Jesenji pljusak
Grmi
Labudovi odletješe
Nikad se nije bojao
Frke
ni bola
Čovjek u toaletu
Sjedi
Na mjestu šolje koje nema
Miluje snove kojih nema
Traži
Ogledalo kojeg nema
gleda
ukradeno odnešeno
srećom nerazbijeno
Odnijela ga
bez rijeći
i vraćanja
možda nikad
možda jednom
Za finiš glazure radi
U odnoešenom ogledalo
Čovjek što pješke sjedi
polako sijedi
Pored kade
Koje nema
Na mjestu šolje koje nema
Gledajuć
ogledalo kojeg nema
Vidi
Prelijepog dječaka tužnog lika
Ukočenog
Od samoće sleđenog
Što sanjalo je malo
Tako malo
Samo malo Ljubavi
Se htjelo
Biva mu ga žao
On hoće da plače
ali
Ne želi dijete da rasplače
Želio bi samo da pomiluje
tu samoću
Neveselu
Riječ jednu da kaže
Utješnu
Blagorodnu
Zna sada riječi su vehte
i one nježne
nalik labuđem plesu
oh kako mu je žao tog djeteta
napuštenog
od samoće ukručenog
i ne prestaju suze
kockice kristala
ne liti
taj dječak koga svi napuštaju
kad ljubav budi
bi on mogao biti
bježe uplašene
labudice
ispunjene milovanjem i snom
Buđenje poslije sna
dobrote radi
njegove
iskrenoti što bezazleno
boli i vri
a voli
Napuštenost
Od samoće sleđena
Žali tog dječaka
Zakletvi sklonog
Snovima nedosanjanim
Pjesmama nenapisanim
slikama nenaslikanim
jer
pjesmama
snovima samo ljubav
Jedinu on vidi
tužan nije
biće on dobro
Labud taj bijeli
što na slici ljubav bdije