Dugo razmišljamo da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,
kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,
ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.
A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,
a ponekad od iznenadnih nestajanja.
Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,
nevremenom zaboravivši kako to izgleda.
Pomislimo , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.
Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.
Ali, morio nas osjećaj privremenosti.
I bilo je neizbježno.
Lepršave grlice moraju tragati pute svoje .
Otišla si.
Zaledili smo se. I slikar i pjesnik. Napose dobri čovjek.
Bili smo tri kristalne statue.
Stajali na vrhu stepenica i čekali da nas tvoja misao čušne.
Imali smo samo par zajedničkih poveznica:
-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,
jedna čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…
Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.
U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:
-Ja došla.
Nisi dolazila. Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:
-D'bro.Dobro.Doći će.
Ne znam zašto, ali vjerovao sam joj.
I onda kolovoza jedne odgovornije godine čusmo:
-Ja došla.
Odgovorismo:
D'bro , dobro…dobro nam došla.
(Morali smo upotrebiti riječi hroničara. Jer to smo postali.
Bilježnici protoka praznog vremena.)
Vjeruješ nam na riječ , jer osjetila si;
i Galerija i mi smo se istog trenutka odmrzli,
procvjetali i zasijali tugom.
Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.
Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.
Ali reći ćemo, nikad nije ni odlazila,
jer nama njeno srce pripada.
O, kada kažemo volimo te, ne plašimo se ljudi.
A ti ne boj se. Ne bi bilo pošteno.
I zato navrati, pođeđe , ili još samo jedared .