Monolog
Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže mojim budnim satima,
slogovi tvoga imena.
Tvoja duga kosa riđana-
u odbllesku leta-
sa blagom žestinom treperi
na grbači noći.
Svagdašnja tama sna
što izvire iz ruina
i vaja te iz ničega.
Teškim pletenicama zaborava,
vlažna obala noći
gdje se širi, gdje udara
slijepo more – mjesečara.
pB