Zbog tog što ti ruke ne uspjeh zadržati same,
Zbog tog što sam slane ja izdao usne i nježne,
U tamnoj akropoli moram jos čekat da svane.
O, kako ih mrzim, te mirisne brvnare dnevne.
Opremaju ahejski muževi konje sred tame,
I zubata pila po stijenkama oštro zagrebe,
I nikako suha u venama vreva da stane,
I nema ni imena, odljevka, zvuka za tebe.
Pa kako sam mogao mislit na povratak prije,
I kako sam smio? I zašto se odmah othrvah?
Još mrak se ne rasu, ni pijetao pjevao nije,
A sjekira vrela ni zasjekla nije jos drva.
Ko prozračna suza na zidu je izbila smola,
I osjeća grad u svim drvenim rebrima škripu,
Al šiknu ka stubama krv, i na juriš je pošla,
I lik onaj zamamni prisni se mužima triput.
Gdje mila je Troja? Gdje carski, gdje dom djevičanski?
Kućerak ce Prijamov visok bit uskoro smrvljen.
I drveni suhi dažd pada od strelica lakih,
I šikljaju strelice druge iz zemlje ko grmlje.
I ubod se posljednje zvijezde već gasi bez bola,
I osvit u prozor će pokucat meni po lasti.
I spori dan, poput u slami tek prenutog vola,
Niz ulice, hrapave od sna dugačka, se klati.