Daily Archives: 17. Jula 2026.

I DIO

Dan prvi
Petak 13.avgust/kolovoz 1971.


Privođenje


Ono kad su Dobrog meni priveli i u moju vikendicu doveli, sve priče i tračeve oko toga, su zli i neuki ljudi izmislili. Meni bilo žao one obamrle djece sa ljuljaške. Saznala sam sve što se te večeri desilo. Nikad niko nije mogao od mene sakriti šta se u mom gradu dešavalo. Koliko će od mene neko o tome saznati, to su infuzijske kapaljke odlučivale.
Patrola je otišla. Ostadoh sama sa Dobrim . Ne znam, u sebi mislim, u kakvu sam se glupost ubelajila! Šta će mi ovo? Radoznalost, možda ,tko da zna?
On mislim , ima samo dvadeset. Šta ću s njim? Smutnju po mom gradu radi. Nije to ništa veliko, do sada. Za buhare nije. Za vaspitni dom, prestar, a nisam sklona falsifikovanju, ako se ne mora. Ili je lero, ili je trista gradi lud ili je samo presvisno i za jagomirske ludare zreo.
Jedan glas, poznat, skoro zaboravljeni mi šapuće :
-Za umobolnice nije, dobar je on. Pazi dušu da ne ogriješiš. A hoćeš svakako. Na dobro nek izađe. Na tebi je.
Isti onaj glas  , onih prelijepih naglo osakaćenih dana  , kad smo rosno cvijeće milovali i snove brali. Odakle sad Dodo da mi se javlja. Nije ga bilo trinaest godina, ni nos privirit . A čim vidje muško u našoj kućici u cvijeću, odmah se natandari . Još nije ni ljubomoran , nego brani momka, koji mi možda probleme radi .
Oni njegovi drugari, me samo uveseljavali. Ovaj me mahalaš intrigirao, podsjećao me na nešto čega se ne želim sjetiti. Debelo me podsjećao na prošlost. Pokretom , riječima, gestom , odjećom. Jedino nije bio plav  i dosta je niži. Ostalo; lice pokreti, nježnost, blagost, dobrotu, sve je od mog Dode ukrao. Samo nije bio raskalašno vesao kao mili moj. I jeste i nije.
Neka blaga veselost i smiješak bi mu titrao , kada bi volio neku djevočicu, milovao i mazio. Ili pričao o njima. Ponekad bi mu đardin drugari smekšali tugu. Tada bi samo odmahnuo rukom, kao da kaže - pusti blesavu djecu, neka se igraju i jure, u zagrljaj ljubama žure, to im je samo od života ostalo.
To me rastužilo. Nije moj posao bio da spašavam ljude od ljubavnih jada. Nisam čula, ja sam prisluškivala. Čula sam da je Frku babo, onaj pjano Mito natjerao da se uda, samo da se Dobrog kutariše. Znam i zbog čega ga mrzio. Ali nije moje trač da prije vremena širim.
Smrt Marije Magdalene ga je pokosila. Frka mu je neko kratko vrijeme  nadu vratila. Pomilsio je nije sve tako crno. Kad su Frka u Vranje odveli i na silu udali , počeo Dobri malkice skretati. Ništa zlo, ali bio je loše, pa još lošije , i polako je tonuo. Prestao sa družiti sa svojim bjelavskim blentovijama. U neke sumnjive kafane i bircuze zalazio, sa još sumnjivijim se društvom družio. Znao se i kocke dofatiti. Ništa veliko, ali ipak sumnjivo. I njemu neprimjerno.
Imam trideset tri godine, dobar i zahvalan posao, stan u gradu, nezavisna sam , vikendicu na obroncima Trebevića. Bol i tugu u srcu, od kojih bježim. I uspomene koje ne želim. Nisam ja izabrala taj plac, ni napravila tu vikendicu , tu malenu kućicu u đul bašči. To je meni moj Dodo , za našu noć nedosanjane nevinosti, darivao. Nikad muška ili bilo čija noga, do Dobrog u nju nije kročila.
Kučica mala zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu, ne može mi nikakav metež uteći pogledu. I ovdje nikad magle nema. Ponekad mi bude žao grada;  dole, samog, zarobljenog u mračnoj magli. Tih dana se ne penjem u vikendicu. Ne želim da mi dvori samuju u tami.
Znala sam da je Frka onu večer; pred jutro kad sam ih ponovo uopoznala; sudbinu mnogog djeteta, mnoge djevojčice  isplakala. A Dobri je sve uplakane djevojčice svijeta smrivao. Lomio djeliće srca svoga, njihova zaliječivao.
Ja se u njih dvoje zaljubila. Otada sam na njih, ko orao bijeli, pazila. Uvijek se oko njih neka patrola motala. Naprijed , nazad , lijevo i desno, a djeca u sredinu. Jedva sam to mogla sakriti, da neko ne oda. Uvijek kažem više instance i niko ništa ne smije da zucne. Dva tri puta sam i maršala neformalno uplela u razgovore. Od tada sam imala slobodne ruke.
Vidjela sam očima svojim, kako se ona noć baksuzluka prikrada. Kuću iznad za osmatračnicu uzela. Kratko pismena naredba, prismotra i cijelu je ispraznila. Dogled u ruku i gledaj. Nisam vam ja to voajer htjela postati. Baš me briga šta će ko i kako uraditi. Čiji je u čijoj, nije moj posao. Nije da se hvalim, ali bome sam mogla raditi šta sam htjela i kad sam htjela; toliko sam dobro izgledala. Ali nisam.
Bojala sam da Mito  neko zlo ne uradi, jal Frki ,  jal Dobrom , jal oboma. Kome će šta uraditi u toj ulici, u koju su često zalazili , to nisam mogla znati. Tu sam ulicu poslije te noći, prozvala ulicom skršenih srdaca. Kako je nećeš tako bolan tako nazvati.
Ono, Ašikovac značilo bi da djeca, muško i žensko mogu slobodno da ašikuju , da damare jedno drugom bišću i poklanjaju . I da se vole. Ali nije bilo tako. U samo jednom trenu se skrše dva srca, koja misle , da im se samo ljubav može desiti. Mnoge  tuge je  bilo te noći u tom đardinu. No, to je bio tek njen početak .
Dobri mi se , jedne od potonjih, poslije one noći malkice smijao i šalio sa mnom. Kaže :
-Malena moja, niko nikom te noći nije srce skršio. Ni Frka meni , ni ja njoj. Nama se samo jednostavno nije dalo činiti ljubav. Nije nam bilo suđeno. Ni prije, ni poslije. Naša srca su skršena prije te noći ili noći kad si nas vidjela zajedno na ljuljački. I njoj i meni. Za nju znaš; ti si joj skršitelja na sedam godina umirila. Malo je to vrlo malo, ali znam da nisi mogla više.
Ko je moje srce skršio nije bitno, jer taj neko imena nema. Ima za mene i nema za druge. To više ne pije vode. Bilo pa prošlo. Fertik! Kasnije   moje srce skrše i stalno ga slamaju srce svih onih Frkica i svih onih djevojčica čiju bol osjećam. Mome srcu skršenome, ona koja ga je načela , jedna predivna djevojčica je mnogo, previše ljubavi dala i usadila. Spasila mi život. Poklonila toliko ljubavi da jednostavno ne znam šta ću sa njom. Ne znam kako, ali sam magnet za skršena ženska srca. I nije mi žao.
Tužne , umorne i slomljene grlice samo osjete moju bol i ljubav koju imam i hoće da je uzmu; i uzimaju . Ali ja mogu da im dam samo dio. Ima mnogo djevojčica skršenih srca i slomljenih krila, kojima treba barem dio ljubavi moje, da opet zalepršaju. Zato me ni jedna ne može imati zauvijek. Dam koliko je potrebno da one nastave život , a ja ih u srcu nosim i volim cio život. I tugujem i bolujem i krvarim sa njima čitav njihov život. Moj nije toliko bitan, jer je prelijep. U njemu i oko njega, grlice , snove svojih dvora grade.
To mi blago i sjetno kazuje, u moje oči se upija i tone, u dušu mi zaviruje i čeprka. Čeprka li, čeprka. Rovari i rovari. Kao da hoće bol neku da izvadi ,  da joj nos slomi i u paramparčad razbije. Ja ga blijedo kao hipnotisana macica gledam i stresem se. Gledam ga i ježim se. Osjetim da on vidi moju bol. Miluje je i mami da proviri , da je zajedno zgrabimo i skršimo. Nećeš vala Luce o svojim zlim stađunima nikom pričati, pogotovu ne nekom malenom djetetu , bali nezrelom..
Nije nego! On meni kaže : Malena moja! Pazi se ti njega!
Nije moro da baš tako kaže, hipnotizer jedan. Ja, trinaest godina starija od njega, nema dijete pojma o stađunima. Čuj molim te, on slatkiš mali, meni Malena moja . A ja veća od njega aman desest centimetara, još kad štikle natandarim, mogu mu grudima mile obraze milovati.
A bogami milovao i rovio po njima. Kasnije. Nekako nježno, dječje, ali i mazno i čvrsto , muški. Nije ni pitao ili molio, samo im se prišunjao. Po jedan cjelov rosni i nježni na bradavice spustio . One ga prepoznaju i počinju da mu cvrkuću, blesave i blude, glavu gube, miluju ga i sa njim luduju. Baš kao djeca koje se igraju i jure.
I ja šta ću? Moram im s pridružiti, za svaki slučaj. Stvar bi mogla izbjeći kontroli i eto belaja.Tako sam mislila. Ali one i on me preveslali i pamet smutili i ja se izgubih u svojim dosanjanim snovima.
Takav je on, ljubim mu narav nestašnu, samo bi se ljubio, mazio i milovao. Vi mislite da ću vam sve iskantat? E baš neću.
Ne još!
Vidi bezobraznika, on meni Malena moja. a ja vaskolikom gradskom bezbjednošću drmam . Svi su ispod štikli mojih. A on nema poštovanja prema njima. Uvijek njih poslijednje skida.
Dugo sedam dana mi trebalo da ga tek malo uhavizam. Za to vrijeme on mene skroz naskroz spoznao. I šta će mahalaš uraditi nego, samo tek tako me mazno. Ja se ni snašla nisam, a on me sedmi dan jednostavno  ubro. Jest da sam zrela za branje ko žute dunje stambolske bila, ali tako se desilo. I moja cvijetna bašta u predgrađu je odjednom postala puna plaveti , neba,  leptira i ptica. Vrijeme je stalo, više mi proljeća nisu bježala, samoća u svitanju nad gradom čednosti nije me ježila.
Jutro poslije sam izašla u baštu i vrisnula;
-Ehej, hridine I đardini  Grada čednosti , ja opet volim . Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu, nježnošću okupana. Ne želim više da se noću budim, molim se stvoritelju i plačem. Hoću da zaboravim riječi molitve:
-Sutra mili, sutra ću ti doći , pa ćemo ponovo biti zajedno. Ali sada , molim te,  još samo malo neka me tu. Ponovo imam danas.