Slobodan A. Bodo Kovačević – 29.Decembar 1946. – 22. Mart 2004 .
I još jednom Slobodan A.Bodo Kovačević.
Solo gitarista naših i svjetskih lidera Indexa.
Kad bi bilo ono što ne mere biti, ove godine bi imao osam godina plus sedam banki. Ovako je zakinut za dvadeset godina voljenja i divne muzike, i slika. On bi na prvo mjesto stavio nježni zagrljaj kćerke Hane i cjelov žene Edine .
Slobodan A. Bodo Kovačević, Davorin Popović Pimpek i Fadil Redžić Fadiljo , od 1964. do 2001. su bili kristalni trolist, predvodnici najveće svjetske pop – rok akademije zvane Indexi. Ili , kako mi to volimo reći: prvi među jednakim sedmorice Veličanstvenih – VIS Indexi.
Tako hroničari označavaju kraj jednog blistavog postojanja. Indexi nisu prestajali postojati. Oni samo više ne sviraju zajedno. Neki muziciraju gore , a neki su još sa nama.
U onom VIS, pa slijedom Indexi , Slobodan A. Kovačević je bio onaj filigranski vez, koji je davao osebujnosti jednoj nepodnošljivoj lakoći sviranja, koja je krasila još samo jednu svjetsku grupu , njihove jedine prave muzičke suparnike, grupu Dors.
O Indeksima povremeno pišemo. Njega smo više puta okrznuli. Jednom malo i pričepili.
Prijateljski. Nema zamjerki.
Od Indexa on je bio najpovučeniji i najtiši. Tako ga sudba preodredila. Kak bi filjozofi rekla, “siva eminencija grupe”.
Sa dvetnaest godina je imao je veliku , jedinu ljubav. Jasna se zvaše. Nesrećna smrt je razdvojila dvije grlice. Mnogi ne znaju kako takvi rastanci mogu boljeti.
Mi smo bili okrenuti onim mahalskim bolima i fintama : dvoje se našlo, pa se opet nije našlo.
Dvoje se nađe pa ne nađe, osjetiš u srcu plimu , ali poslije boli čitavog života i pitaš se zašto je morala sve baciti niz rijeku i otići bez povratka, u suton prošlih dana, negdje na kraju u zatišju..
Nažalost, Bodo nije bio te sudbine.
On je igrao malo drugačiju životnu igru. Dvoje se našlo, ali nije nikad saznalo da se nisu poslije našli.
Ona je umrala tragičnom smrću. Njih dvoje su bili najnježnije i najljepše boje jedne predivne , naprasno prekinute balade.
Indexi su đentlmeni i spjevali su obrnutu baladu.
Zamislite dvadeset jednogodišnjaka u nevjerici . Juče je ljubim . Danas je nema. Sutra joj žute ruže na hladnu humku polažem. Tri dana je kiša , zaista, neprekidno padala. A boljela čitav život.
E ne može to tako , misli Slobodan A.Kovačević. Idem ja kupiti prljavo žute cipele. One najbolje pristaju uz žute ruže . Ako ubacim crni smoking i karo pantalone , neki će zablenuti i reći vidi blente, bijesne gliste izvodi. Neće primjetniti moju tugu i koliko me život boli. Godinu dana ih nije skidao. Nismo nazočili, ali neki , recimo Fadiljo , su se kleli da je u njima spavao.
Bio je vizionar koji je je mnoge stvari znao unaprijed.
Mi nismo ni vizionari ni proroci. Mi smo prost puk. Mahalaši koji sude po srcu i strane svijeta po njemu određuju. Sigurni smo da ga život nije pripremio da nosi bol do kraja života. Malo se pogrbio , ali je nosio teret. Sve do jednom.Nije se moglo više.Previše je boljelo.
Nikad se nije žalio ili je pominjao. Samo par njih su znali i poštovali njegovo diskretno tugovanje. Svoju bol je pretočio u plemeniti jecaj gitare , koja nema odraza u bilo čijoj muzici, već su se u njoj svi našli. Bilo je nemoguće odsvirati nešto sa toliko prefinjenosti , filigranskom iznijansiranošću i nadasve vrhunskom poetikom,koja je inače strana većini pop – rok muzike.
Svako ima pravo na izbor.Dao je ogroman broj izvanrednih sola gdje čovjek pomisli je nemoguće da gitara može tako zvučati. Kontaju zvučni trikovi . Nisu ,pitajte restl od Indexa. Požurite. I oni su pomalo umorni. Trebalo je decenijama prtiti prim svjetske muzike na leđima.Nećemo nabrajanja.
Mi za našu dušu, kad osjetimo potrebu za jecaj gitare koja slika dušu i nudi ljubav , nekoliko puta zavrtimio četrdesetak sekundi nenametljivog solo maestra Slobodana A. Bode Kovačevića iz Balade ili Plime . I život biva lakši i teče dalje.
Nismo hroničari da nabrajamo njegove domete i biografske crtice.. Mi pokušavamo pisati o ljudima.
Pisati o Indexima je čast. Poznavati nekog od njih i popiti jednu, nako “s nogu “, je bila velika privilegija. Mi smo sretni ljudi. Susretali smo ih .
Slobodan A.Kovačević je umro kako je i živio.Tiho,ponosno i umjetnički. Nježan, dobar, krotak i blag.
Kao i svaki Mali Princ, Sarajeva Grada čednosti, uživao je ono najcjenjenije u ovom gradu:
-Poštovanje strogog Sudije , kojeg od milja zovu Čaršija.
Ona sa cvijećem u kosi
Mali Princ
Balada
Slomljena ljubav
Sarajevo Grad čednosti