Poslije maksilofacijale , čini se , krenulo im nabolje a ponekom i nagore. Usud , obijest , previše akšamluka , takarli dana neslućenih razmjera . Za svo dobro i zlo krivili Dobrog. da ne bi njega i one njegove ljepot Časne sve bi išlo svojim tokom . Po tabijatu , bez srkleta i žurbe.
Rekosmo Kosara prva odlepršala , a njen se Oma prvi zažago. Haman za po godine , godinu nakon Kose oženio Branku V. Kaže moro ili bi rikno , poetski presvisno. Ta Branka vrlo pametna bila. Hem je Omu ko levata preveslala za belenzuke na ruke , hem mu nije branila da se nastavi intezivno družiti sa Konzilijumom.
Oma se obradovo , ali vrlo brzo skonto da ima jedna kvaka. Ova Branka i ona Branka iz “Jedne noći u decembru ” imale istu sudbinu i felu. Udale se za mahlukate kojima je život za prve prave ljube odredio one koje su opjevane u pjesmi “Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet”. Kosa u pravi drugi svijet , Lidija u neki drugi životni svijet.
U Ominu bolnu praznini uskače Branka V . Keminu Branku ćemo ostavit po strani nije dio naše priče. Ona je dio Kemine priče. I kao što rekosmo mlađanog Omu prevarila i prsten mu na prstenjak turila. Hajd , kontamo to je nekako usud svario , jer Oma zaista nije imao nikakav ulet kod Branke , nego se ona zalećela drito u njega. Fizičkom bukvalizmu i emotivnoj renesansi mladenacima niko nije ima ništa progovoriti.
Branka V. je imala istu gorku i bolnu sudbinu kao Lela Jela jelena. Oba roditelja su joj poginuli u saobraćajnoj nesreći dok joj je pubertet kucao na vrata. Odrastala usamljena , jedinica , samo babu kao rod imala. Oma naletio baš kada joj baba ispustila dušu. ali već je bila sređena i situirana djevojka , sa dobrim poslom i još boljim stanom. Tako se Oma prifaćao dobre prilike i još bolje kote. Po mahalskom : sve džabalesku.
Ali ona kvaka sa izlascima mu počela smetati. Branka očito nije voljela konzilijum . Ona nikad nije imala ništa protiv njih , al očito je da su oni imali nešto protiv nje. Odvlačili joj muža od kuće. To je morala u korijenu sasjeći . Skontaćete iz kvake.
Svako malo izađe Oma sa konzilijumom . Normalno , oni nemaju mjere i ni jedan ne nosi sat. Ako i ima sat ostavi ga kod kuće. Njima nije bio potreban sat , jer su uvijek bili u stisci sa vremenom. Odakle nam vrijeme , frajeru mrtvi. I izgube pojam o vremenu. Uvijek , bez presedana.
I tako Oma malo sa strahom kući , ali kod Branke zejtin osmjeh , od hau do hau. Topla kupka , novi veš , dobra domaća klopa , i lagani abu ba. Čak bi i opuštajuće biskanje palo. I tako pat puta. Osta Branka trudna. Po prvom Ominom izlasku u Brankinoj trudnoći revolucionarni preokret.
On zaglavio dva i po dana. Dočekala ga Branka jopet sa zejtin osmjehom , ali sriktana , ma napirlitana za desetku , a inače se nije šminkala , nije joj bilo potrebno. U prvi mah Oma pomislio da se nije u tuđi stan zaletio , pa se vrati na vrata otvori ih i gleda u prihelvećena imena na vratima . Vidi piše Branka i Oma G. , i skonta da je sve u redu , da nije pogriješio stan i da je to njegova Branka i nikoja druga.
Nije je stigo upitati kojim dobrom se nabakamila , ona preko praga i u prolazu mu dobaci da ide sa jaranicama u izlazak. Omi laknulo , nema frke i rondanja što je izbivao šezdeset sati. Umoran zaspo . Ujutro se probudio , mjesto pored njega hladno i prazno.
Češka se po glavi i mentalni sklop unatrag vraća . Unatraške vakti mu poručuje – ovo se nije desilo od kada se oženio. Nabrzaka napravi inventuru stana . Sve je u redu , ništa ne fali , samo Branke nema. Konta , dolazila ljepota mila , nije ga htjela buditi i na posa otišla bez poljubca i pozdrava. To mu malo čudno , jer se ni to nikad prije nije desilo.
Ale nejse , nema veze , konta Oma. Razletio se čitav dan. Spremio kuću i napravio poseban ručak , onaj jedini koji je znao . Kajganu sa pet jaja i deset zatečenih deka parmezana, tegla cvekle nečitkog datuma i kupovni polubijeli hljeb. Nešto mu se siromašno učinilo , iskrižo dva paradajza i deset deka travničkog sira i serviro ko u hotelu. Njemu se tako činilo , ali … ele nejse , nećemo ga podcjenjivati i olajavati.
Doše vrijeme za povratak sa posla a Branke nema. Pade akšam a Branke nejma. Vrijeme je spavanje , a vještice nema, pa nejma. Oma ne bi bio Oma kad ne bi rahat zaspo. Uvijek imo dobre konjske živce i mogo utonut u san i stojećki i ležećli , čak i na čućavcu. Zaspo on oko ponoći , probudio se na vrijeme da ide na posao . Juče ga mrzilo , ulijenio se haman ko Lenji. I tada otkako prvi put nije ošo na poso namah skonto kako je Lenjem i od tada mu počeo zaviditi i ponekad izostajati sa posla..
Vrati se sa posla, a u kući grobna praznina , bez meita . Proviri u trpezariju i obraduje se , trpeza postavljena . Aha , kako ne , skonta on. To njegova jučerašnja bogata trpeza uvele , pozelenila , samo što je plijesan nije zarobila. Oma ni jedan ni dva sve spuca. Nije mu se dalo spremat , a imo atomski probavni trakt. Sve je mogo variti , čini se i mramor i kamenje i željezo su tek pura sa torotanom za njegovu mješinu .
Uzhodo se Oma po kući ko jarac bez koze i samo mekeće : “Vidi ti vještice.” O ponoći on zalego i usnio težak san. Navalio neki maleni jarčić na njega , kidiše , sve ga rogovima bode , ne ostavlja ga na miru i zlurado se krevelji:
-Hoš se ti konzilija faćati!
Pa rogovima po Omi. Oma odguruje jarčića od sebe , a jarćić se u Branku pretvara .Omi srce ko tenećka veliko i veselo . Vratila mu se Branka. Aha , kako ne , podmuklo mekeće jarčić i sve ga rogovima nabija. Eto ti još jednog manjeg , pa još jednog malo manjeg , dok se ne skupi tri jarića . Svi ga nabijaju rogovima i horski mekeću:
-Hoš se ti konzilija faćat. E neka ti! A gdje smo mi tu ?
Oma se u strahu sav osafunjan probudi. Niđe jarčića , al ni vještice ni. U stanu ogromna , neprebolna praznina . Čovjek da se sledi i izgubi u toj praznoći . Te noći više nije zaspo . Nije puno dumo , ali skonto da je vrlo takarli usamljenički život. I to za cigla dva dana. Što ti je pamet? Dva dana praznog stana, a skontaš kako je život bez takara hud i porazan.
Prvi put u životu neispavan na poso ošo. Nije ništa dumo. Samo je radio i radio. Znao je da će sve biti kako mora biti. Ništa on tu ne mere promijeniti. Samo se može moliti i nadati najboljem. Onako ponosito , mahalski i muški nije mu za dva dana palo na pamet da potraži Branku. Jal telefonom , jal pješke ili fićom, svojom drugom zakletvom. Zna on ; mere se na glavu nasaditi i dušu u nosu nositi , ako vještica sama ne dođe kući , on je ni molotovljevim koktelom ne mere vrnuti.
S posla drito kući , iako mu vakat bio za konzilij. Konta snaći će se oni bez njega , kao što se on snalazio bez njih. Otvori vrata , a sve nekim misirskim mirom miriše. Odjednom mu sav teret sa naočala spade. Osjetio je da će sve biti u redu. Branka je kod kuće , zna on to. Na sekundu , na stoti dio sekunde mu bljesnu konzilij i povuče ga želja da izađe , ali uželio se Branke i uletio u trpezariju jer otamo je čuje kako poje :
– Tamburalo momće uz tamburu…
Sto postavljen baš ko u hotelu. Svega na stolu. I ića i pića . I Brankin osmjeh od uha do uha . Njemu kamen sa srca , zagrli Branku cjeliva je , u naramak je diže , pojaka ona , a bome i pojak on , vodi je u spavaću sobu i veselo u vrane, makšpicovske brkove gunđa:
” Man se pića i ića , man se društva hudi momće , uzmi drugu pa tamburaj od večeri pa do zore rane , preko nekoliko puta.”
Branka nije sa kolegicama u izlazak otišla. od kada se udala sve izlaske batalila . Oma je posto njen jedini izlazak u svijet . Zavukla se u memljivu hotelsku sobu i dva dana ćamila i plakala . Bogu se jedinom molila da joj kaže šta da radi sa blentovijom. Voli ga , a boji se konzilij će joj ga oteti. Ne zato što hoće , jer oni zadnjih misli nemaju , ( prednje su im konkretne osmjehnu se ona ) već su ko rak . Znaš da su zlo , ali im se ne mereš oduprijeti. I malo po malo zarobe te . Metastaza garant.
I Bog joj reče , idi domu svom . Nemaš nikoga na ovom svijetu doli tu blentoviju . Dobar je on . Pažljivo s njim . polako ga teši . Nikad te neće iznevjeriti i nikad ga nećeš izgubiti. I nije . I nije se pokajala. Tri sina , tri jarčića je sa njim rodila.
Čini se , odužila se ova Omina bajka . A nije ! To je treća pukotina u temelju zvani Konzilij. A kada se pukotine jave , il sve ode helać , il se sve zalaufa , zaobada , a kočnica niđe , ko u starog bicikla koji frajlaufom koči , a frajlauf propo od previše mahalskih egzibicija.
No šta se mere , prelijepi život gre dalje . Povratka nema . Kad se ukrcaš u životnu lađu , par kaca sabura ukrcaj , ponesi rezervno jedro , kormilo čvrsto i uspravno drži , možda uspije prebroditi bure, bonace i nevere. Ako nešto izostaviš , natakaren si ko žuti , kada ameri atomski s desna il naplam udar slijeva rokaju.