atlas (atlant) danas
Autor : Vedad Šabanadžović
No comments
Category Archives: Magazin
Mak Dizdar – Slovo o čovjeku
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Seks i keks / Igrokaz na dan 6.Oktobar / Listopad
Danas je petak 6. Oktobar / Studeni 279. dan ove, plaho ljubavne nam 2023. godine. Do kraja godine jema još 86 dana.
Nama je do sada bila ljubavna , onima kojima nije , bila je zaključna. Dakle ostali su nepovratno zamandaljweni u prethodnim danima.
No, nije se šaliti sa danima.
Iako će ovaj rest proći dok rekneš seks, pardon , keks , ipak je jako mnogo zapisanih , odnosno predbilježenih u njihovoj ljepoti.
A keks i seks se rimiju.
Razlika je što mi volimo keks , pogotovo u kolačima , mere i u čokoladi,bijeloj kafi , čaj je upitan, jer ne volimo očajavati , a zbog toga ne volimo ni seks.
Seks ostavljamo neukim i očajnim. To je ono nešto na brzaka. Ni vam'te ni tam'te .Jeza . Ide zec ulicom , trt – vrt i finito. Jadna , huda ženskinja se nije ni počešala , a onaj jado je pita:
-Ha , kakav sam, jel bilo dobro?
-Aha jesi , ko lanski snijeg na isteku preklanske zime. Sad ga vidiš, a bolje da ga ne vidiš, jer se istopio kao da nikad nije ni bio.
Mi smo vam pak , za vođenje ljubavi. Stvar navike . Polako, po istilahu . Bez žurbe , natenane.
Sve poduhvatiš i obiđeš po hejbet puta i draga sikće ko domaća zmiuga ili barem cvrkuta ko stranjska papiga.
Što bi poete rekle:
-Zmiuga ili papiga isti takarli belaj stvar!
U prevodu:
-Ma, zmijugaj ili papigaj samo nek je veselo.
Elisaveta Bagrjana – Daljina
Svijet je sada podjeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
Neobuhvaćenih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.
Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj –
jednako smo daleko jedno od drugoga
kao u mraku između nas prostrtom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.
Što ako isti zapjenjeni val
i tvoju
i moju obalu
prekrije?
I najmoćnija tvoja želja bespomoćna je danas
ukloniti polegnute prepreke,
a ja –
krila nevidljiva sticati ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.
Svijet je sada podijeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
pB
Vicente Aleixandre – Moje lice u tvojim rukama
Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.
Alfons de Lamarten – Usamljenost
Na brijegu, pod hrastom, koliko li puta
Pri zalasku sunca zamišljeno stojim,
A sjetan mi pogled po obzorju luta,
Preko plodne ravnice pod nogama mojim.
Ovde tutnji rijeka, bujna, pjenušava,
Zmijasto nestje u tamnoj daljini;
Gdje nepomično jezero već spava
I večernja zvijezda sjaji u visini.
Nad vrhovima gorskim zracima rumenim
Odsjaj sunca zri, no već u tom času
Gle, eto kraljice noći, s kočijama maglenim!
Pojavi se i svud bijelu svetlost rasu…
I zabruji zvono sa drevne zvonare,
I pobožna pjesma zvukom put neba leti.
Putnik staje, sluša: to glas crkve stare
Sa smirenjem dana poji koncert sveti.
Al’ i pored svega ovog, moje grudi
Puste su i srce ništa ne pokreće;
Zemlja je za mene sjenka koja bludi,
Sunce živih – mrtve zagrijati neće.
Od brijega do brijega zalud pogled traži
Zapad, istok, mjesta bliska i daleka –
Sve je zalud! Ni beskraj tugu mi ne blaži,
Svugde čitam: da nigdje me sreća ne čeka!
Šta će mi doline, kuće, zemna blaga,
Kad sjaj svega toga dušu mi ne grije?
Samo vodopadi, stijene i samoća draga.
Jednog bića nema i tada pusto sve je.
Da l’ zalazi sunce, il’ tek jutru zrači?
Ravnodušan ja sam spram sunca i neba!
Da li se vedrinom il’ maglom oblači?
Šta će meni sunce? Dan meni ne treba!
I kada bih mog’o poći kud sunce ide,
Preda mnom bi bila praznina očajna.
Ja ne osjetim ništa to što oči vide,
Nit’ što od vas želim, nebesa beskrajna!
Ali, možda tamo, iza ovog svijeta
Gdjeno sija Sunce nad suncima samo –
Kada bih otresao prah što duši smeta
Ono što sanjah – vidio bih tamo.
Na izvoru želja napojio bih grudi,
Tamo ja bih našao i ljubav i nadu
I ono savršenstvo kom duh svaki žudi,
A kome na Zemlji ni imena ne znadu!
O, zašto ne mogu, na krilima Zore,
Vinuti se cilju koji želje sniju ?
I zašto da ovdje još me tuge more
Kad za Zemlju ništa me više ne vezuju?
Kad lišće s drveća na ravnice pada –
Noćni vetar njega vitla i raznosi.
Pa i ja sam sličan svelom listu sada.
Vjetre! Uzmi mene i dalje me nosi.
pB
Vols Stivens – Tužni napori vedrog valcera
Red ne poznaju ni more ni Sunce
Oblicima prosao je sjaj.
Evo tih iznenadnih čopora ljudi,
Tih iznenadnih oblaka ruku i lica
Dugo tlačenih, sada oslobođenih
I glasovi su to, što traže, neznano šta
Osim da srećni budu, a ne znaju kako,
Zamišljajući oblike, a opisati ih ne mogu,
Potražujući red veći nego što mogu da ga obuhvate.
pB
Nasušna / Igrokaz na dan 5. Oktobar/Listopad
Danas je Četvrtak , 5. Oktobar/Listopad , 278. dan nasušne nam 2023. godine. Do kraja godine ima 87 dana.
Vas buni izraz nasušna.
Interesantno nas nimalo. Zato smo ga i upotrebili; da se vi ibretitte.
Čuj molim te godina pa nasušna. Ko je to ikad zapiso , oliti smislio.
Pa eto mi skontali, i normalno što zdumaš to pritetfteriš.
Ni nama se nije prosvijetlilo dok nismao naišli na neki Blekijev mahalski rječnik / pojmovnik.
A u njemu , crno na bijelo piše:
nasušna
neophodna, svakodnevna, osnovna,prijeko potrebna ,goruća potreba ,potrebita, bez koje se ne može , vidi anamo ona
**
Nešto smo se nismo plaho dilemisali da bi skontali da je svaka godina upravo taka , kaka je u mahali
opisana.
Jedino nas bunilo ono : vidi anamo ona
Pogledasmo , kad tamo : Ljepota.
Niko nikada nije tako fino , na jednom mjestu oslikao tu milosnicu , tu ljepotu , to savršenstvo ,
tu neprevaziđenu, jedinstvenu anamo onu.
I vrlo lako shvatismo poveznicu.između anamo one i godine.
I godina i anamo ona su:
neophodne, svakodnevne, osnovne,prijeko potrebne ,goruće potrebe , bez kojih se ne može
Što bi poete rekle:
-Ah , te potrebite ljepote.
U prevodu:
-Bez njih nam života nije.
Samjuel Beket – Dortmunder
Pravo u magiju Homerovog mraka
ispod crvenog fenjera od hrama
ja levat a ona kraljica
žurimo ka ljubičastoj lampi tananoj
umiljatoj muzici besrama.
Ona stoji preda mnom u svjetlu
pridržavajući parčiće žada
čednosti akrament poprilično načet
a oči oči crne sve dok zora
ne okonča dugu noćnu prazninu.
Tada, kao puž na violini, sklupčam se
dok se njeni poslednji tonovi bibaju
u meni, Habakuku, meštru svih grešnika.
Šopenhauer je mrtav, besramnica
odlaže lautu.
pB
Charles Aznavour – Treba znati
Smiješiti se stalno, da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tom životu nejasnom do bola.
Trebamo znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što osta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve uze
kad već ništa nemaš, kad sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav naša davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići nečujno kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, stisnuti zube,
krikovi mržnje u nama da gnjiju,
posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
utišati srce sto već umrlo je,
sacuvati obraz ko neki što znaju,
dok jos ponos pao nije
Trebalo je znati,
suviše te volim, ja to nisam znao.
pB