Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna. Sad spava i ljubav i bol i težina sva. Noć je sišla na nevidljivim kotačima, I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.
Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima. Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena, Nitko osim tebe neće sa mnom putovati preko sjena, Ni sunce, ni mjesec – samo ti, moja zimzelena.
Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi, Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,
Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi: A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar – Ja sam bez tebe, sam, samo tvoj san.
Jastuk je već vreo s obiju strana. I druga svijeća evo gasne, i krik vrana sve je čujniji, jasan.
Evo dočekah zoru, kasno misliti na san… Zastor na bijelom prozoru bijel je i nesnosan. Zdravo!
2.
Isti glas, isti izgled, ista kosa kao od lana. Sve isto kao lani. Kroz staklo zraka danja već po bijelome zidu bježi…. Ljiljani mirisno svježi i iskrena ti riječ.
Ljubav je svojevrsno društvo, Ne znam više hodati sam putovima, jer više ne mogu ići sam. Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti. Čak i njezina odsutnost biva samnom, a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.
Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala, videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim sto ćutim, u njezinoj odsutnosti. Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta, cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u središtu.
