Bajka – Petnaest dana proljeća / XII dio

Dan jedanaesti

 

Gotovo je.Danas sam došao da se oprostim sa tvojim gradom.Ne mogu više dolaziti u njega.

Sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.Kao da ti neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.Čovjek je sviko tome.

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće, pa se poput kame u mozak zabija i burgija ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.Hoće čovjek da vrišti,a ne može.Stid ga je.Odrastao je.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.Ljubav čista kao bebica što je tek proplkala prvi put..A ne smijem plakati.I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.Jes da je moja i da je ne mogu zaboraviti.Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje.

Ja još uvijek imam onaj svoj posao.Treba pomoći djeci i djevojčicama.Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

Usta im začepe ,noš pod grlo,u grlo im stavljaju , kasape ih  i šta im još sve nezamislivo rade  , mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja koja ne upoznaše koricu kruha,ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.Ispalo je da sam ih spasio više.Nisam ponosan na sebe.Nimalo.Nisam mogao spasiti sve.Nisu mi dali.Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.Ispred njih se ispreče zli ljudi.Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

Mene bi svako malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.Kažem boli me.Neće moći.Ne dam da me boli.

Ljubav je radovanje i sreća i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.Šta će ti više?Voljen bio i snove snio.Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.Hoće sve.Odmah i zauvijek.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,grlile i ljubile,mene mahalskom blećku ljubav poklanjale.

Sve sam ja to skonto i to davno ,jedina moja.Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i poput bumeranga me posred čelenke strefi.Potom  se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.Ja mu ne dam da vrišti.

Taj zadnji posjet tvome Užem Gradu pamtim sa nježnošću.

Nosim ti buket od petnaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.Znam nisi ti.

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.Pusti djete ,da svoj isplače.Rijeka Djetinja je velika,primiće je i proslijediti dalje.Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.Trnje me bode,ruke mi krvare,ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama slpava se  javlja cvijet nalik srcu.Nisam siguran;mojem ili tvoje.No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitr i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.Niko meni nije kriv što te toliko volim.Možda mrven  ti , mila moja.A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.Trebaš mi, da me voliš i juriš.

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.Ali se kompas pokvario i sada tapkam i kružim  u mjestu.Ali svjetlosti  ima toliko mnogo da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bi se desnom rukom iza lijevog uha i skonto.

Kakav neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.Sasvim dostatno za nas.

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

Nikad se to nisam pitao.Nisam ni trebao.Imao sam ih u sebi.To mi je bilo, moralo biti dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih  srdaca kupuju  pupoljke bijelih ruža.

Svake godine sam poklanjao etnaest  pupoljka sutonske crvene boje,naizmjenično prošarane , žutim odbljescima sunca. .Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,orošeni pupoljak ,što u hježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih petnaest pupoljaka sunčano crvene boje,naizmjenično prošaranih suncem,za svaku godinu ljubavi naše,prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

Položiću bijele ruže , nalik tvojoj čednosti i bezgrešnosti , na odar ljubavi našoj.Na raskošan odar okićen snovima i pjesmama mojim, blješti u duši mojoj.

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju što na ležaju decenijama miruje i samuje.Čeka tebe da joj život udahneš.Ona već miriše na tebe,tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao , ljubio…

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja?

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.A tamo biti i tebe violjeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži, nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim, mirisima tvojim, da me sjeća na dane praznika nedosanjanih naših.Praznovanja naših, kada sam htio tebi cvjeće brati,krasti,kupovati ,da bi ih tebi poklanjao.

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.Na oluje i munje svikle.

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,koju si upravo obukla.Igrali bi smo igre mazne,iskonske.Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jednom biću.

Tek procvale pupoljke ruže i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda.

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.Znam da voljeću te do groba barem,možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.Duša i srca što volješe se . Milovaše i maziše.Ljubiše i paziše.Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto  u travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,ležajevima bračnim, francuskim ,mrčnim. Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta.I još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.I još žešće.

Voljeti se mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički navsegda , bijaše naš san.

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe?

Puštam riječi da mi same klize,na uskrs kad Hristos se rodi ,na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sakrivajući se u vlakova sive  pare ,magle lelujave , u tragovima  bolnih sjena, bježeći od samoće, ti pobježe od mene.Džab džaba si tražila , pomoć vrištala.Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno razigrano,na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata.

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.Koliko ljubavi i nježnosti, mila, sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

Toliko sam te volio, jedina ,tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,okean bi  ljubavlju tišine koja sni ispunila.Himelajske gora male i nejaka  bila,a da je  potopi ,da je zaguši.

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, ljubav naša da presuši.Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,sve se uroti protiv nje ljubavi moja jedina.

Čak i ti.

Dok padaju ove tužne riječi,ja se pitam da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje. Čekaće nas navsegda.Sve se nešto pitam ,da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

U Mariji se rodi glas









U Mariji se

u slomljenom srcu

neočekivano rodi glas

u jadu vremena

u jadu jada

u jadu sjemena

u jadu pada

u bolu ljubavnice i prijateljice

golubice i grlice

princeze dobrote i milosti





Rodi se glas

vrišteće kraljice boli

rodi se jecaj

rodi se krik

kao pahulja bijelih kristalni let.

ah da Marija

Frkice mila

i pad je let





Kad bi Marija pustila glas

kad bi pjevala

o Dobrom čovjeku svom

ptice bi ušutjele i plakale

drveće je stiskalo lišće

rijeke su prestale da šume

more se nije talasalo

toliko ljubavi i tuge

utkanih u safirnu čistoću jecaja

u brilijantnoj jasnoći bola

ledilo je ljude

i nebo

takvo nešto nikad nisu čuli





u Mariji Magdalene rodi se glas…