I bolje što se sam hekno. Inače bi ga oni nestali. Samo ga jednog dana ne bi bilo. Osililo se to momče vo Bjelave. Počelo mjerkat cigančicu , koja je tek prvu bindu na ma'alu izbacila. Da je po mirisu prepoznaju. Pazite se stiže nova koka .
A bila je tek kokica.A i ona mu se sama od sebe , oko skuta počela uvijati.
-oće ti peva , oće ti igra, oće ti meša , sve za banku , mahalašu sarajevski…oće , oće da ti meša i džabe ako treba…
Za banku se tada mogo kupiti def, a kokica ga još nije bila zaradila. Niko ne da banku tek tako. Deba je htio.Imao je banki na pretek, za mnogo defova.
Ali?
Više mu nije mu zamješala. Ni zapjevala ni zaplesala. Ni džab džaba , ni za banku. Nije ni zaplakala. Nije imala vremena. Mješala drugome i plakala , za ljubav.
Krv se ne vidi. Ublijedio Deba,mrtav hladan, nije ga briga za đigeru.Čo'ek bi reko meit. I tek kada je krv prestala curiti i krug oko Cicvarića sokaka napravila , zovnuše pomoć sa srvenim krstom na bijelom autu.
Neko bi reko Ciganska posla. A nisu . To su najciganskija posla. Morali ga prvo protrkeljati.
Nađoše samo prazan takulin.Nigdje one njegove garavuse. Sjetiše se , Deba joj se zakleo na vjernost do groba. A cigančice nikad ne idu na groblje. Osim o Đurđevdanu. A njihov je bajoneta odnijela.
Debi ništa nije bilo. Jedva sebi došo. Unutrašnje krvarenje obilno nastupilo. Prava poplava u trbušnoj duplji, kažu hećimi .
Dvadeset devet šavova imo. Jedan falio do trideset. Vala mogli su je još malčice recnuti da zaokruže na paran broj. Rečeno sve je u parovima. Nešto ovo nije u redu.
Ponovo zavirimo u Debinu jetru i vidimo , trideseti šav se sam od sebe pristavio. Sve nam jasno. Frka je onaj trideseti, parni , najsvjetliji, najkrvaviji šav. Lenji bi da nešto lane , o sve se vraća – nju pišemo. Nama se ne da, dosadno je to.A i podrazumjeva se, u svačijem životu i misli.
Ibretili se doktori, vako nešto nema ni enciklopediji bratanica. Lijevom i desnom se nogom po čelenki, po šabački desnom i lijevom, do pupka , krstili. Gazom nafajtali pet litri krvi , a ona i dalje kulja. Kažu bilo krvi ko sa dva zaklana kurbana.
Deba poslije pričao da je tu krv za dva kurbana nanijetio za Onu i Frku. Za onu jer je nije mogo spasiti. Za Frku jer ga ona nije mogla spasiti. Tante za tante. To se Deba za njih dvije htio iskrvariti i iskupiti. A za Ankicu život dati. Sasvim realne opcije. Ali ispade, Ankica nije zaslužila njegov život, a Ona i Frka jesu njegovu krv. Kada bolje razmisli , to mu se čini najpravednije .
Sada je ostalo samo jedno pitanje . Kome pokloniti dvadeset devet šalova? Onaj jedan ne da nikome. Malo je umoran. Neće sad o tome razmišljati. Nešto je umoran, a nije mu jasno zbog čega.
U komi, kom si kom sa; dva dana se Deba komiro. Sanjo Onu i Frku, Ankicu nije. Nikad nam nije ispričao kakav je san o Onoj usnio. Nikad nam nije ispričo ni ko Ona , ni šta ni kako , ni zašto.
Dobro je što Deba nije tada rikno. Vako nije tajnu o Onoj ponio u grob. Možda nam je jednom ispriča. Mada nas ta priča nikad nije interesovala. Jedino ako Ona nije Ona. E, u tom sličaju svi bi smo se pretvotrili u uho.
A Frka mu u snu , drugačija , sva nekako magličasta. I nema ni jednog đuguma. Blista i svjetluca: nježna, umiljate i prelijepa. U bijeloj anteriji sjaji , kao anđelak neki. I bolero pleše kad god je sanja.
Njen glas mu govorio:
-Nemoj bolan sada mandrknut , bolje ti je. Pržun te garant čeka, vrati se, načini koje dobro , možda hajruješ hladovinu.
Poslije tog sna se Deba probudio. Valjda jetra od života već očvrsla bila. Od silnog lokanja se u formaldehid fermentanisala.
Poslije vojske je samo Frku tražio. Nije je našao. Išo joj kući nema je. Išo joj u štali, nema je. Vidio ljuljačka na jendom užetu visi. Valjda se niko zbog toga ne ljulja. Išo u Vranje , nikad čuli za nju. Kaže:
– Frka Mitina čerka.
-Nema ovdje ni jednog živog Mite. A o mrtvima sve najbolje . Čak i kad ubiju dijete. Nije bitno, njihovo ili kukavičije. Maksumče je maksumče. Grehota na djecu ruku dizat. I na žensko čeljade.
Otišo kod Dobrog, ovaj mu reče .
-Da si ti živ i zdrav Frka se udala , ha si sa Ankicom pošo. Eno je ima dvoje djece. Ne prilazi joj , zlo ćeš proći.
Jednom sreo Ankicinu najbolju drugaricu.
Ista Frka, ni tetka joj, pokoj njezinoj duši, nije toliko nalikovala.Bijaše to jedno ubavo djevojče vo Maćedonije.
Zemljotres proživjela, osam godina imala.
Mrkli mrak, nigdje zgrade, ni 85 posto drugih , totalka i nema ih više. Ona na petom spratu, na krevetu sa sestrom malom se probudila. Četiri sata i 17 minuta bilo, tako joj rekoše. Tada nije znala gledati vrijeme na zvijezde.
Roditelji dva metra od njih vise, za lift se drže. Nigdje maknut nisu mogli, niti žele. Smrti i mokraće na sve strane.
Vlast reče preko hiljadu mrtvuh, dvjesta iljada duša bez doma ostalo. Dobra im procjena; Nešto više od od hiljadu mrtvih.To je 25.9o9 je manje kako vojskinog proračuna , nezvaničnog. I u pravu je vlast,broj poginulij je bio preko hiljadu. Dvije, tri, desetina iljada manje ili više, gore – dole, koga briga.
Vrištanje, jauci, lede djetetu krv u žilama. Sat-dva poslije dođoše crvena kola. Jedva ih nekako spustiše. Zgrada zadrhti, stepenice nazad i sve tako. Dva sata ih spuštali. Kada su su ih spustili , ostatak zgrade se samo skljoko.
Tada prvi put oficirama dozvolili da mogu sami prekomandu birati .Tako ubava dođe u Sarajeve,koju godinu poslije upozna poderanog jetronima.Uzeše se i još uvije žive nisu imali dijeci,abortirala ubava moma prije nego se uzeše.
Deba sreo Mirjanu Petrović u Skoplju, godinu dana poslije šabačkog , jetrenog karambola,ali poznavao je prije vojske. Što ti je život. Deba moro otić u Šabac , zboksat se bajunetom u džigeru , bez veze zalutati u Skoplje i tamo sresti ženu života sa kojom je plesu u Trasi i nije je zarezivo ni 0,5 posto.
Taki vam je život. Kao kružnni tok. I onda oni tvrde da zemlja nije okrugla. Jes kako nije . Možda je okrugla pa malo načoše, ali to nismo ispitivali. Odakle nam vrijeme frajeri.ba. Uvijek smo imali preča posla. Đardin i tako to.
I Ona. Nikad ne saznasmo jel naša Ona ona Debina Ona. Tajnu sa sobom u grob ponio. Mnogo, mnogo kasnije , ali prije mnogih od nas. Među prvima.