Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila.
Sigurno, dok nada mnom opelo ne odrade –
grešiću – ko što grešim, ko što sam grešila –
strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade.
Družbo u krivci! Vi čiji nagovori su vreli!
Svi prestupnici! Vi najnežniji od učitelja!
Junoše, deve, stabla, sazvežđa, oblaci beli –
na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!
Pod porušenim stubovima,
na ivici ništavila i sna
vrte se moje budne ure,
u slogovima tvoga imena.
Tvoja duga kosa cvena-
odsjaj leta-
sa jarkošću blagom titra
na leđima noći.
Uobičajena tama sna
što izvire iz ruševina
i stvara te od ničega.
Teške pletenice zaborava,
vlažne noći obala
gdje se širi, gdje udara
slijepo more – mjesečara.
pB
Stari Rimljani su bili vrlo strogi i krvoločni osvajači na svim prostorima do kojih je dopiralo carstvo. Bili su višebošci koji su po uzoru na helensku religijsku mitologiju napravili isti sistem / skalu božanstava samo sa drugim imenima.
U političkom , vojnom i religijskom smislu su bili krajnje netolerantni. Dopuštali su da domicilno stanovništvo ima izvjesne ovlastice u smislu ikebana koje će doslovno biti poslušni slugani i robovi rimskoj imperiji i njihovom imperatoru.
Tijekom historije Izraelci su se navikli na smrt. Ni vlastiti , ni životi protivnika nisu im značili ništa. Bili su apsolutno ubjeđeni da su božanski odabrani narod.
No , historija ih je uvijek , iznova i iznova demantovala. Smjenjivali su se periodi ropstva , sužanjstva , smrti i razaranja sa periodima blagostanja , prosperiteta i uzleta Izraelaca. Objektivni tumači starog zavjeta su utvrdili da su Izraelci sebi pridavali više pažnje , moći i ugleda nego su ih ikada u stvarnosti imali.
Čitava historija Izraela je faktografija prevara , izdaja ,ubijanja , strahobalnih pokolja i razaranja.
Ima jedna opteprihvaćena istina. Kada su se Izraelci vraćali izvornom vjerskom nauku Zakona sa ploča koje svom narodu donio Mojsije , slijedilo je blagostanje, i napredak. Umnožavao se porod i blagodeti. Izrael I Judeja bi napredovali. Bogastvo nosi zamke pohlepe, oholosti , raskoši i svih negativnih odlika koje novac nosi.
Novac kvari ljude. Ta istina se kod Izraelaca uvijek potvrđivala . Zapadali bi bezbožništvo, grijeh , blud , škrtost . Jednostavno , zanemarivali su Božije zakone koje su prihvatili i zavjetovali se na njih.
Nova era je donije pismenost i historijasku dokementarnost . Zbog toga ima sve više autentičnih i dokemntarnih svjedočanstava o Izraelu ,njegovom narodu , njihovim patnjama i stradanjima.Zbog toga ćemo davati uopštene podatke , o događajima koji su slijedeli jer se sve može pronaći na mrežama savremenih mas medija.
Bez obzira što te medije kontrolišu cionisti istina se ne može saktiri . I pored redovnih i permanentnih korektura, friziranja, ublažavanja ili pojaćavanja kontrasta i ostrašćenosti prema datoj stvarnosti zavisno od potreba Izraelskog lobija., osnovne faktografske činjenice se ne mogu izbrisati.
Smjennjivali su se vlastodršci i porobljivači u Palestini ) od Rimljana već udomaćeni i opšteprihvaćeni izraz za teritorije kojima se šitila zla kob naroda bez zemlje i domovine.
Rimljani , Što Zapadni , što istočni Bizant bili su vladari do četvrtog stoljeća. Izraelićani su dizali ustanke koji su gušeni u krvlju. Da bi na kraju 135.g.n.e. godine n.e. poslije Drugog ustanak pod vodstvom Bar Kohbe, svi jevreji bili protjerani iz Jerusalima , a zemlja dobila nativ Sirija Palestina.
Do šestog stoljeća Vizantija , posebno pod vlašću cara Justinijana I. (527. – 565.) počinje masovno naturanje hrišćanstva , izražena u gradnji crkvi , bazilika i drugih kršćanskih religioznih objekata , ali i pokršćavanje stanovništva.
Jevreji gube sve povlastice , čak je zabranjena upotreba hebrejskog jezika u sinagogama. Jedno kratko vrijeme Siriju Palestinu osvaja perzijski vladar Hozroje II. Parviz idinastije Sasanida osvaja 614. Jeruzalem.U tom pohodu porušene su sve crkve, osim one u Betlehemu.
Heraklije na kratko vraća Jerusalim u posjed Vizantije . U to vrijeme na scenu stupaju arapi , muslimani , koji su na temeljima renesanse nove / stare monoteističke religije Islama postali veoma jak , istorija će pokazati odlučujući faktor u tom regionu.
Drugi Muhamedov nasljednik, kalif Omar nastavlja s osvajanjima ovih dijelova Bizantijskog carstva.636. godine poslije sedmomjesečne opsade pada Jerusalim , a potom i sva Sirija i Palestina . Ove teritorije su ostale pod neprekidnom muslimanskom vlašću više od četiri stoljeća, sve do 1099. godine.
Za slijedećih 100 godina muslimani postaju većinsko stanovništvo u odnosu na Jevreje i Hrišćane. 691. godine podignuta je znamenita Kupola na stijeni u Jeruzalemu, danas svjetski poznata džamija Al Aksa, nakon Mesdžidul-harama i Poslanikove džamije, treće najsvetije mjesto u Islamu
1099 godine nakon četiri godine I križarskog rata križari zauzimaje Jerusalim i uz opovremene gubitke vlasti uspijevaju se održati do 1187.godine . Tada je križarsku vojsku u bitci kod Hatinskih rogova, nedaleko od Galilejskog jezera, porazila muslimanska vojska koju je predvodio Saladin.
Bilo je još križarskih ratova ukupno devet .
I još jedan – Dječiji križarski rat .
Strahota , bol , očaj i Vatikanski grijeh do Neba, do Boga milostivog.
Dječji križarski pohod (1212.) u kojem su sudjelovali njemački i francuski dječaci. Koji li je to ljudski izrod, maloumnik pomislio i odlučio da će nevinost male dječice ostvariti cilj koji organizirane križarske vojne nisu uspijevale postići.
Poslati neuku, malu , nevinu djecu u lavlje grotlo. Koje li bezumnosti i tragike.
Pohod je sasvim normalno tragično završio skoro bez ikakvih borbi.Mnogi dječiji sudionici su zarobljeni i prodani u roblje. Veliki broj jadne dječice koji su krenuli kopnenim putem su izginuli od gladi, studeni i različitih krvoločnih napadača i ne stigavši do odredišta .
I još jednom:
-Strahota , bol i grijeh Vatikana do Neba, do Boga milostivog.
Iako Vatikan i Zapad pokušavaju da minimiziraju, ublaže i zamagle dječiji križarski rat ,ova strahovita stradanja djece njih 50.000 ( minimum ) prema izvornim podacima , neko će u paklu gorjeti za sva poznata i nepoznata vremena.
Od tada do kraja I svjetskog rata 2018. Sirijom i Palestinom su vladali muslimani ,bez obzira kako se oni titulirali: Arapi , Ajubidi ,Memluci , Turci ili Otomanska imperija.
Ovo se područje obično u službenoj muslimanskoj korespodenciji naziva Arz-i Filistin (Zemlja Palestina),
Od Rimljana ,Muslimana,Križara, Muslimana i Turaka do Prvog svjetskog rata Izraelci su bili narod bez zemlje , bez države . Postali su potlačeni narod prognanika. Lutali se poznatim svjetskim prostorima . Nigdje nisu imali mira ni zaštite. Bili su proganjani , ubijani , silovani i mučeni.Zatvaranji u geta.Narod nižeg reda. Uvijek su bili na ivici gladi i nestajanja. zato su se raspršili širom Bliskog istoka i Evrope.
Možda je to samo zbog imena njihovog:
Izrailj – koji se bori sa Bogom.
*
871* Svaka žena je grlica , ptičica malecka , koja radi ljubavi umire pjevajući.
872*Univerzum je beskonačan i taman , baš kao i ljudska glupost.
873* Treba se za pjesmu roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati
Teško se to uči ,još teže upjevava.
874* I pad je let poručuje pjesnik. U padu leta je ljubavi i bola svijet ,
dodaje ljubavnik
875* Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život ponekad prevarite i uspijete.
876* Ne vjeruj slutnjama.Slutnje ponekad naopako krenu i počnu da griješe.
XXX
XXX
Sretoh putnika i rekoh
– Povedi me sa sobom
On me pita:
– Zar misliš
da ja mogu da te odvedem
tamo gdje ti želiš da stigneš?
Ja samo slijedim zov iznutra
hodam putem da shvatim svijet
i život u njemu
Šta spaja nit
od prošlosti do današnjih dana
Šta to ima u čovjeku?
I ima li kakav izvor i rijeka
gdje može da se utoli žeđ svijeta
i da se smire čežnje ljudi
mučeni različitim nedostatkom?
Odgovora ja još ne nađoh
pa mi duša još luta
jer mi je tako živjeti lakše
Rekoh:
– Pa meni treba neka ruka
da mi upute da
da klizim životom
neću da me sve na putu zaustavlja
jer hoću parče slobodnog neba
uslijed ovog umornog tla
Danas je Četvrtak 12. Oktobar / Listopad 2023. godine .
Po brojaču dana trebalo bi biti okruglo 285 dan. Laički gledano , do kraja godine bi trebalo da se šteli 80 nenametljivih dana.
Kako se dani uštele, tako će i nama biti. recimo , nenametljivo.
Jal vako ‘ jal nako.
Jal berićetni, jal kokuzni.
Ipak po nekoj logici historije učiteljice života, više od polovina dunjaluka će biti totlani, ili kako mahalaši vole podcrtati frontalni kokuzi.
Ovo frontalni nam je nekako upečatljivije od totalni. To mu kao dođe da su kokuzi isprednjačili ispred nekokuznjaka, što je u biti vrlo logično , ali gledano sa humane strane , nekako nam se čini vrlo nehumano da kokuzaneri u nečemu prednjače , pogotovo u kokuzluku.
Vidjeće se na kraju balade , da u kokuzluku uopšte nema nikakve, pa čak ni potske pravde,niti je ikad bilo. A demokratije pogotovu.
Tome nazoče dvi tri pučansko narodne poslovice sročene u mahali:
-Demokrata potiče od demosa, kokuz iz kokuzluka.
-Sve demokrate lovom ponikoše i glasačima kokuzluk uvališe.
-Glaso ne glaso , ako nisi na listi ,izglaso si sebi kokuzluk.
-Kokuzluk vremenom postaje nasljedna osobina,zato se raja od pamtivjeka rijetko buni.
-Živ čovjek može sve, osim ako je kokuz.
Što bi poete rekle:
-Ko im kriv kad su kokuzi pod demokrati.
U porevodu:
-Kao kokuz natakeren si i vako i nako. Pitajte neuke.
Crno bijelo
Color
Kraj tanana šedrvana
Gde žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.
Svako veče jedno momče
dolazilo tu da šeta,
Kako vreme prolazilo;
Sve je bleđe, bleđe bilo.
Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
„Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?“
„Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.“
Ovdje uopšte nije putanje : Šta je starije kokoš ili jaje.
Ovdje je samo pitanje od koga je Hajnrich Hajne posudio stihove.
Kraj tanana šedrvana ili arapska pjesma čije su riječi poslužile i Hajneu i bosanskom narodnom pjevaču kao uzor.
Dodji, prolece,
smeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca sreće šuma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dodji u naletima nemira usred lišća
i cvijeća koje hita da propupa
Kao sjajna pobuna, baci se u noć,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih klica!
Kao smeh munje, krik oluje,
odjekni u bučnom gradu,
oslobodi riječ ugušenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnaži našu borbu malaksalu,
budi pobednik smrti!
Sjećam se toga dana.
Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo
i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoje ćemane za sviranje.
Ovlaš sam dodirivao žice;
nehotična muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobjegla, dvoumeci se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho ušla u sobu i sjela.
Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva,
punog senki, pesme i tišine.
Ništa više.
Te noći ispjevao sam
jednu pesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronašao sam reci
koje sam uzalud tražio vazdan.
Jest, iz njedara noćne tišine
one su se slile u svirku,
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmicu
sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oći,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reči ću:
čar tvoga lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.
Uvećala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promjenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti
vatru božanskog dodira,
kojom sija vječito.
Gazeći travu na stazi,začuh:
‘Poznaješ li me?’
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauči govor osmeha.
‘Nekada’,
prošapta ona,
‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.
Zbunjen, rekoh:
‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
‘ I ti si se promenila.
Nekadašnja bol postala je vedrina’.
Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna car noći
i odjek mojih roječi
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid će pokriti
živa trava i cvijeće nasmijano
na suncu.
Nazad na vrh Ići dole
I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!
Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.
Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.