Jedan maleni cvet
još ni progovorio nije
a već je znao sve tajne Sunca
i sve sto zemlja krije.
Jedan maleni cvet
još nije ni prohodo
a vec je umeo sam da se hrani
svetlošću, vazduhom i vodom.
Jedan maleni cvet
na zna da čita i piše,
al’ zna šta je život,šta je cvet,
i miriše, miriše.
Danas je Srijeda 28.Maj/Svibanj 2025.
Do danas je 147.dan položio oružje , odnosno dvadesetčetvorostni akreditvni primat , što zanči da bi po svim mogućim rezonima , do kraja godine trebali pregrmjeti još samo 218 dana.
Ali ipak nikad se ne zna.
Bumo vidjeli!
Kako ko?
Neki i ne budu vidjeli.
Naše je da se molimo i nadamo da nismo na ovogodišnjim spiskovima putnika za onostrano. Pogotovu ne za onu vreliju stranu onostranog.
Prema našim saznanjima ta je rezervisana za vlastelu i sveštena lica. Đah ovu , đah onu, đah teću i inu. I za silnike svih fela.
Sve sama pogan i licemjeri.
Što bi poete rekle:
-Lice mjeri il ne mjeri, za pogan je kasno .
U prevodu:
-Biće prevedeni po činjenju i nečinjenju bezličnog i bezbeožnog lica svoga.
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Ja znam šta bi htela mi
reći u ovaj tren –
ne reci! Gle tamo gde tone u sen
ribnjak, gle kako se u trku splela
oblaka crnih sjajna stada –
ne reci! Loša je noć ova sada.
Znam, u duši ti huji i seva,
žeže je pitanja onih plam
na koja odgovor moram da dam.
Ne pitaj! Na usni još ti okleva
reč što može očaj da zada –
ne reci je! Loša je noć ova sada.
Sutra mi reci – sutra sve se
promeniti može što dušu sad tre,
prelako možda će postati sve
što srce sad ne može da podnese,
što je sad preteško breme jada –
ne pitaj! Loša je noć ova sada.
Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?
Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale…
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.
Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?
Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?
Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?
Na mome sutonskom nebu ti si kao oblaci
i tvoja boja i oblik su poput onih kakve želim.
Moja, moja si, ženo usana slatkih,
moji beskrajni sni u tebi žive.
Svjetiljka duše moje rumenom ti boji noge.
Moje vino oporo najsladje je sa usana tvojih,
oh, kosačice moje sutonske pjesme,
kako te moji usamljeni sni osjećaju mojom.
Moja si, moja, i ja kličem u popodnevnom
povjetarcu, a vjetar raznosi moj udovički glas.
U dubini očiju mojih ti loviš, tvoj noćni
pogled se zaustavlja kao vode tvog otimanja.
Zatočenica si u mreži muzike moje , ljubavi moja,
a mreže muzike moje poput nebo su široke.
Na obalama tvojih sjetnih očiju duša mi se rađa.
U tvojim tužnim očima početak je zemlje sanja.
pB
Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljeta
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada…
Kao sjenka tvoja svake te minute,
Moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće…
U baštama tvojim ono rosa nije –
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…
Danas je Utorak 27. maj/svibanj, 2025. godine.
146 dana otperjalo , 219 dana se kani doperjati.
Vako vam to u životu insana gre . Odi mi, dođi mi.Neko biva, pa ga nema,ko da ga nikad nije ni bilo. Jopet a neki zalud bivaju.
A jopet ima ih , bivaju , žive a ne znaju da su mrtvi. Dišu na škrge , a ribe nisu. Jedu na slamčicu , a ne primaju infuziju. Obijesno mašu ušima , a nisu hajvani. Kleče i mole se, ali Boga Milostivog ne pominju.
Pogađate koji su to?
Ma , razmislite malo!
Pomoći ćemo vam :
Imaju Kainov znak na ćelu, vreće opljačkanog blaga , riđu bradu, razrookost pijačara, upraviteljstvo konc logora , a svi vezani sa robijom, jal’ porodično jal’ lično. A vjerujemo da će im se osmjehnut sreća, da će nagovoriti sudbu da ih nagradit dugotrajnom robijom, za činjenje i nečinjenje.
A posebice im je , za utjehu , nagrada vječnim pržunom. Što njima to i bijednim sluganima njinim priprada.
Što bi poete rekle:
– Puti ka nebu su tako jednostavni i nepozlaćeni.
U prevodu:
-Pljačkaška bagra i fukara nikad se nauka dohvaizat ne m're. Slijepi , gluhi i nijemi.
Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo,
meni mladoj djevojci, i nevjenčanoj materi? —
Otac su kleli, bili me,
nada mnom mati jadali se;
moji su srameć se skrivali,
drugi me prstom kazivali.
On, što je bio dragi moj,
on, što je pravi otac tvoj,
Bog zna kud svijetom luta sam;