Autor
Hajro Šabanadžović
Jesen pupa Ljeto sa okusom proljeća
Zov proljeća Najava zime
Bijelo i zeleno Zeleno i bijelo
Bijelo i plavo Zeleno i plavo
Bijelo i crveno Crveno i zeleno
Bijelo i ljubičasto Ljubičasto i zeleno
Drvo nade Ljubav odi tragom kiše
Tango de Nada Bijela dama i odar
*
Kroikodil i Gnu – poveznica – lovac i plijen
Krokodil i nilski konj bez poveznica – trpeljivost i rijeka.
Gnu i nilski konj – bez bliskih poveznica – biljožderi.
Lovac uhvati plijen.
Plijen se otima.
Pomoći nema.
Sa kopna porod i prijetelji gnuovi nijemo bleje i muče.
Pomažu im zebre.
Gnu tone sve više u vodu i čini se, kraj je sasvim izvjestan.
Ali Nebo šalje pomoć.
Možete zamisliti?
Više tonaši kao teško tonažna tenkovsa konjica nasrću na krokodila.
Gnu je slobodan.
Ostaćće ćopav , ali živ.
Koliko dugo , zar je bitno?
Ovu bitku opstanka je izborio.
Ljepota Božijeg stvaranja i djelovanja,
ponekad nam je nedokučiva u svojim uzrocima i posljedicama.
Jesenja fantazija
Jesenji opus I
Ah , to proljeće
Proljetni opus II
Svileno ljeto
Ljetni opus II
Zima
Zimski opus II
Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan.
ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija vrne ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.
Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.
O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.
A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.
A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …
Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.
Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.
U Prevodu:
Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.
I ,
takarli nam bili svi stađuni.
Neizmjerno sam tužan i bijesan .
Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.
Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.
Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.
Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .
Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .
Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.
Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.
Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .
Autor
Hajro Šabanadžović
Oblaci lebde Izlaz iz tunela
Svjetlost i jabuka Milina
Život je lijep Lijepo i hladno
Autor
Hajro Šabanadžović
Plamteći đardin Vinograd zrije
Ledena pustoš More i vjetar
Plodnost Bosna iskon moj
Rekoše mi vrijeme
strpljenje
liječe sve
jes kako ne
hvala vam na utjehi
pedeset osam
četrdeset osam
trideset dvije
(Tri puta u jednoj godini)
dvadest dvije
deset
i
šesta godina
Računajte
mnogo je to godina
i
strpljenje
a
isto boli
ne jenjava
samo ledi
smara
a
ne ubija
moja bol nije vaša
nije sa ovoga svijeta
Jer bi se našao lijek
nije ni sa onoga
tamo nema boli
pa čemu sam ja zaslužan
na česti
One su tamo
gdje vlada
mir i ljubav
a ja
šta sa mnom
ni tamo
ni vamo
Grlice mile
recite mi
molim vas
Zar je Ljubav grijeh?
Slobodan A. Bodo Kovačević – 29.Decembar 1946. – 22. Mart 2004 .
I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.
Solo gitarista naših i svjetskih lidera Indexa.
Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao osam godina plus sedam banki. Ovako je zakinut za dvadeset godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni zagrljaj kćerke Hane i cjelov žene Edine .
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mnogi ne znaju kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti onim mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka, u suton prošlih dana, negdje na kraju u zatišju..
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tragičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Tri dana je kiša , zaista, neprekidno padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari znao unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici, već su se u njoj svi našli. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana većini pop – rok muzike.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu ,pitajte restl od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade ili Plime . I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete i biografske crtice.. Mi pokušavamo pisati o ljudima.
Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, nako “s nogu “, je bila velika privilegija. Mi smo sretni ljudi. Susretali smo ih .
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag.
Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu:
-Poštovanje strogog Sudije , kojeg od milja zovu Čaršija.
Ona sa cvijećem u kosi
Mali Princ
Balada
Slomljena ljubav
Sarajevo Grad čednosti
Mirišu li crvene ruže
rosom tijela tvoga
u volatu cvijetnih uspomena
pred kučicom naših snova
ljubavlju rođenoj
Nevera se velika sprema
odagnaj kišu
snagom svoje dobrote
luduj nevinsšću svojom
rosom dotakni
plave ruže
boji li se moj pupoljak krhki
mirisima ljubavi naše
u đardinu naših snova
ne daj suncu
da obasja dan
čarolijom svoga tijela
mirišu li naše ruže
dodirima usnulih tijela
u noćima bez sna
kraj kamina crvenog plama
dekoru pomamljenih senki
što na zidu lude
bježeć beskraju
sutonom otvarao se
pupoljak sneni
noću ruža postajao
jutrom se rosom umivao
a ja sretnik ga ljubio
