Vreme leta
tebe nema
a bluz i dalje fura
ne dolaziš u moje mahale
ne tažiš me u snovima
osjećam da si tu
kraj neba moga
što polako kraj tvoga klizi
to su samo sekunde
milimatri
jasno mi
nećemo se sresti maleno moje
toliko voljena i željena
šta možemo
tebe nema
a bluz i dalje fura
darivala si mi sve
bila moja grlica malena
što ka nebu leprša
ne znaeš
koliku sreće ljubavi sijala si
pjesmama svojim i glasom
ptice što umire pjevajući
sni stoper a ti mreš
dok plavet i dalje fura
Ja se vraćam u prošlost
ali se nikad ne isplačem
u inat godinama
ljudima i svemu
u inat njemu
jer on meni svako malo
djetešce
malena
mila
milo moje
ljubavi moja
ne ide to tako
sve da ima zubarska klješta
neće on izvući moj bol
suzu sam kanula
ali bol ne dam on je moj
crne me oči tužno gledaju
pitaju me kako ćeš me voljeti
ako ne izbaciš bol mila moja
kako ćeš mi sebe dati
ako ne isplaćeš srce svoje
moje ga plave oči tužno gledaju
dvije su suze iz njih kanule
iz lijevog rubin krvava
iz desnog safir ledena
ledena za ljubav izgubljenu neobljubljenu
krvavu za novu što vri
očima ga zovnu on joj priđe
ona ga pomiluje po licu i kaže
idi sad vrijeme nam nije
dođi neki drugi dan
dok isplačem bol mili moj
da bih ti čednost svoju dala
pomiluje ga po licu cjeliva
ne želi da ide ali ga gura
idi sad vrije nam nije
dođi mi odmah i još prije
vremena nemam za plakati bol
želim da me ubereš mališa moj
namah i sad
Nakon vremena
i još nekoliko godina
a sjećanja lebde
dani se čine kratkim
sve više nedostaju
dok snovima klize lica
anđeoska i mila
svih onih djevojčica
što srce su mi slamale
a ja mahlukat
samo sam znao voljeti
svim srcem preko glave
ponekad i do kragne
oprostite mi mile
u zahvali mojoj shvatićete
zašto još uvijek nosim rolke
bjeličaste i safirne
vezene vašim djetinjim dušama
Žao mi prijatelju moj
zadnji su dani bili
rat je i sunce je sijalo
zlaćana jesen nas slavila
lišće još svježe od krvi
stopala nam milovalo
junake
više konje bijele
što neobuzdano za vatrama vranim jure
gledali u mjesec
vidjeli u njemu oči đardina naših
sanjali o mramornim grudima
i ruci što se titrajući zavlači
tamo gdje je stid
negdje u daljini puče
ti sa osmjehom na licu
kao i uvijek reče
ova je moja
gurnu me daleko
što dalje si mogao
i nesta
a nisi ni trebao biti tu
žao mi prijatelju
što sam gledao mjesec
tražio oči moje malene
sanjao o mramornim grudima
što ruku sam zavlačio
tamo gdje je stid
žao mi što ne rekoh
ova je moja
kasno je sad da te gurnem
da odlepršaš kao grlica bijela
Svjetlosti
žao mi prijatelju
više ni jedna negdje u daljini nije pukla
tvoja je poslijednja bila
sunce i dalje sija
neka nova mladost ne vidi mjesec
zlaćanu jesen duginih boja
lišće još svježe od krvi
ni junake
više konje bijelie
što neobuzdano za vatrom vranom jure
Opet zapjevaće ljeto
u srcim našim
ti ćeš se smijati
nestašnim rukama
što ti halje neredu vode
Opet zaplesaće noći
u očima gledajući mjesec
što stidljivi pogled skriva
što biserje tvojih grudi
svjetlošću jačom od njegove sja
Opet ćeš kao nekada
kriknuti voli me jače
od bure što lađu na dno mora šalje
da osjetim uznos ka zvijezdama
što vrisak utrobe tka
Opet ću kormilarom ludim biti
voditi tijel0 u luke tvojih đardina
iskrcvajući se na svakom proplanku
cvijetnom rosom što ti tijelo kvasi
tragajući za opojnima dolinama naših čežnji
I opet kada bih birao mrijeti
tamo gdje mi sudba kazne sprema
ili u skutima tvojim u cvatu branja što drhte
dvojbe nemam voljena iako znam
mnogo hrabrosti treba za povratak naš
Miris jeseni u tebi oplakuje
moje snove kišom rušene
na uglu iznad pješčanog sata
vrijeme je zastalo
objavivši ponoć
Meki talasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste obale sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih putovanja kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje.
Sanjah te sinoć mila moja
zvala si me u svoju baštu
čuvarice njena
mirisi tvoga tijela su mi šaputali
uđi u baštu mili moj
miriši i beri voće moje.
Ja ti odgovaram
tvoje bašte su snovi
koje sanjam
vidim ih
one cvatu
uzbibane
ne mogu da dišem
Želim ih mila moja
ali
ne ide to tako
ništa ne brini
doći će vrijeme
bašta tvojih.
Nije došlo
skršeno je
ledenim valima
nenadanog rastanka
Oprosti mi mila
bejah častan i dobar
sada sanjam neubrane bašte
čuvarice srca moga.
Djeci mojoj ,
hoću da znate
jer vrijeme leti
a kalendari sve tanji
Hoću da znate
nije sve ono što vidite
kada mene gledate
izborani starac
malo nabildan godinama
sjaja i raskošem prošlih života
koji često opametuje
radi po svome
unatoć vašoj brizi
nerazumu mojih činjenja
Hoću da znate
u jednom kutku mene živi beba
koja tek je proplakala
i boji se strašnog svijeta
koji će poželjeti uprljati
čednu djetinju dušu
Hoću da se sjećate
par vijuga dalje ja sam dječaćić
koga majka i baba na grudi povijaju
dok se smješim na majušnu tek rođenu sestru
i dva brata u neshvatanju rađenja života.
Hoću da bolje pogledate
vi vidite jedno ohrndano biće
vama drago
volite ga
ali opet nekako vam nalo težaju
njegove ruke milovanje
iako ništa ne traži
samo kukuriče budite dobri
osmjehom vam ljubav poklanja
Hoću da bolje pogledate
iza tog možda umornog osmjeha
decenije briga i ljubavi
kako ćete ispasti
urezana molitva Bogu Jedinom
molim Te spasi ih od zla
Hoću da mi bez straha prilazite
Nemojte se plašiti
Ne znam kada ćete čitati moje riječi
možda će u mom pogledu biti bjelilo
u ušima beton bez eha
u umu praznina do neba
ali znajte u srcu će uvijek gorjeti plamen ljubavi za vas
u duši će mirisati nježni cvjetovi milovanja
malene tatkove bebice
Hoću da mi bez straha prilazite
u meni još uvijek samo dobro stanuje
čak i ako ne bude slike u očima
ako se ton ehom nerazumu gubi
znajte da vas osjećam
milujem i volim
iskrenom djetinjom dušom
kao i prvog dana
kada sam vas ugledao
i poljubac na ružičasta lica spustio.
Vaš nerazumni otac
Milostivi bdije nad nama
Zvijezde sjaje
boje plešu
riječi plove
ljubav iskri
zapisana
tvojom nježnom dušom
kleknem
zahvaljujem
bojažljivo
Hvala Gospode
život je prelijep
Mak , mak , makovi
sjajni crveni makovi
u polju zelenom
dozivaju didan dan i budućnost
Jedan Mak nad makovima
osmjehom nalik na snove
osvanuo u domu mom
donio miris proljeća u srca naša
Plavet neba iskre u očima
dubljim od mora jadranskog
talasajući ljubav neizmjernu
u srcima roda svog kao strašni poglavica Tigar koji…
Blagost djetinjeg srca
korača stazom razigranih makova
nalik čaroliji zvježđa nebeskog
što obasjava pute zaljubljenih
Ponekad ostajem bez daha
zagrljen djetinjom ljepotom
nijemim pogledom uprtim u nebo
Hvala na milosti Gospode Ljubavi i Dobrote.