Po nama ovo je najbolja i najprirodnija izvedba pjesme Ima neka tajna veza. Toliko iskrenosti i blagosti Sabine Varešanović je uzdiglo tro akordnu pjesmicu u visine.
Veliku potporu je imala u muzičkoj pratnji festivalskog orkestra koju su u ovom činili članovi:
Đorđe Kisić bubnjevi,Fadil Redžić bas gitara,Ranko Rihtman klavijature i Slobodan A.Kovačević solo gitara. To su Indexi bez Pjevača.
Ostali članovi orkestra su bili na cigaret pauzi.
Upečatljiv glas i moćna muzička izvedba,dovoljna preporuka da se pjesma uvrasti u Muzučku seharu i ponovo posluša..
Poslušajte je , Davorin Popović se naklonuio Sabini Varešanović za ovo pjevanje.On je dvadeset tri godine poslije otpjevao ovu pjesmu. Tokom večeri ćemo pokušati da je pronađemo i pustimo.
Danas je Ponedeljak 2.Veljače 2026. A mi kažemo i Februar istog datuma. i kod nas će trajati do 24 00 ili 00 00 po srednje evropskom vremenu.
Nekad se sve jednostavno poklopi. Kažu Febraur i Ponedeljak je .
Poslije njega nam ostaju tri trice – 333 – al kad bi se šalili . Nismo frajeri da ukantam prestupni dan za trošenje koji nas ove godine ne sljeduje. Valjda i bez njega ispadne na dobro i godina nam potraje barem do kraja ove godine.
Nema nikakve simboilike , ali ima guta trica.
Ej Kinđe ,Ej Dražene, kako vam tamo idu trice.Ovdje malo otanjilo sa vrsnošću.
Mir sa vama Dobri ljudi.
Ovi četvrtak persistiraće kao drugi dan veljanja ove godine u trošenju.
Ovaj pojam – trošenje je veoma sumnjiva riječ. Neko nam je podvaljuje. Smutnju pravi. Na silu hoće da “lajemo”.
To neko , ko biva nas izaziva. E , vala neće moći ove noći, a bome ni na dalje , ni ubuduće, dok smo pri zdravoj pameti.
A jopet ,uvik nam govorili , nikad od vas čojkova neće biti . Oklen mahalašima pameti u nepameti.
I u pravu su bili. U glavi nemamo ništa što nema veze sa trošenjem i onom koja se ne mere potrošiti , a na koju bi potrošili i zadnji tjelesni damar , a bome i bogatstvo do kokuzluka.
A lovu ? – pitaju neuki baksuzi.
Kakave lova, idite u banke i mjenjačnice, tamo lovu trošite.
Dižite i ulažite.
Vama se jedino lova diže i ulaže.
Mi se volimo u đardinu trošiti. I tamo dizati i ulagati. Nako , dođe mu samo od sebe.
Digne se , i to se mora negdje uložiti. Recimo povjetarac.
Ili , recimo tulumbe , a to je slatko.
Žene vole tulumbe, muškarci vole baklavice ili ružice.
Stvar ukusa,okusa , a i konfiguracije.
I kako ti se neće dići, zameračiti – da probaš jal tulumbu , ako si insanka, jal baklavicu ako si insanski hajvan pa blejiš u to slatko, u tu ljepotu čitav život i ne mreš joj pera odbiti.
Samo vi mislite mi mješamo jabuke i kruške.
Jok boni. Dobro je ponekad promiješati i promiješati. Slatko, dakako. Recimo tulumbe i baklavice.
Ne ljutimo se ako nas pripadne ružica. Ni njoj pera ne moš odbiti.
Može se sve potrošiti za zemnoga zemana .
I život.
Samo se jedna stvar ne mre potrošiti.
Ne mo'š joj pera odbiti.
Nemate pravo pogađati ni sekunde. Ako se zamislite i mili sekundu niste naša fela.
Ali ona u prave i nema pera , ona ima …
Ima svašta nešto.
Ljepotu , šmek, čaroliju , zadivljujuću sposobnost prilagodbe svim datim i nedatim situacijama, prilikama i neprilikama.
Vi'š ba, nema pera , a pera joj ne m'reš opepeljiti. Čista filozofija, pride psihoanaliza.
Takva vam je ona , perasta , lepršava i vazdušasta. Čovjek bi je jemah na srce , na grudi , na usne , na udove prislanjo i … rak rane liječio .
Sjećate se one igre poklape. Ne sjećate.
Onda nam je vaske mlogo ža’. Kako ćeš ovoj pera pokušati odbiti ako nisi čuo za poklapu, a to znači da ne znate igrati poklape.
Poklapa , veoma starinjska, najstarinskija igra. Samo poklopiš i eto igra počinje. Igra bez granica .
Kad jednoć počme insan bi volio da se nikad igra ne svrši. To je u redu. Ali neki se spotaknu, ovi što ne znaju igrati i brzo ispadbu iz igre.
Jazuk. Bolje da je nisu počinjali .
Šro bi poete rekle:
Poklapa je carica svih igara.
U prevodu:
Blentovijo, merhumu, ili kako se ti ono već vabiš , ne mo'š ti njoj pera odbiti.
Birvaktile pisali što o njoj mislimo i svijetu kliknuli.
No, te su vam slike i misice zahvalne za gledanje , pa su mnogi lakomi na njihove obline i slike , k'o papak na omot čokolade . Uzima vam seljak čokoladu , omot sjajni srebreni u rukama drži i divi se , ono što ga podsjeća na nus produkt vlastitih crijeva baca , potom , sam se sebi guslama junači.
Svako malo nam se desi neka mis.
Ovo nije priča o tim misicama . One su savim uredu .I na okus i na opip.
Bar se tako pričinjava.
Ima jedna odavno zaboravljena misica.
Ona biša prva Mis gospojica najvišeg zeničkog andergaund zatvorskog miljea .
Ona nas svako malo nasmije.
Eto , kanda,onomad planirao da dođe u Sarajevo.
Padamo i valjamo se od šege. Čuj zenička papalica nama da dođe. Samo nas nasmijavati do suza može i ništa više.
Dolazak u Sarajevo uvek najvaljuju kreatura koju je život izmetio i obarabatio, a istorija urnisala.
U pitanju je Nebo Grada čednosti.
Ima mnogo takvih spodoba kojima Sarajevo dođe k'o neki sveti gral ili barem vatikanski kalež . Hoće ljudi malo publiciteta i mladosti da se prisjete . Valja im mrijeti i dušom se rastajati.
To je privid . Oni navraćaju da se onako rakomorni , boleštinama duha svoga izgriženi , napiju vode ljekovite Modre rijeke, nadišu vazduha Bosne zemlje Božije milosti i udahnu malo svježine i svetosti Grada Čednosti..
Vazduh i voda ovog podneblja , bremenitog od nevinosti , su čisti , bogati ozonom i ljekoviti .
Umilni, Milostivi i Praštajući.
Kontaju akrepi da će im se bar malo produžiti boravak i povratak međ smrad vlastitog izmeta.
Ne ide to tako , gusle , kosovski i mišarski boj što ga još vojuju , ih krivo uputio.
Bosna i Sarajevo daruju svoje blagodati samo dobrim ljudima , i iskrenim pokajnicima i pokojnicima .
Vi se začudiste što pominjemo vama nepoznatu prvu gospojicu , mis najvisočijeg zeničkog zatvorskog miljea , i pitate se ko je ona , i čemu sad to.
Polako, sve po redu i – po zakonu ; bolan . Ovdje u ovoj priči , kao i u svakoj drugoj zakon ljudskosti je osnov i mjerilo svega .
Htjeli smo kontaktirati Vesnu Mrdežu Tunić za autorizaciju ovog teksta . Nismo je uspjeli dobiti. Sada joj se skrušeno izvinjevamo na par rečenica koje slijede , koje nemaju nikakve veze sa njenim profilom i CV.
Neke se riječi moraju izreći . Ove imaju veze sa djelićem njenog života koji je ona naprasno , svojevoljno , hitno abortirala i izbrisala.
Na vrijeme i u pravi čas . Gdje si vidio živjeti sa muškinjem koje nije muškinja i koja se pretvara da je vojvoda i junačina , a u stvari time svoju utabanu debelnjaču , gospojicu svoju i pederluk u kukavičluku skriva .
Sve je počelo latentnom ljubavlju i ljubomorom . Misica i vrckasti Brano uvijek skupa , u duetu lizali usrane guzice BH , komunističkih krvopija i glavanja . Grebali se za neljudskost . Izgleda da je većina toga pripala gospojici . Iako je veći dio govana pripao gospojici , a možda upravo zbog toga što je i više smrdjela , postaviše onog vrckastog za prvu damu omlatine , odnosno SKOJA.
Da ste tada mogli gledati , vidjeli bi šta je ljubomora , huka i bijes . Obnevidje i pomahnita gospojica skroz naskroz . Prolaja i gore i dolje . Sistemi to uvijek lako riješavaju . Nekoliko godina bolovanja i pržun.
Šteta što su par godina prije ukinuli Goli otok . Gospojica ne bi postala gospojica i manje bijede i zla na ovom svijetu . Upitno je da li bi se uopšte vrnula . Sigurno ne bi. Tamo nije bilo pederluka da se njime bolest i ljubomora liječi . Tamo su za to , macole kamenolomske radile . Tako bi i danas trebali ; za takve kao što je misica.
Dakle , poslaše oni oženjenog čo'eka u zatvor i on namah postade gospojica . Gdje ćeš ba lajavog i oženjenog pervertita i latentnog pedera , poslati međ’ uspaljene robijaše . Robijaši prepoznaše odbačeno čeljade , zaljubljenika u vrckavo muško , koje ga izradi i stolicu mu željenu ugrabi . Potom je sve bilo u ushićenom i uspaljenom strpljenju i čekanju.
Ne kreću ni robijaši tako bez reda i nasumično . Imaju oni kodexe neke svoje iščašene časti , znanje i metode . Ako si čist nema diranja, ako si pogan : ee’ evo ti još poganluka , pa ga na guzici tegari.
Nisu dugo čekali . Prolajala gospojica namah . Kako neće , glad djedovska joj žvalje razvalila , ne može da ih skupi , a guzica od toliko muškinja načisto zinula i pomahnitala .
Eto ti kupleraja u Zeničkom kaznenopopravnom domu . Ne prođe ni hefta dana ustoličiše onog ; što nikad nije bio ni čovjek, ni muško ; u prvu mis kazamata . Više nije bilo govora da bude gospojica. To su bile prave orgije . Redovi se , na jednu plaho sretnu misicu , stvarali.
Vlast morala intervenisati . Bruka u javnost procurila i morali smirivati strasti .
Čula za orgijanja u kazamatu gospojicina žena i odmah joj nogu dala . To joj nikad oprošteno nije . Sporedni uzrok rakomornih rana.
Gospojici svako malo mjesec dana samice i odmora odrede . Ne može se ergela pobješnjelih pogančera što čeprkaju po vrckavim guzicama i debelim crijevima bivšeg SKOJ-evca tek tako smiriti . Šest samica po mjesec dana u dvadeset dva mjeseca ; što je mnogo mnogo je . Dva mjeseca svakodnevnog saginjenja po safun i kad ga ni na kilometar ne m'reš vidjeti , pa mjesec samice.
Nekad to nije bila samica već plastična hirurgija , trebalo je ponekad gospojicin guzni trakt malo zašiti i dotjerati odnosno plastificirati . Tako mu i lice uijek bilo . Kao od kaučuka ili još crnje , od ebonita . Za pržuna dušu dalo.
Ipak i pored svih mjera predostrožnosti naruši se gospojicino zdravlje i vlast prvu gospođicu zeničkih robijaša otkanta i u drugo , prihvatljivije , odredište premjesti.
Tako je prva mis postala bivša i lentu joj uzeše.
Tek tada je gospođa poludjela i nikad više nije sebi došla . Više nije gospojica , ti su dani prošli, debelnjača joj , ko ćenifska badža , na žvalje se prislonila.
Nova sredina , novi život , misli se , pržun odradio svoje . Joj , sretna li im majka ; žvaljama i ćenifari , nešto ne da mira . Oženi se ona , paravan perfekt , ali joj se sladio pržun.
Sve što gospođa radi jeste samo da se dohvati apsa . Laje i laje ko crv na buba švabino govno . Svako malo pa u bajbok . Ali nije više gospođica i skoro niko je ne mari . Bajata vele a i sumnjaju nešto tuhne , čini se rak joj debelnjaču zahvatio . Gdje ćeš ba se poganiti u debelom crijevu rakomornog čovjeka . Tek poneki smunto je potkačio . Nedovoljno takara i slave.
No i klima se u novoj svedini pvomjenila . Pojaviše se tamo, silna bruka pevvevtita ( pervetita – nekad prevodilac poželjan) i seksualnih konvevtita , sve goli šupak , mentalni bolesnik,krkan , grmalj , srbalj , pogančer i pederčina . Novmalno , tako normalno i SANU sistemu dosljedno , među prve dame načevtanije/načrtanija izabvaše/izabraše bivšu mis zeničkih dana , gospojica za tveću/treću pvatilju/pratilju .
Možda se po tepanju pogodili ko je ? Onaj drug doživotnii sarajevski skojevac kojeg mamica ; profesorica jezika ; nije nikad naučila govoriti , zasigurno nije.
Tada u u zvjerinjem SANU brlogu nastaše prave orgije , zeničke su tek seksanje puževa golaća . Sve sama sila misica , gospojica i gospođa . Bilo je i dosta haduma .
Deba bi reko govančerskih pederčina i koljača . Međutim mi smo kreditibilni i držimo se tih kodeksa , natakarimo mater kodexarima , da proste proste matere njihove . E sada u svu tu pedersku SANU govnariju dodajte pederluk Aleksandra Vućića , ljubeznika zenićke misice Vojislave Šešelj , biće vam mnogo jansije svega toga.
Zenički robijaši kakvi takvi , bijahu ljudima nalik , koliko to robijaš može biti . Jednom robijaš , uvijek robijaš . Isto kao , jednom koljač , uvijek koljač .
Imali smo mi jednog sa Ade ciganlije , babo ga zvali . Mog'o bi svjedočiti svemu ovome , da nije preseljen u neki drugi pržun .
U gospođinom novom koljačkom i pogančerskom društvu sve neki jad i bijeda i bijeda jada . Samoubica broj jedan , nasukani ko nož broj dva , gospođa broj tri . Onaj istrošeni starački curetak od pera , iza njihovih leđa čeprka i u potaje im radi . Tako se organizuje i obrađuje genocidna pozadina.
I poče prava žurkata na akrepiti i zvjerinja , žurkata na pet vjekova takarenih i pride jedan vijek tandarenih izobličenih kreatura i guslarskih gospođa i kučki.
U tim klaoničkim orgijama najlošije prođe nevinost i snenost.
Ipak po pederskoj navadi popušiše ga i po pržunima ponovo deveraju i zadnjice nude . Džab-džabe im , nikog drugog sem srbinja i kroatja tamo nema . Stražarima se gade , ne žele sa genocidnim poganima rabote imati.
Zenička gospojica je , to zasigurno znamo , to je njen prepoznatljiv stil , na bivšoj Merdež – Šešelj , sada Tunić vikipediji ( odio više slika za Vesnu Mrdež ) , natandarila slike kobiljih ustiju koje podsjećaju zubatu vaginu, a u stvari njegov0-njenu izrešetanu stražnjicu.
Šta će gospođa (bivša gospojica ) nego se svetiti i u svemu ; svoju PAT-ovima dum-dum izrešetanu , vlastitu raginu rakomornu guzicu vidjeti i svijetu na očevid natandarit.
Sada se pitate kakva je ovo basna, nigdje hajvana.
Mi vam odgovaramo, svaka priča u kojem nema čovjeka oliti rjeti insana je basna.
A konjska ili gospođicina debelnjača vam nije dovoljno hajvanska?
A gdje ćeš hajvana poganiti sa ovim pederskim zvjerinjem , haškim osuđenikom na rakomornom odsustvu Vojislavom Šešeljom.
Na ovaj način mi klikćemo basne. Pozdrav lipi naši.
/P.S./
/Porodica Šešelj potiče iz Donje Hercegovine , iz sela Mareva Ljut u Popovom Polju, nadomak sela Zavala . Vojislav Šešelj je rođen 1954. godine , u siromašnoj porodici , odrastao u barakama , stare željezničke stanice u Sarajevu .
Osnovnu školu je završio u eksperimentalnom odeljenju , vjerovatno čuvenoj kao i Mjedenica . Eksperimentalna odeljenja su uvijek mirisala na škole za osobe sa umanjenim prsihofizičkim soposobnostima . U Mjedenici mjesta za Voju Šešelja nije bilo . Tada nisu primali slične imbecile i retarde u tu školu.
