Meki talasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste obale sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih putovanja kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje.
Sanjah te sinoć mila moja
zvala si me u svoju baštu
čuvarice njena
mirisi tvoga tijela su mi šaputali
uđi u baštu mili moj
miriši i beri voće moje.
Ja ti odgovaram
tvoje bašte su snovi
koje sanjam
vidim ih
one cvatu
uzbibane
ne mogu da dišem
Želim ih mila moja
ali
ne ide to tako
ništa ne brini
doći će vrijeme
bašta tvojih.
Nije došlo
skršeno je
ledenim valima
nenadanog rastanka
Oprosti mi mila
bejah častan i dobar
sada sanjam neubrane bašte
čuvarice srca moga.
