Autor
Hajro Šabanadžović
Jutarnji strahovi Plemenito srce
Živo biće
Bijela dama Krhka čarolija
Zavođenje
Vjetar Crveni mjesec
Posebni pogledi Mjesečeva romansa
Svijet leptira Svijet ilizija
Krv tragovi srca i plavet Dodiri i spajanja
Kad odem,
kad me djavo isprati glavnim sokakom,
i kad mesecina zaveje moj trag,
nemoj tugovati,
jer jednom svakom mali nemi slavuj
doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske ocenase,
i kad mrtvo lisce
potera u kas
za kaznu prognace i tamburase
zbog pogresne pesme u pogresan cas.
Ref.
Hej, budi jaka ti,
najlakse je plakati!
To nam samo Gospod
svira jesenju sonatu.
Snio sam vrata
u tom suvom zlatu…
Strah me da prodjem,
al’ proci cu.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu svecu
na Svetog Jovana,
i ne cuvaj dugo
pepeo tih dana..
Kad jednom odem, a poci cu…
Kad odem,
kad u prozor stavis prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni
Sve njezne rijeci svijeta
sacuvao sam za te u pjesmama mojim
sve njezne rijeci svijeta
da tebe meni vrate, moja ceznjo davna
Sve njezne rijeci svijeta
za duge puste sate, samoce se bojim
sve njezne rijeci svijeta
sacuvao sam za te, moja zvjezdo sjajna
Ref.
Magdalena, Magdalena
moje nebo, moje sunce, moja duga
Magdalena, Magdalena
moja sreca, moja radost, moja tuga
Magdalena, Magdalena
moja ruza, moja nada, moja sudba
Magdalena, Magdalena
moja patnja, moja tajna, moja ljubav
jos te molim, Magdalena
da se vratis, Magdalena
Od kada smo se probudili jedna misao nam se vrzma po glavi:
-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni ono. Tako nebo odredilo.”
Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.
Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević, koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.
Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.
” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.
-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…
Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.
Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.
-Dvoje, muško i žensko se najprije nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.
-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.
A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah.
– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.
Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.
Grci su poetici dali ime patos.
Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.
Sevdah je riječ za tragedije i komedije.
Sevdah je, nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.
Ta riječ koja se živi , je samo Bosancima od neba poklonjena.
Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.
U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova neuništivosti uvijek štititi.
-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova i Vatikanska , antihrišćanska, bulažnjenja.
Naš život je sve više počinjao ličiti na:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.
To što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.
Počele su nas pritisakti žute dunje:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS
med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna
Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude.
Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.
I šta su one mogle učiniti?
Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.
-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.
Svaka naša molitva priziva Svjetlost.
Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.
Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.
Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo, snovi postaju sjajniji i bolniji.
Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, devojko, sastanka sreće –
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!
Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.
Zar da te povredim nežnošću grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže
Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!
Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!
U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.
Danas 20.Februar /Veljača 2026. godine . Omjer dana 51/314. Prolaze/doalze. Petak je , nekom se posrećila srida je, a nekom je surbota, ili ponedreljak ,a neko ne smije ni kašiku podići.
A svi uTORniki bi se u Bosni trebali zvati uTORsvako.
Dani se komadaju kao meteoriti. Sad ih vidiš sad ih ne vidiš. Isto kao i proračunski buđet. Neku su razorni i smrtonosni. Tako izgleda. Ali ništa nije od dana. Ni do buđeta.
Ljudski faktor.
I ima velika razlika. Dani jednako griju svakog insana. Budžet opet grije samo one koji ga raspoređuju. Što su raspoređivači bliže vrhovima, veći je tal i grebana.
Ma kakva grebana. Čista pljačka.
I niko nikad ne odgovara. I neće dok su na vlasti razrooka pijačarska fukara, babin i mamin nasljednik , riđobradi i pomilovani sjedokosi lupuž bez usana.
A ovi, poslužitelji i poslušnici iz raznih vjerskih udruga i sekti ih aminuju jer dobijaju alikvotni dio ćara.
Jeste li bili u „molitvenim zgradama“ za vrijeme predizborne kampanje?
Znamo da jeste! Nemojte nas sada folirati. Uvijek glasate za “svoje”, koji vas iskorištavaju i taslače gdje i kako stignu.
Dobili ste upute kako i za koga glasati. Svako za svoj tor. I onda imate obraza kukati svaki bogovetni dan do slijedećih izbora da vam se nepravda čini.
Nemojte. Glasali ste za svoju bijedu.
Džamije, crkve , sinangoge više ne nazivamo vjerskim objektima ili Božijim kućama. Nema potrebe. Vrlo je bogohgulno to činiti . One to više nisu mjesta gdje je Božiji spomen dobrodošao. Tamo više ne stanuje vjerovanje u Boga jedinog.
Sakralni objekti su postali predizborni i dnevno politički slugani nacionalističkih stranaka na vlasti i njihovih pljačkaških vođa. Njihovi “bogovi” su idolopokloniičkog karaktera.Klanjaju se idolima.
Što bi poete rekli:
-Uvijek ista bagra i fukara.
U prevodu ( doslovno prepisano):
-“bougre (bugr) fr. = bagra, lupež, podlac”
ovo nas baš zanima, i u engleskom postoji inacica ove rijeci.
-bugger (bagr) = peder, analni kauboj…
– Izraz koji označava društveni talog, onaj najgori ološ i fukaru. Koristi se u množini da okarakteriše rulju koja je kvarna i bezobrazna(često i nepismena) do zla čovjeka i još gore matere , ne samo Bakirove. Pojedinci te rulje imaju takođe zasebne nazive, longara, lotinja, bitanga, ološ, fukara, vancaga i sl.
A što je najžalosnije, ta bagra i fukara nama kroji sudbinu.
Do jednom.Kad , tad.
Autor
Hajro Šabanadžović
Zvijer i nevinost Ona sa cvijećem u kosi
Zeleni okoliš Svjetlost grada
Plavetna svjetlost Plišana noć nad Modrom rijekom
Autor
Hajro Šabanadžović
Duša lebdi Ona sija
Vidikovac Akt
Dom u prirodi Milost
Pogled na sliku muti razum.
Da li se to Yossamin igra sa posmatračem ili potencijalnim kupcem?
Uvriježena percepcija cvijeta u kamenu nije ono što umjetnica slika.
Čak i mi koji se kao “razumijeno” u slikarstvo , shvatimo da moramo pozvati u pomoć sjećanja predaka, znanje,mnogo znanja, iskustva i emocije kako bi pronikli bar u osnovne dojmove koje slika emituje.
Naziv slike „Cvijet u kamenu“ je tek uvod u čaroliju zvanu boje ljubavi, cvijeća ,životinja,insekata,uzajamnosti,međuzavisnosti,snova i života.
Već prvi pogled na sliku izaziva nedoumicu:
Pobugu ,koja je ovo boja?
Uče nas:
„Boja je osjetilni doživljaj koji nastaje kada svjetlost karakterističnog spektra pobudi receptore u mrežnici oka.“
Uh,jesu nam puno rekli!
Objasnite vi to Yosseminom umu i ruci , pa da nam se ona predstavi u tom jednostavnom „naučnom“ pojmanju boja.
Ali ipak nedoumicu vrlo brzo nadvladava fascinirnaost filigranskom izbrušenošću / harmonijom detalja i boja.
Kako jedna boja može objediniti toliko drugih boja i nijansi i ostati samo svoja i uz to ostati potpuno nedefinisana u svojoj ljepoti?
Možda je to izvorna ljubičasta, koja objedinjuje mnoge svoje nijanse: ružičaste,purpurne,ciklama,grimizne…pa se stiče dojam da je osnov slike spektar ultraljubičastog zračenja različitih frekvencija,koje lelujevo titraju i igraju se sa umom posmatrača.
Zapravo suptilna Yosseminina umjentost odabira tehnike , kombinovanja i mješanja boja,čine da se one transformišu u jedan srodan ton,jednu nijansu tek u promatračevom oku.
Kombinacijom ljubičaste i ružičate boje slika dobiva dubinu i svjetlost koja mjestimično prelazi i slojevitu sjenovitost.
Ljubičasta u kombinaciji sa zelenom?
Što da ne !?
Od djelića ,iskrica realnog svijeta stvara se suptilniji i otmjeniji svijet ljepote, odnosno idealnog,estetskog,skoro filigranskog savršenstva.
No ,bitno je da je magija stvaranja počerla.
Ako je ljubičasta boja svrstana u hladne boje ,kako objasniti utisak da slika djeluje veoma toplo, blisko i u svojoj upečatljivosti vrlo iskreno.
Isto tako ljubičasta je od svih boja najmanje zastupljena u prirodi , i to pazite sad,uglavnom u raznovrsnon i širokom spektru cvijeća i u beskrajnim prostranstvima univerzuma.
Kao,evidentno, vrsni poznavalac boja , slijedeći njihovu simboliku :
ljubičasta – čarolija, pokora, strpljenje, umjetnost,sofisticiranosti , duhovnosti , dubina, snaga i poštovanje….
ružičasta – slatkoća, sramežljivost, nježnost, djevojaštvo,prozračnost…
grimizna – čast, kraljevstvo, kardinalska boja, dostojanstvo, bogatstvo, uzvišenost…
ciklama – iskrenost, sigurnost, sreća , anuliranje zla
zelena – mir (maslinova grana, lovorov vijenac), nada, besmrtnost (evergreen)…,
Yosamin nam sugeriše da su to osobine svijeta prirode i živih bića date savršentstvom Božije intervencije i ujedno stvara okvir za slijedeće detalje i simbole.
Isključivši čovjeka iz svojih idealističkih svijetova kao simbola onoga koji kvari i uništava sve čega se dotakne,ona slijedi Stvoriteljeve zamisli i cvijeću daje neodoljivu ljepotu i neodoljive mirise koji skoro da se na slici može osjetiti . Zavodljivost koja izbija iz cvijeća dodatno je pojačana orošenim kapljicama urađenih posebnom, u povijesti slikarstva nekorištenom tehnikom (bar koliko nam pamćenje doseže) ,koju ćemo za (za sada ) za potrebe ovog zapisa nazvati bojorez.
I onda se u tom bojorezu javi cvijet,mnoštvo cvjetova,vijenac /lanac cvijetova,drača,granja,šiblja,čak i korova – jedinstveni i harmonični koloplet života.
Porijeklo Yossemin nam sugerira da je cvit u kamenu onaj dalmatinski prelijepi nježni cvit , čija boja zavisi od percepcije posmatrača, koji se rađa u ničemu,iz ničega,u kršu,goleti,kamenim zidovima i podzidima,u praškicama zemlje i šušnja i opstaje uprkos oskudici ,suši, vjetru,tuči,kiši buri i neveri,sve do momenta dok ne dostigne vrhunac rasta i ljepote .
Tada vrlo brzo i skoro neprimjetno nestaje, da bi se vremenom , skoro na istom mjestu rodio.
Simbolika sjećanja predaka je duboko ukorijenjena u biće umjetnice.
Oni su morali prognati cvijet iz svoje škrte,škure zemlje radi opstanka obitelji,iako su te cvijetove voljeli,divili im se i pjevali o njima i bili dio tradicije i folkora.
I odjednom shvatimo da je ljubičasta boja i njena iznijansiranost ,samo okvir za ono što umjetnica hoće da kaže.
Te boje ,ti cvijetovi to je iskonska povezanost živih bića,boja,mirisa i oblika sa smislom života,rađanjem i produženjem života, čak i smrti.
No, umjetnica se na zadržava na tome.
Slikajući ona pjeva o životu kakav bi trebao da bude, da čovjek nije ono što je postao.
Kad pomislite da će se umoriti od igre boja,svjetlosti i tvorbe novih , ljepših svijetova Ona vas iznenadi novim detaljima koji kompoziciju uvijek i iznova postave u nove okvire.
U prvom cvijetu smještenom u krajnjem lijevom vrhu slike ,ugledasmo poznati magloviti obris:
„Leptir.Savršeni leptir zaronjen,skoro zarobljen u slast nektara koji mu čičak nudi.Potom dva cvijeta dalje izranja pčela,jedna pa druga ,tu je i cvrčak i još poneki leptir i kukac.U Yossaminom svijetu vrabac poput kolibra lebdi i ispija mednu rosu sa cvijeta.Valjda nam se Yossamin neće smijati ako kažemo da vidimo par miševa koji se odmaraju u hladu jednog cvijeta,ispijajući nektar kojiim je poput kapi rose,poput bisera posuta skoro cijela slika.
Slijedeći Yosseminin opus, primjetili smo da je redovni pratilac njenog umjetničkog diskursa život i beskonačnost,u svim svojim pojavnim i tekućim oblicima . Međutim nju posebno fascinira hipotetička reverzibilnost života,mogućnost ponovnog rađanja (uskresenja?).
Sve njene slike pa i ova su okupirane razmišljanju o ljudskom postojanja i smislu života .
Sučeljavajući živu i neživu prirodu, zaustavivši bilo univerzuma u jednom otrgnutom fragmentu beskonačnog vremena i prostora,ona slika mozaik međuzavisnih odnosa,kontrasta i poetskih misli.
Njena poboljšana vizija nesavršenog svijeta je satkana od jednostavnih simbola i sinonima,koji tvore izuzetno složene misaone impresije , koje su vrlo daleko od konkretnih slika i vizija koje izviru Iz vrlo realističnih apstrakcija bojenih ličnim impresijama.
Psihologija kaže 75 posto djece radije bira ljubičastu nego bilo koju drugu boju , a 50 posto ljudi u dnu srca kriju svoju djetinju dušu.
Sigurno je da se Yossemin na savršen i vrlo iskreno obraća svoj djeci i tim ljudima, jer i ona ima vrlo nježnu djetinju dušu.
Imamo osjećaj da boje osjećaju njenu iskrenost i nepatvorenost, i da su zaljubljene u nju.Bez pogovora slijede svaki titraj njenog kista.
Vjerujemo da se Xossemin negdje , u nekom svom zatišju i miru ,odmaknuta od buke i užurbanosti sadašnjice i dalje igra riječima , bojama i emocijama.
Mi vam ne želimo otkriti koje ljubičaste cvijetova slika.
Dok uživate u ljepoti “Cvijeta u kamenu” pokušajte odgonetnuti koji su cvjetovi pored naslovnog cvijeta naslikani.
Dajemo vam moguće naznake:
Zvončić , geranij , pansion (viola trobojnica), ljubičica i iris,perivinkl, hajacint ,lavanda,čičak,zumbul, orhideja,jorgovan, jedić,aster,šeboj,trojna trava i tisuće drugih poznatih , manje poznatih i nepoznatih cvijetova.
