Ljetos pročitasmo da je umro Arsen Dedić.Svi đematile u Crkvu Svetog Ante ,koja se separeiše sa smostanom, nagrnusmo i zapalismo sviće.Da smo nešto previše tužni i nismo.Zašto to će te saznati malo poslije.
Kupismo hejbet dnevne štampe,i ove i one da vidimo šta nam o jari pišu.Uključismo i kompu da vidimo šta oni objavljuju.
Mi u čudu,nevjerici.
Ili mi ludi i neznalice ili ovi drugi nepismeni i neuki?
Pa se ispravimo.
Ili ovi drugi nepismeni i neuki ili oni blentovije i mamlazi.Nema treće.
Nećemo ništa da ih pitamo.Ne bi razumjeli.
Kako će bolan umrijeti dobri čovjek i ktomu još i mudrac…
Takvi kao Arsen Dedić se ne rađaju.Oni se samo pojave,poklonjaju ono što im je darovano. Kada svoje blistave sehare isprazne ,pomisle ,vrijeme je da se spi.Zaspiju,usniju i tiho odu.
Tamo ih čeka neki drugi svijet, gdje nema bola,i gdje je sve sušta domrota milost i sveobuhvatna ljubav.Tamo ih čekaju neki drugi anđeli i meleke,njihovi prijatelji i poznanice.
Neki će iskreno tugovati za Arsenom Dedićem ,poetom.Ne bi trebali.Njima je poklonio najviše što se može pokloniti.Snove i ljubav od kojih mogu poživjeti dugo,jao dugo noći uz vino i gitare.Tragove snova nježno prelijevati preko sebrene flaute i opstati do onog dana kada bude vrijeme da i oni spiju,usniju i odu.
Nismo ni mi najradosniji,ali tužni sigurno nismo.
Tužni sigurno nismo jer maestro ode u đardine od cvijeća i snova da nam, sa prijateljima znanim ,šalje velove duge da pokriju naše svijetove tuge.
Ono nismo baš najradosniji je zbog pomisli da je još neko vrijeme mogao dijeliti hudu sreću ovog svijeta sa nama.
Trebao je Arsen Dedić, glas ljubavi još malo biti tajni ljubavnik Zagreba i ponekad bježati od Vina i gitara ,Brzim preko Bosne do Sarajeva na vino i gitare.
Zaboravismo na tren da Davorin Popović Pjevač,dio Indexa i Kemo Kemal Monteno nisu više među dunjama žutim i tisućama pahulja bijelih .Sa nama su ali tren prije ,pošli su da spiju,pa usnuli i otišli u neki drugi svijet.
Mogao je Arsen Dedić , pjevač još koji prekrasni stađun provesti u svome sunčanom Šibeniku sa svojom šjorom,šjorinama, bepinama,frajlama i nadalinama ,mutiti jaja i pjevati.
Bilo bi predivno da je Arsen Dedić , muzičar,klavir muzikom još malo navodio četiri stađuna da ga potraže u predgrađu gdje bi Meri Cetinić pjevala i sa nama tugovala:
Ova dvorišta puna neba i ptica
Uđu ko muzika stara
Nekad duboko u nas
I tu uvijek ostanu.
Arsen Dedić , čovjek je bio jedno od predivnih dvorišta koji su nam slijevali snove.
Uz dužno poštovanje ,neka naša druga dvorišta ,Davor i Kemo poručuju,
Arsene , Potraži nas u predgrađu.
Gabi Novak uz pregršt mirisnih ljubičica i poljubaca i Četiri stađuna poljupci nježni,
S rukom za ruku sa čet ri stađuna
Ko će izdurat , do kraja gazit?
Nikad nije kasno prijatelju poslati par riječi ,tek toliko da zna da ga se sjećamo i da mnogima nedostaje prijateljski spisak njegove ruke.