*
Bol.
Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.
Neuki ga krste raznim imenima.
Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …
Bol.
Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…
Ne bi trebalo tako biti.
A mere.
Ponekad mora.
Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.
Hoćemo mi jabuku jesti.
I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.
Bol.
Srećom , mi nemamo boli.
Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.
I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.
Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.
Tako i mi.
Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.
Bol.
Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.
Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.
Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.
Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.
Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.
Možda neko i sazna šta je to bol.
Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.
A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…
Bol.
Ah,Da.
Ona zaista postoji.
Da.
Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.
Tuga .
Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.
Suze.
A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.
Nisu baš vaspitane te suze.
One nikoga, niti mole, niti pitaju.
Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.
Kao što će večeras Dijete moje.
Zaboljeti ili banuti?
Tko da zna?
Krhke ruže su vam takve.
Mirisne i neprevidljive.
Bol.
Kao kapi rose.
Bole.
Kao Tišina i sni.