Spomenem li te – pa mi lik tvoj svane,
uzdrhti srce oceana
i ožive vulkani davno ugašeni.
Lava se pretvara u krv,kev kao lava plane!
Otadžbino , pjesmo neopjevana, pjesmo nespokojna,
ista kroz vjekove,kroz buljuke
kako za djedove,tako i za unuku –
krv će i nas spasiti!
Sšpmenem li te – pa mi sine tvoja slava
nestaju daljine
i sva je povijest kao ogromna lava
što se kao bodopad survava s visina,
a svijet nije veći od riječi
što se sa ovih strana moćno oglašava:
Oradžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
krv će i nas spasiti!
Evo nas, Otadžbino, oboje u planimnama
u nijemom i prisnom razgovoru.
Zrak je čist i kao mač sječe.
Ti si pored mene nejvjernija žena,
smisao očovječeni,
istina poznata,nedorečena i nikome do kraja oglašena.
Otadžbino, pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna,
krv će i nas spasiti!
Ali ne krv rastanka i mržnje,
krv osvetom i gnjevom rasplamsana,
već on krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,
muž za ženu i sina,
a sin zajedno sa njima za otadžbinu
zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.
Otadžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
spokoj u nama ćemo iskopati:iskopati od iskona!