Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznini njegova planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šume. Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa nevjericom  gledao.

A sve je počelo godinu dana ranije.

Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i zakonska žena.

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao ,nemoguće,ali oni  koji njih nisu upoznali.

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Njih nije bilo ni za kog briga osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopinjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.I još nešto bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila istovjetna.

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.

Oma grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije posuteo pjegama.Crna kosa,do ramena,crni mark špic brkovi,naočale dioptrijske i zaobljen nos ,ispod tamnih očiju.

Deba tanak i nervozan ko horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov čuperak na dugoj ali rijetkoj kosi.Nod mu je bio malo orlovski blago povijen.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će raznmisliti o druženju sa njim.Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću  kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.

Baška BbaŠa se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu i ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji od njih. Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale iako je bilo neke plemenitosti u njegovom iophođenju sa klinkama. .Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama;udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

Ali prije toga…

Bilo je to pred samu zoru.

Imala sam jako trinaest godina. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih u pola pet ujutro svakog Božjeg dana u četiri i trideset; šest godina jedna za drugom. Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od tri velika jasena vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Godinu starija a dva đuguma više.Četiri đuguma, dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmnine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

Gdje će im duša? Često mi to pitanje na pamet pada. Šutim ,sve me boli kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to,mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i juri.

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava,  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime , sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da neko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona vijek pusti suzu, debelu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi i zadrži dok nije skončo.

Ja u nekom košmaru umora. Muzem krave, punim đugume , na konje pa raznosi. Daleke su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlačie. Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići i one za radio stanicu navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet bilo šta  o navigavanju ili bilo čemu.Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja ih sakrivam, stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu?  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

Poslije đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva vesela i djevojke raspjevane.  Prvu sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla proniknuti.

Drugu sam prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To što ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima posla. O tome koliko ga znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata ako neće biti zajedno. A ačesto iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu što onaj bazarđan za onom nekom , ko fol  jadnicom  zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala  kakvi su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da me jednog dana riješi ovih mojih muka.

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.

Konta malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter,sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.Ipak sam i tu pjesmu naučila i samo kad bi mi sise zaigrale,tu bih zapjevala,ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.

II Dio

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa povjerenjem i dobrotom gledao.

A sve je počelo par godina ranije.

Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Škole,jedna do druge.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i jedina voljena žena.

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao , nemoguće,ali samo oni  koji njih nisu upoznali.

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Činilo se da njih nije bilo ni za kog briga, osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopunjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.

I još nešto,  bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila stovjetna, iznijansirana u kolopletu smeđih boja.Vrlo elegantna i jako , jako skupa. Zanatske rukotvorevine. Milsim da im je samo veš bio konfekcijski. Nisam mu nazočila . Tada me te stvari nisu interesovale.Midi , svejtlosmeđi baloner ,dvoredno kopčanje, lepršavih  leptirastih revera od balon svile . Vuneni đemper sa kožnim dugmadima drap, bež ili oker boje .Rolke u varijaciji od bijele, crne, tamno smeđe, ciglaste ,drap, bež ,oker …sa uparenim istobojnim trapez pantalonama od prvoklasnog štofa , zanatske izrade. I na kraju šlag na tortu rogobatne smeđe  brukserice ,  boje mantila , sa visokom petom i veoma zaobljenim vrhom.

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.I možda zbog te visine su u ovoj kombinaciji izgledali vrlo zavodljivo.I vječiti , šarmerski kez od hau do hau.

Oma Grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije bilo posuto žutim pjegama.Crna kosa do ramena,crni mark špic brkovi,  zaobljen , skoro bokserski  nos ,ispod tamnih očiju i cvika vidljivo – plaho dioptrijskih .

Deba tanak i nervozan ko ustrptali horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov prednji čuperak na smeđoj ,  dugoj ali dosta tanjež kosi.Nos mu je bio malo orlovski blago povijen; ma pravi kokotić.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će razmisliti o druženju sa njim.Debu je to bolilo i ljutilo , ali je šutio. Jaranski pametno.Oma je bio težinski mnogo ubjedljiviji.

Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću  kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono – bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.

Baška baŠa se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu , bilo ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji . Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale , iako je bilo neke plemenitosti i uviđavnosti u njegovom , ali i njihovom ophođenju sa klinkama.

Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama; udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

Ali prije toga…

Bilo je to pred samu zoru.

Jako sam ušla u trinaestu godinu. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih svakog prelijepog Božjeg dana u četiri i kvarat ujutro. Skoro šest godina, jedan dan za drugim . Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio mog posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu , blistavu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od pet velikih hrastova vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Jednu godinu starija, a dva đuguma više.Četiri đuguma, preko dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

Gdje će im duša?

Često mi to pitanje na pamet pada.Pogotovo kad od umora  prije večeri zaspem.Ja sam tek dijete. Djete zaradilo večeru , gladno je ,ali nema snage da je sačeka i samo zaspe. A za sutra ništa ne pretekne.

Šutim .Sve me boli, kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to.Mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro  i za oca bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i raduje , u susret suncu , preko proplanaka i gajeva leprša i juri.

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava, često  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime . Ponekad se sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči vodom iz kante , kojom perem vime , i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da niko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas joj sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona uvijek pusti suzu, krupnu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi , zadrži i izdrži dok nije skončo.

Ja sam po vas bogovetni dan u nekom košmaru umora koji ne prestaje i koji se vrti u krug. Muzem krave, punim đugume , na konje – pa raznosi. Daleko su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlače . Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam za to, ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Mrven.Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići ,oni su dušu dali za radio stanice navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet  o navigavanju ili bilo čemu drugom preda mnom prozboriti.Tada postah Frka Frkica.

Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja sakrivam te dugmiće za navigavanje .Stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu?  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i dan danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

Poslije , praznih đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram nazad krenuti , ali  lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva je vesela i djevojke raspjevane.  Nju sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla skužiti..

I drugu sam kasnije prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To zašto ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima pametnijeg posla od mehanluka. O tom poslu  znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata na dvorima ako neće biti zajedno? A često iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu –  što onaj bazarđan Mujo za onom nekom , ko fol  jadnicom Fatom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala  kaki su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da za mnom zamandali vrata, da me jednog dana riješi ovih mojih muka i belaja.

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo , kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.Kontaju  malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter.Sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.

Ipak sam i tu pjesmu naučila i ponekad kad bi mi sisicee zatitrale,tu bih zapjevala,.Nju ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.

Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena ? Joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan po dva puta.Nije čudo što sam suha ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala,.I imala dva dugmića za radio navigavanje!

Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile;naravno i  to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere.Od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se bogdu odmorim. Tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih ne bi imali.Na Bjelavama su ljudi imli sećije .Nekad bi me uveli da mi plate i neko slatko ponude. I posjeli na sećiju. Joj rahatluka.Čisto, ispeglano , mekano i udobno. Ni to nismo imali. Samo drvene stolice, hastal , neke polovne šifonjere  i krevete. Kako sjela ,tako zaspila.

Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada to  nisam znala; ja se pravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti što ne kuka , suze ne proliva i pomoć ne ište.

Aha! Kako ne.

Niko nikad ni jedne riječi.Ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovdje radim i rintačim za sve nas,a sestre nikako i nikad da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da udavaču svijet vidi da se đugumima po mahali lomata..Onoj drugoj tatko nije dao da se đugumima vija.Kaže : ne da on svojoj krasotici da đugumima svoju ljepotu kvari.A gdje sam ja tu –  često se pitam?

Tako majka i ja rintačimo.Ona u onom higijenskom zavodu  ribaj ,  peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova novopridošla gradska stoka može unerediti , to ni hajvan ne može brabonjcima i balegom obarabatiti.Uglavnom drugu smjenu od dva do deset rintala. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ukoliko dođe umoran sa posla ili meane.

I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti , u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio.Tada ni pio ni pušio nije , samo da  našu “milostinje“ ne bi primio.Muško je on,može sebi zaraditi.

Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam: maeana, mori ,mome , ubavo,  drugari,legnam,svirav, pojev, spijem, tatko, denari, žalba,čardak, znaješ, dert, propie…

Nikad nisam ko sestre rekla:

-Tatko si vas svoji denari propi u meana sa drugari.

Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od nepunih trinaest godina u bijeli rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili neka baba ?

To ja vas namjerno izazivam. Čitala ja Zolu i njegovu Nanu i Žerminal. Voljela čitati,a negdje se potrefile te  knjige , jedna do druge i ja ih  pročitala. I opet  i još nekoliko puta.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda.I da je svugdje u svijetu mnogo bili, jada i bijede . I umiranja. Pola knjige nisam razumjela, vremenom , mi se poslije  sve u glavici složilo.Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na one njihove slabosti : ć. č. đ. i dž.

Nekad mi to promakne. Ne bunim se kad ih slušam.Ima u tom nerazlikovanju ,neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći. Ili ću se ko Dobri zezati. Nekad  meko , nekad tvrdo , a ponekad i u tvrdo i u meko,a znati šta je ispravno.

Jednog jutra , sabahilden in the morning što bi rekli mahalaši, , onako bunovnu u polusnu odjednom me nešto svom snagom s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iza krava ,u mrak me heknu .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska, Ja pokušavam da to ogromno nešto  gurnem i vrištim.Ne mogu,sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko pritisnuo,ne mogu ni vrištat , ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu , do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam šta se hoće,samo znam da to što hoće – ništa dobro nije – nikako nije.

Vremena od  đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola krave ,spavanje.Ne znam kako sam odličan đak bila , vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.

Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere ,hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.Hoću da vrištim ali ne mogu,ne da katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijanom  mangelom raspolučuje ; glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.

Joj ,mamo mamice toliko me boli da samo želim umrijeti.

Zazivam , vrištim svoga glasa ne čujem:

-Pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.

Niko.Ništa.Ni mili presvijetli anđeli.Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , kida , uništava.

Tada , niotkud  jedna grlica mala,sasvim malecka,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila.Blago me pogledava i smješi se.Kako mio i prelijep smiješak. Kako bistar,čist i umiljat pogled.Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje me boli. Misli mi lutaju nošene tim prizorom i ja se gubim nekom bezdanu.

Grlica tada zaleprša ka meni i  spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga  napada , ovaj put u desnu sljepoočnicu ga opet dvaput iz sve snage kljuca , pa se izmiče.

Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni  dok mu krv sa slijepoočnica lipti, govori:

-Ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata .

I bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug i kum  iz meana i Vranja, koji je tih dana bio kod nas u gostima.

Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem. Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim , i ne plačem  i ne jecam. Ne prestajem da ne plačem i i ne prestajem da ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, i početi vrištati ,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.

Ne plačući i ne jecajući   prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :

-Hvala ti Božji anđele mili.

Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je  tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu. Ni kada će to biti u redu ,ali sam smirena iako bol još dere kao vatra živa. I grozno,neljudski se pojačava.

Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu što svetlije biva. Sviće . Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, okrene se ka meni tek jedan krug , ne osmicu,meni kao pozdrav crta i nestaje. Ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega neodređenog osjećam sram, i ponovo počinjem da ne plačem i ne jecam ,tako glasno da me niko ne čuje .

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frtutmi nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavam. Poravnavam pocjepanu haljinu. Završim pa krenem napolje , a na vratima srednja sestra.

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

-Rano si počela.

Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono monstruozno što joj se nije učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I  dole,i tijelo i srce i mozak i … djetinja duša.

Tada u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako  mi dođe svijest , hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila jako ,silovano dijete od trinaest godina i trideset osam kila prkosno tegari  svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga , mala grlica, Marija Magdalena ili Ivana Orleanska ponosno hodim, čini mi se  da lebdim.

Ne znam šta će sa mojom tek otkrivenom djetinjom  dušom ?  Sad je oskrnavljena, upraljana , slomljena i beskrajno tužna, Valjda će je Božija milost očistiti i prosvijetliti.

Slijedeće jutro se pripremila.Britvu očevu ponijela,smislila šta ću.  Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije. Pustiću ga da me povali.Predaću mu se,ali prije nego mi opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala sam to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Mogu ja  to. Ako četiri đuguma sa trideset osam kila mogu tegariti svako jutro , šest godina dan za danom  , mogu i ovaj mali rez zarezati i podnijeti

Samo što se smjestih, eto ti njega. Smješkam mu se. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene , na dijete kost i koža,  sisica nema , bradavice tek počele bubriti.Uskoro će valjat za navigavat?Njega nije nije briga za djete , samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice blati, siluje i ubija. Da ubiće je , konta on ,  juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.

Kako se saginje, ja u ruci britvu stišćem , ali …

Odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu, u potiljak  pogađa , jednom pa drugi put. Tako jako da zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada ugledam srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na sunčevoj svjetlosti,i onda još jednom monstruma po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi sad , uredi se i upristoji, raznesi mlijeko,konja za hrast zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za hrast zavežem,u školu požurim i pravo u klupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini,čini mi se da mi šapće Nebo.Pogledam u nebo. Plavi se i svijetli , kao da mi se smješka.U djetinjoj , tek otkrivenoj duši neka lakoća. Ja prestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam , jeste da su ko dugmad na radiju ,ali znam da postala sam žena.Ironija? Šta se može!? Tako se desilo i to je to. Sama sebe tješim i mudro zborim:

-Dobro došla u život Marija Magdalena lijepa , velika djevojčice, Frka Frkice , malena ženo bez sisa , dobrote i milosti  puna.

Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se na neka mutna rabota navadi. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu lopatom rudarskom pobuca. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila i zakatančila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i nevidljive niti plela.Slijedeće jutro , skoro sedmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.

Počeše mi se  tada malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe. Riječi pod dizgin .Đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu turam. Neće više nikad niko od mene uzeti ono što ja ne dam.

Jesen je brzo dolazila. Starija sestra se prvih dana jeseni udala  Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bogatije nije rodila.Mislim, biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačku, u krilo me posadi.Ja joj ko malo dijete dođem ; tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.Uvijek je čeznutljivo u daljine gledala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju kao na neku praznoglavu ljepotu  frkisala. I ona je bila tek djete . Možda malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni , iako su se nekada ko ludi voljeli.U svoju je tugu uvlačili. Kaže – više ne može da diše i tu tugu  u sebe da trpa. Ugušiće je načisto.Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala . Jednom u par godina.Ali nas nije zaboravila. Svako malo poslala bi podosta novca. Otuđile se, iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama, nalik na sevdah.Imala milozvučan glas, svi su  u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima  , dugim nogama i radosnim licem , ali ipak malkice tužnim očima, gladali.

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

Iz Arhiva

• 

• 

• 

• 

Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka Frkica i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka je mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere se drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , ćutanjem kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud , zla kob , šta li?. Nije birala, tako joj nematali; jal životni puti, jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Ništa ne čujem,gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš u mladosti slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedan. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u parovima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , ovi usud ;  garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo devet godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu : crvene bobe , bobice

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ih ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2000 ,  5.000 , milioni , milijarde  djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. Jer ubiti jedno , jedino dijete ko da si pobio čitav jedan  svijet.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti uz onu uzvrdicu ,  sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Šalim se . Zbog nje bi i Mont Everest pješke u salonkama  i prsluku kreno i leptir mašnu usput vezo .Spustiila se ona niže, sa Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj, one naše nesretne Sirotice , na našim Bjelavama, živi.

Njoj drago što je pratim , vidim milina joj srcem bije. Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova podvornika ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem i dok bar malo vrućina ne umine . Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber slikičnu kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi u bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijelo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi , struk , bedra , noge … sve djevojačko,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Sjećanja sežu ; njen budući muž  , nije ovaj mili i dragi ,  vać očevog prijatelja iz Vranja sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša njenog Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu. Pogledi budnih upijaju slike kao fotografski aparati.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,slutim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ , evo  njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema , niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne i zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije ,sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja. a i prija mi silazak u svježi i mirisni  suton.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama , Luci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio. Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kod nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc antilop ,cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo , svojoj djevi  stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja m  tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog, umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna , sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i pripremam se da joj  čitam .

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Kraj I dijela

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose., jer hamala se igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovopri na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju nejgovu   i udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade jednu rozakliju .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli.

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti.Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta uagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom sa četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio m a ona ga nikad više niej skinula i što je uvijek lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u svatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

 

Zvono na vratima…

 

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke , pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih,  uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

 

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Ko ja sam usamljena i  treba mi društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. Zna das i dan danas patim za njim. Ali eto imali smo to što smo imali, pa nam se izmajklo, pa smo ponovo imali mnogo toga, ali nije nam suđeno bilo da život provedemo zajedno. A opet ni jednu noć ne zaspem da da se ne pomolim za njega, Toliko mi je ljubavi nježnosti darovao da ne mogu misliti da da je prava ljubav imalo drugačija.

Onog moža i ne računam.

Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. ja njega zovem maksmče iako je stariji tri godine od mene i veći deset , centi i teži deset kila i koji pride. Vidi razlika ista kao u njega i Luce. samo u kontra smjeru. Šta ćeš?

Tako sudbina pomiješa karte.  Ko da se zajebava sa nama.A opet ispada da je sve to radi ljubavi i  nas samih. A mi ljudi ko ljudi, pravimo izbore. Mislimo činimo to radi našeg dobra igriješimo.

Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata.Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro , ovom gradu, koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem.

Hude li sudbe. Valjda to tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Ako tuge bude toliko da se više ne može podnijeti.

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani. Iako boli, sve bih ponovila.

 

Ova Malena kmezava ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava.

Jes moj, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega dese centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. Nisam je ljubomorna na nju. Imala sam svoje vrijeme. A oni su nekako , više par. Čisti  su ko malo jkoji par. Joj, mogu modliti kako izgleda kako je to kad oni vode ljubav. Nekako mi uvijek na pamet padnu labudovi . Nije bitno, bijeli ili crni. Njihova ljubav to je čista poetika. I epika.

Dobri  uvijek u nekom poslu.Traganju. Uvijek je ogio ne znano kamo i vraćao se umorniji i tužniji. Nikad nije pričao o tim lutanjima. Ali znam da su ga boljala.  kada bi se vratio sa , samo bi me zagrlio. Nježno , ali čvrsto, ako da se boji da ću mu pobjeći. I Osjećala bih titraje njegovog srca kao jecaje neke.

Kada bi zaspao , ponekad bih čula šapat, ali vrisak :

-Bože mili, ne može se to više podnijeti.

Mene bi neka duboka tuga safatala i tada bih mu poklonila život da sam mogla. Onda bi vodili ljubav, očajnički kao da nam je poslijednji put. Zapravo , kad bolje razmislim , mi smo uvijek tako vodili  ljubav.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram…  morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebo te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čo'eka ćivota, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli ,  da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajniča. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno , slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona ,dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čedmošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trianest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša nada je došla slučajno. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu.Tada se to radilo kamenim sjekirama. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona nam poklonila  četiri  godine mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom . Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro optići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći ,.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

 

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana svgusta svake godine. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kao ću bona, milom djetetu uništiti život.

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala.

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi i pa uozbilji i  kaže mi:ne boj se mila, ja sam ti sve grijehe oprostio. I Bog Milostivi će.

 

 

 

 

Ali , Mila , ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak.

Ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom.

Još žešće još silovitije.

Ti se nisi bunila mila, ti se se davala . Upijala me.

Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.

Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta.

Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo.

Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove ove večeri.

I nazad do Ezela vremena.

Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju.A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

 

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

 

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja,

dva labuda bijela  na jezeru

ljubav vode

tren

djelić sekunde prije nego se prosu

krik agonije koja vrhunac

nose

odjednom

niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak

nestadoše u njemu

 

Iz tame se vrati Bijeli labud

Oblaci se raziđoše.

na obali ležaše Bijela  labuduca

Slomljeno srce nju je  izdalo

 

Labud tužno pogleda

mrtvu družicu

zatrepta krilima

pomiluje je kljunom

pa krilom

nježno

milosno

kao da ljubav vode

Niša ne pomaže

Ona  ga  ne čuje

Njegovi su snovi završeni

On mora dalje

sam

Život je to

 

Mila  snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su.Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu.

A opet periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali krvavo srce.

Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mislim , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu.

 

Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman:

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

 

Budi mi sretna mila.

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divno druženje, uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi,

ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda popijemo kafu. Dužan sam ti. Spasila mi život.

A olakšala si mi.Jednom mi reče:

Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg gubitka plašiš se.

 

Dobri

 

****

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada. Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , as ona metar osamdeset. Nije fer.

 

Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom.

 

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

 

Zvono na vratima…

 

 

Oval blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Gaj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko maksumče za izgubljenim srce.

-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jednu  tužnu veče, jedan nedosanjani san.

-Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona hojdana htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.

 

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

 

-Krhka ružo

 

Ljubavi moja

 

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.

Sada ih nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali zato poslijednji put,

da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek

odvojiti od mene.

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim ,kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničave snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli samoća  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavuicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,

čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju.

Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.

Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ

da ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,

koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.
Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.

Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.

Znam to je provalija iz koje nema povratka.

Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..

Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma

u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

 

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.

Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.

Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.

Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

 

Šta to radiš idiote ,

Šra radiš tom djetetu skote jedan.

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela.

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode.

Znaš li konju jedan da se hormon tada i ne mogu kotrolisati.

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

 

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila.

To je bila glasna jeka ,

Koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.

Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje

I ponavlja sram , sram , sram…

 

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima,

Noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.

Hladnokrvni i beskrupolozni.

Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan.

Znam starija godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom

Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.

Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,

da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

 

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.

Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.

 

A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.

 

I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah.

Nisam ništa mislio, samo sam pisao.

Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.

Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

 

Oči joj pune suza i sreće. Suze pomišlja htio je napustiti. Sreća ipak ga preduhitrila. Ona junferica zavela ljubavnika, prije nego joj pobjegao. Dođe mi da je zagrlim i izljubi. Hajd ,zagrlim je i milujem po kosi , a ona plače li plače. Poljubci nisu za nas , žene od krvi i mesa, ljubavnice. Nismo tribadije , nalet ih bilo.

 

 

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne  treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se  Dijana , njegova jedina ljubav,  bude  bude igrala sa njim.

Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.

A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće

na ovom dunjaluku

 

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njrgovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umite.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

 

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

 

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

 

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

 

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

 

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

 

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, zaljubljenog Hercu, trapavog Lenjivca,vječnog ljubavnica Baška baŠu i Omu od vizija.  Dobrog najviše. Kao moga  čovjeka  i jedinog ljubavnika kojeg sam srcem i dušom  imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Mnila sam ,srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade  povjeravao. Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom nježne i vesele. Drugima poklonjene.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , poslije olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje, a oni  još mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Ako stanu , znaju  survaće se u provaliju i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.Ono ko fol.Svi se prave levati.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. Giganske one postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije cokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to mahalsko tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. Kaže kada padoh čula samo slabašni djetinji krik i ništa više. Četeres dana se za život borila.Čitav Žibvot mi taj krik odzvanja i vrišti u duši. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao , tiho da nečujem i molio se. N ačeterestinu ona se fizički stabilizovala .I onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih obadvije nije mogao sačuvati

Za druge cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mu davao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Kosara , Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale – Dobri sve je ćešće zviždao, oni mislili zvizno.

A nije ;njemu se samo srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za ginisa je to.Samo što Dobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova, te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su , Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da  skine celofan.Ima on i onu svoju Drinu bez filtera,ona otvorena.Spušta Gitanes,uzima Drinu ,otvara je , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u u usta, prinosi upaljač pa zastane, nešto se premišlja. Nedostaje mu onaj zlatni. Frka ga ukrala . I onaj drugi zlatni što mu ga Frka poklonila, a Luca sakrila , da ga ne boli. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja , Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji nikog nije moro moliti ni išaretiti.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine a i na ž'tan. Pa pogledava ,a i na Vecchia Romana i Curvoasier dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene , a ni pića nije vidio. Blijedi pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vulevu kuše ave'komua i takvih tričarija , od francuskog išta znao beknuti , a komo li pročitat. To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog  na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on  boju gleda.

-Jebala te boja , šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

– Jel’ na vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama  , ti o vešu.

-Ja konto,  žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda.A i što će joj gaće ako ih treba skinuti.

-A ako boja procuri jal bijela jal crna.

-Uzme flašu kurvoazijea pa u nek’ u nju boju sipa da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star,j el’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne i čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan može pomladiti.

-Može,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare džaba bacat kad ćeš i onako riknut.

-Ta ti je pametna , ali ja ne mislim riknut.

-Znam ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I  Dobri mi jaran i on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknut?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino, jednostavno zato što će riknut.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije.

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti?

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve – on će krepat.

-Kako sve to  znaš blento pametnjakovićki?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno, jednostavnnije ne može biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti , nego će smrt zajebati i  jednostavno krepati.

Debi se domah prosvjetlilo.

-Mojsije, kako ćeš krepati”

-Ko ti je reko da ću krepati konju jedan?

-Lenji, kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ?

-Kako ne bi vjerovo, ne govori o anamo onoj nego o krepaštini.

-Kakve ti sad  veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema , ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti nećeš riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti , tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Zar  ti Mojsije nije  maloprije rekao.

Deba se okreće Mojsiju.

-Mojsije kako znaš kad crknem da mi ni roštilj neće pomoći?

-Fino konju jedan i uduni. Šta vas je spopalo? Niko još nije kreno ni crkavati, ni riknjavati, ni krepati , a kamoli umirati.

– A što to kamoli umirati? To nije za nas , to je za normalne insane i hajvane.

Lenji nije mogo odoliti:

-To on na grlice misli?

Mojsije:

-Uduni i ti konju konjski, magarče jedan lipsani. Nemoj fačat ljepotice u vašu šuplju filozofiju.

Dobri ko sam za sebe.

-Neće Grlice umrijeti. Nikada. Ni jedna. One će se uznijeti i odlepršati.U skori vakat. Jedna po jedna. 

Deba:

-A oklen ti to znaš?

Lenji:

-Jes vala , dobro Deba zbori.  Ti mu ko biva plaho pametan.  Ljepote mime svijeta odlepršati pravac ahiret – samo zato što su naše. Jes ti to neki fol!

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal ;  manite se šuplje priče. Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana. I on zvizno, zna ono što oni ne znaju ,osim što Dobri sluti ali više nade nema. I skonto – pričo ili pričo na isto mu dođe. Blentavi  ko blentavi  mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Samo im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto  ili se sprema da postane autista. Nema druge , konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri.  mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti.

Znam!- kaže on i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči. Plače Deba ko godina, kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj blesan plače. Ne m're to. Nije fer. Gdje si vidio da odrtina , osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast,  mere zaplakat.

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat  bacila  Debu sedam  godina unazad,  kada je dijete bio i imao četranaest  godina. A i na Macu ga podsjećala.

Nije ba on bio konjina i fićfirić,  neotesan i grub da ne mre grublji biti. Jok, to se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on  lijepo  krhko biće, onu svoju dušu veliku  u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Mace njegove, njegove male kanarinke. Voljeli se on i Maca. Prva ljubav i tako to. No to ću drugi put .

Ima beternija, stravična priča. Samo je Luca i ja znamo. Pardon Luce znala. Ja joj pričala. Pitala me :

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu?

-Znam , kakve veze ona ima sa tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,poslije nazvan Đardin skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto postotna. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj k'o ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj. Jes , kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi priče o đardinima krcatih  zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , i junferica ,ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Zrela za branjue , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije ,  nego je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići sama kući poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu je u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je  danima i noćima ostala kod Dobrog.

On je umjesto Zlate pazio na nju. Znaš moja Lucija , kako je on pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.I dabome i tijelo pride . I ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo svojoj kući?

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog pametnijeg posla , po vas dan i obnoć..

-Ne mere to tako! – tiho da niko ne čuje arlaučem:

-A ja? Šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza , namah se zaputih Dobrom.Bez razmišljanja .Plaho nerazumno.Bilo je rano poslijepodne.Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Prokleti poeta , misli mi probijaju suze.

Dvorišna vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi suza ko biserna niska. Čemu suze Mila? Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno?Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda – nisam siguran ?Ali šta sam ti slagao?Pričaj polako i obriši te suze. I Dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao urediti. Po zvonu sam znao da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećo si mi da ćeš biti moj.

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati, neke situacije riješiti i vazduha dobrano udahnuti..

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si lijepo vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u ljude , pogotovo ne u drage  goste. Frka je moja omiljena gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo jedan nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe. Ja ću se vratiti večeras. Hranu sam ti spremuio. Jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  mila djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad se posjeduje neka lutka, koja će se jednog dana zagubiti, jer mora svoje pute tražiti.

Ode ona.I on za njom.Da je isprati – kaže.

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Gusti sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i pregršt ribizli. I cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel bez filtera i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan  puše. Kamel mi je po mjeri, ili Drina.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je , isto kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

Meni sjećanja naviru.

“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio od mene. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim i stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti nam za bol Mila djevojčice..

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave…“

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo odmah , bezuslovno biti ljubavnici, dvoje koje se vole.

Zacrvenim se i pognem glavu. On mi sa tri prsta lijeve ruke podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti,decenijama ali ne sada. Kada dođe vrijeme. Samo malo oprezna budi. Insan lako pogriješi.Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak.Nije više takva. Podobrila se.

Kako neće, kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi na nju vspušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš , ako Bog da još bolja. Podobrićemo mi tebe.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Krevet njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samrti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti  đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a priči nikad kraja.

-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'će.

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je , kad god sam bila u prilici tražila , nalazila i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

-I šta je pisalo?

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Š'ase stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona mila lutalica naleti.

Ovako je pisalo: