Majka ubijenog djeteta vrišti i proklinje prokletnike





U zakutcima lobanje djeteta moga

nađene na obali potoka bistroga

bosanskoga

što Drini krvavoj teče

u šupljim praznininama očiju njegovih

vidjeh slike i počeh vrištati

Vrištim, jer slike su takve da ih  mogu gledati  samo ako jaučem.

Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.

Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti

Vidim dječicu i žene poderane odjeće

krvavih tijela

obečašćenih

iskasapljenih

preklanih





Vrištim i proklinjem prokletnike

jer vidim djecu kako mrtva hode

ali ne i dječije sjene

Djeca ta ništa ne znaju

hode vrište i plaču

Pa se umire i nešto traže

Mala djeca su to

Njih nema ko da vodi

Znam da su izgubljena





Žene ne vrište

pognutih glava

samo krvave skute skupljaju

One su svjesne

svoje su rane odbolovale

I samo sjenu svoju traže

da smiraju vječnom odu

Bogu Milostivom





Dječije sjene su još tužnije

Od onih najtužnijih bez očiju.

Djeca mala hode

Hode i plaču

Traže roditelje svoje

Čak i ne znaju da su mrtva.

Ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

Sjete se roditelja

Il’ vide krv

Na grudima

Na ručicama

Na stomačicima

Na nogicama

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

Pomoć traže





( ja ne znam kome zborim ali vrištim

o, prokletnici

čujete li vrisak dječiji

proganja li vas  bol dječija

vidite li krv dječiju i ljudsku

živu u potocima

na rukama vašim

što slijeva se do vječnosti





Bože moj oprosti mi na grubosti

Ali moram

zaista moram

zajedno sa djecom davno ubijenom

Vrištati  i kleti i proklinjati prokletnike

zajedno sa djecom ne tako davno ubijenom

na stratištima širom genocidne tvorevine

što se republika srbalja zove )





/Korišten fragment iz poeme Bajka srebrena istog autora /
Bookmark the permalink.

Komentariši