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe, glas se ponovi javi i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:
-Mite bekrije Jela Jelena , Proljećna ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.
Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj nježni skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.
Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.
Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevalajke načuo da je Hadži Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.
Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.
Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio, a hadžinica, mater Jele Lele Proljećne, da ne bi sama žalovala, za mladog se đuvegiju udala.
Progone nas misli da li se i šta se moglo učinit da se ne dogodi masakar u Parizu.Zvijer odavno siluje i ubija Orijent.Odavno prijete Okcidentu.
Sada se svi hvataju za glave i izražavaju svoju sućut.Malo kasne.
Sutra je novi dan i gospodari gradova i svijeta mogu opet zavući glave u toplinu pijeska.Nije njima bitan taj terorista.On im donosi novac ,mnogo novca.On je njihov plaćenik.
A to nije ni terorista.Teroristi su dinosaurusi koji su izumrli krajem prošlog milenijuma.Ovi koje sada nazivaju teroristima su manijaci,koljači i horde zla.
Ali danas nismo raspoloženi za tu vrstu priče.
Danas nam je u srcu velika tuga.
Ovih dana svaki čas nam je bio veoma tužan dan
Vidimo našeg starog znanca prelijepe Bijele dvore tišine koji okupani jesenjim bojama kriju poglede od Grada svjetlosti. Svijajući se na zelenilu boemskog i slikarskog Monmartra dva vijeka Sakre Ker pruža utočište ljudima: tugi i molitvama sviklim.
Svi uvijeni u plaštove iskrene ljubavi su se divili njegovoj utješiteljskoj ljepoti.Mnoge su nade izgovorene u tišini neobjašnjive mistike miliona svijeća što danonoćno gore; pružajući utjehu i hrabrost ljudima.
Ko će njega sada utješiti.
Malo niže i malo dalje raskošna Jelisejska polja i Bulonjska šume kao da se ljute na Etoal i slavoluk,kao da su oni krivi za zlo koje se desilo. Nekako se skupile i posivjele.Osječamo krikove i jecaje koje šume žalovite pjesme i vjetrom nošene se šire diljem Francuske,
Notre Dame prvi put žali što je zarobljen na adi Cite u srcu Pariza.Neće moći dati poslijednju pomast svojim posjetiteljicama.
Osječaj da ova gotika stalno nekud plovi napravila je Senu saučesnikom vijekova i Kvazimoda i Esmeralde.
Neke nova Esmeralde se više neće vratiti svome draganu ni djecu roditi,kao i ona Kvazimodova.Ali ona je umrla u zagrljaju jedne nesrećne ljubavi.Ove krasotice u dvadeset prvom vijeku ubiše zvijeri na očigled Svjetlosti grada pločnika.
Luvr plače.Iz bajkovitih hodnika klize suze Mona Lize i Miloske Venere koje su obukle udovičke odore.
Raskošni i neuhvatljivom ljepotom optočeni vrtovi Versaja i Žardina (Jardine Des Plantes) su ocvali i potamnili ,prekriveni velovima korote.
Mnogo pariških dragana i Malih prinčeva više neće pogledima šaptati riječi čežnje i snova što lepršali su kraj umjetnosti i cvijeća.
Ovih dana Edit Pjaf, metar i žilet prkosa bi stala na vrhu čeličnog svetionika i pjevala himnu ljubavi poručujući im : Čitav svijet vas voli i oplakuje mili naši.
Grad svjetlosti ne zaslužuje taj masakr.Uvijek je bio kosmopolitski nastrojen prema svim ljudima svijeta.
Uvijek su se na njegovim pločnicima odvijale dramatične i tragične ,ali prelijepe i tople priče o ljubavi i ženama.Sve te priče su unosile vjeru i nadu u teške životne puteve, koje su pratili maleni razigrani vrapčići i lijeni golubovi.
Neznane junakinje i junaci su to.Mogao je bilo koji građanin Pariza biti na njihovim mjestima.
Zanaju se imena ali ako se ne pominju čini se da manje bola ima, a da je tuga univerzalnija.
Zapravo ni jedan grad na ovoj Plavoj planeti milosnice Božije Ljubavi zlo ne zaslužuje.
Ne grad nego nijedan kućerak,izba,koliba ili iglo bi morali biti iznad bilo kakvog zla..
I jošte dalje ni jedno jato,roj ili pčelica, mrav,delfin,ljubičica i rose to ne zaslužuju.
Rose c'est la voe. Ruža , to je život. Krhka,prelijepa i mirisna
Odakle nekom pravo da skrnavi i nestaje Božja stvorenja.
Odakle nekom prava da uništava snove ,nadu i ljubav.
Neka ,može se zvijer provući ovaj put.
Ali neće dugo ; osjetiće zvijeri i horde zla na svojoj koži bol i tugu neba.
-Blaženi koji žaluju,oni će biti utjeršeni!
-Blaženi ćžedni i gladni pravednosti;oni će biti nasićeni!
-Blaženi čista srca;oni će Boga gledati!
(Matej 5.4.,6. i 8.)
i
Teško onima koji zlo dobro a dobro zlo zovu,
Koji od mraka svjetlost prave a mrak od svjetlosti,
Koji od gorkoga prave slatko a od slatkoga gorko.
( Isaija 5.20 )
i
Proklete bile ruke Ebu Lehebove*,a on je propao.
Nije mu koristio njegov imetak ni ono što što je zaradio.
Bit će pržen u rasplamsaloj vatri,
I njegova žena koja mu nosi drva (drvonoša).
Na vratu joj usukan konopac.
( Kur'an sura 111. El-Leheb.)
A znaju li zvjerinji nevjernici i Bogohulnici šta je rasplamsala vatra.
To je hutama džehenemska vatra:
A znate li vi ti šta je Hutama? Božja vatra razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.’
Pokunjeno klečeći pred Gospodarom Svijetova pridružujemo se molitvama za spas duša nevino ubijenih Francuza i Parižana,stanovnika Plave planete,Boga Milostivog čeda.
On apelira na “muslimane” i neke nepostojeću vlast u Siriji i Iraku. Na zvijer, zločinca, krvnika i ubicu se ne može apelirati. Efekt je isti kao bacanje klikera na tenk. Aapelirati se može u sudu, u diskusiji na TV , na ženu ili dijete.
Na vlast,reise ili ilmije ni u snu ne pomišljajte apelirati.To ne pije vode.
Pošto se humano ” dotakao ” izbjeglica mora se humano i demokratski odnositi prema krvoloku i pokretaču. Tolerantno, bez grubih riječi i mržnje, radi ličnog kredibiliteta kojeg nema; jer to tako urnisani zakoni zahtjevaju. Dobro bi bilo kad bi tako bilo.
On to mlitavo i jalovo apelira iz dva razloga:
Prvi je strah. On se boji progovoriti da ga osvetničko zlo zvjerinja ne bi spotaklo. I taj strah se može zanemariti.
On se boji da ne ispliva najbitnija činjenica, koje njega i “islamsku zajednicu” uključuju među saučesnike pokolja i egzodusa.
Kavaz apelira, ne pada mu na pamet da osudi zločine progonitelja i ubice; jer je ta zvijer iz njegovog bratstva, bratstva takozvane islamske zajednice bh : hanefijskog mezheba.
Da njegova i “iz” hanefijska braću se u Afaganistanu, Iraku i Siriji među sobom kolju i protjeruju , na radost i oduševljenje onih drugih pogana.
Po ustavu i svim pravilnicima i statutima “iz” , “rijeseta” , i “ulema” ( a to su vam svi vjerski dužnosnici i službenici u “iz”) jasno i vidljivo je napisano i istaknuto: mi se pokoravamo i slijedimo hanefijski mezheb i šerijat.
Znači i nama se sprema isto što u Avganistanu, Iraku i Siriji. Hanefijci i “iz” i oni što u bescjenje kupuju Bosnu prijete sa jedne strane; Vatikan, zapad,ustaše i četnici sa druge strane.
Eto pučanstvo, to je vizija Bosne u glavama vaših troglavatih vladara. Ne piše se Bosni dobro. Nikako, ni sa jedne strane.
Mađtim zaboravljaju da Jedan Jedini silni sve gleda i po pravdi kroji.
Ko čeka taj i dočeka. Znamo da je sve ono što je onaj naprijed rekao samo magla, prašina u oči. Uvod u ono glavno što slijedi. Siti uvijek prosjače.
U hodeže se desna ruka osušila, ona bi trebala da daje Bogom naređenu milost narodu. Lijeva im kanđe zvijeri ima. Ta ruka je ona što narodu otima i posljednji komadić kruha od sirote djece koju po Kavazu mi diskriminiramo.
-namaz, post, zekat i hadž su korjen na kojem na kojem opstoji stablo islama.
-pomozimo muftijama i imamima
Zaboravio portir pomenuti prvi i najosnovniji farz islama; kelime – i – šehadet ; ispovjedanje vjere:
” Nema Boga osim Allaha, Muhamed je njego poslanik.”
Nije ni čudo, vidi se da nije mutteki.
Zaboravio “glavni” muslimanski glavonja šta je osnov islama ali tupi vjernicima šta je njihova dužnost.
Ili od grijeha i aferima ne smije to da izgovori.
E hvala ti velja gdje čuo i ne čuo za ovu bruku i sramotu.
Rakosmo vam mi, stalno ponavljamo, on misli narod hud i nema pojma šta mu je vjera i šta mu je raditi.
Svako malo podučava, ili na jalove dove i fetve tjera, ali falično braćo, jako falično , besmisleno i neučunkovito.
Ali zakat i pomoć muftijama i imamima svakako je moro zatražiti. Muftije i imami su oni “islamske zajednice”,takozvani učeni ljudi.
On je ono namaz, post i hadž reda radi natandario; jer mu u glavi samo zekati zveče: cingl cingle cak.
I već premišlja koliki tal kojoj sehari pripada.Zna se narod nema sehara.I ne trebamu.On ima kontejnere i kartonske kutije.
Narod posti ne tridest dana ,nego tristo šezdeset dana u godini;gladan, go i bos. Poharačile ga moderne haračlije. Uz toliko posta mora i molitva pet i više puta na dan je malo.
Pominjanje hadža je svjesno dolijevanje soli na rane, ubijanje duše, ubadanje kamom u gladne trbuhe svakog časnog muslimana.
Tri četvrtine Bosne gladuje , jedna četvrtina preživljava, da bi onih pet šet beglera i njihova svojta, svita, podvornnici i poslužitelji mogli živjeti ko paše. A sve goljo do golje bio.
Pominjanje hadža je isto ko slijepom opisivati boje, gluhom zvuk, nijemom riječi.
Najviše nas ganula njegova poslijednja želja:
” Da nam Gospodar svijetova bude milostiv na Sudnjem danu.”
Puste želje su to. I Bogohuljenje kad dolazi iz takvijeh “učenijeh” ustiju.
Kod Gospodara Silnog i Pravednog nema po željama, već po pravdi i zaslugama. Kako si radio tako će ti se i dati. Ni koliko je trun gorušice će ti se neće odbiti ni dodati.
Pa ti sad Kavaze moš pjevat borbene i kišne do Dana svođenja računamoliti, koliko ti je ćeif, ništa tebi i bratiji tvojoj neće pomoći.
Joj imena Kavaz , to vam je ljudi moji , za prevoditi i za desetku iz filologije i filozodije, a bogami i teoloških nauka zaraditi.
Vi zagovornika nemate. Vaši idoli su mrtvi i nijemi, a borami i porušeni da ne bi svjedočili; pitajte Hanefijce oni sve znaju.
Mi prenijeli one glavne gluposti hutbe.
Ima ih još, zapravo cijela je hutba jedna nakaradna smijurija. A kako ne bi, on se nije obraćao onim svojim koji su zauzeli sva mjesta u Ishak Gazi Husrevbegovom vakufu za čestite i dobre ljude.Oni bi mu smijli na licemjerstvu.
I nek zna : njemu i njegovim , što bi gori, to doli pristaje.
Papa Franjo im je nanijetio onaj srednji prst, iz njegove čuvene molitve. Američki grb.
Nismo mi majke nam, mi se trudimo da budemo pristojni.
Ali nas Frančesko plaho obradovao i mi saglasni sa porukom srednjeg prsta pućenog portiru i svim njegove fele: koje je novi papa jednom rječju imenovao : glavati ili poglavati.
