Bosna prkosna od sna
Zlaćano Sarajevo Grad čednosti
Blistava Modra rijeka
Nek zbori Tito.
I mrtav on zbori i čuva Bosnu svoju.
Pustite ga neka zbori.
Za vjeke vjekova!
Bosna će biti Bosna.
Uvijek je pametno zborio ovaj mudrac.
I oni nama nema Bosne.
Joj, čudnih glupaka ljudi moji.
Mila domovino , Bosno zemljo Božije milosti srećan ti praznik
In Memoriam Jadranka Stojaković 24. Jula 1950. – 3. Maja2016.
Na današnji dan 2016. nam se ukrala Malena Velika Grlica.
Tek tako. Samo je odlepršala.
Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo srce i prelijepu muziku.
Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog boli rastanka.
Koji te je belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.
Imala si Sarajevo i sve.
I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.
I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .
I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.
I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.
I da znaš. U pravu si tada bila …
Sve smo mogli mi.
Ali…
Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.
Dobro, Ti si to sve zaslužila Velika Malena djevojčice.
Svakako ste već prepoznali da se obraćamo jednoj od tri najumilnije grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.
Jadranka Stojaković.
Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.
Malo toga ima što o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.
Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.
No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.
Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice, imala si toga u izobilju.
A nadarena si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.
Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.
A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.
Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.
Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.
Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha. Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog derta i bića. Bića zaljubljenog u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti.
Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom licu meleke.
Tvoja iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:
-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?
– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.
No, ni jedna kiša ne opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku gracioznom, produhovljenom i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve dušu.
Tvoja plahovitost i krhkost , Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.
Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.
Samo znamo da si nam uskratila dvije decenije druženja i stvaranja muzike koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.
I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.
No , poštovali smo tvoje izbore.
Sretan put Malena.
Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.
Znamo da ćemo opet sresti tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom i ljudskošću uveliko zaslužila.
Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.
Mirno sanjaj.
Danas neuki i ” podobni” obilježavaju i slave 2.Maj , dan kada je Sarajevo Grad Čednosti odbranjeno, a posredno i Bosna zemlja Božije milosti.
Nama je taj, odlučujući , uzavreli plamteći , 2.Maj bio obični radni dan.
Dobro , malo žešći i ubitačniji.
Možda nešto bučniji zbog agresorskih aviona koji su nadlijetali grad i uništavali TV repetitor Hum,
BHT, Vijećnicu , Poštu i još neke vitalne objekte.
Na minobacaće smo se već počeli navikavati, u djetinjoj naivnosti da će to zlo brzo proći.
Tenkova se nismo previše bojali, bili su prevolinijski , izloženi , ranjivi .
Imali smo lijek za njih, otete zolje i ose i ofarbane solunare , a jedan naš suborac flašu maksuzije.
Da nama je to bio obični radni dan , jer smo već mjesec dana davali živote , da zasutavimo genocidnu
srpsku zvijer , da na samom početku rata napravi Srebrenicu neviđenih razmjera i zauvijek izbriše
jedan narod , sa lica ove prelijepe Božije zemlje.
Uspjeli smo u tome. Uz neizmjernu Božuju pomoć, ljubav i milost.
Malo je duže trajalo. 1500 i malo više jako dugih dana i isto toliko besanih noći .
Ali nama danas nije do slavlja.
Ne ,nikako nam nije do slavlja.
Kako ćeš ,ba, slaviti a hiljade nam djece ubiše ,masakriraše ti monstrumi, ti neljudi ,
ta genocidna srpska čudovišta.
Kako ćeš, ba, slaviti a desetinu hiljada čuvenih sarajevskih ljepotica raznesoše ,
osakatiše ti izrodi , abortusi ljudskog roda.
Kako ćeš , ba , slaviti a u srcu led zbog sve te nestale ljepote i nevinosti što plijenila je i u ljubavi živjela
čaroliju Bosne zemlje Božije Milosti.
Kako ćeš, ba, slaviti a mnogoj nerođenoj djeci nije dozvoljenu da udahnu dah nebeskih milodarja.
Kako ćeš ba slaviti,a ljubavi na nestajađe dan za danom, i …
Ma , ne možemo dalje i srce još više lediti , kvrcnuće ko maslinova grančica ,
koju Bosna zemlja Božije milosti od iskona u svojoj snenoj ljepoti i dobroti nudi .
A opet, u nama i poslij svega ne obituje zlo i riječi prokletstva za jedan divni narod,
kojeg su zaveli, koji je ćutao , rijetki se bunili i negodovali, ali narod koji ipak nije previše učinio,
da zaustavio neviđeno zvjerinje zlo.
Čak i ne osuđujemo.
To će učiniti Nebeski zakoni i pravda. I na Ovom i na Onom dunjaluku.
Da , danas nama nije dan za slavlje.
A opet , slavimo svaki dan i Milostivog Gospoda ,koji nam poklanja prelijepi život
i nadu da će pučanstvo/raja/dunjalučani jednog dana shvatiti da su svi ljudi braća.
2.Maj/Svibanj 1992.!
Jedan od najznačajnijih ( vjerovatno i najznačajniji) datuma opstojnosti Bosanske državnosti.
Tog dana, reklo bi se ni od tkuda, ni iz čega , Bosna je odbranjena i nastavila da persistira kao Božije Čudo i Čedo.
Neuki, zločinci,fašisti i nacisti potpomognuti krstaškim arijevcima Vatikanom , SAD i EU su mislili , zbrisaćemo taj jedan narod u par dana.Ima da ga nema.
Jedini grijeh tog naroda je da je kost u grlu krstjadnima hiljadu godina zbog toga što vjeruje u Boga Jedinog Milostivog i Silnog.
E ,jadna historijo. Nikako da se nauku dohavizaš.Hiljadu godina krstaških ratova protiv Bosne je zlo pokušalo svesti na 2.Maj/Svibanj.
Hiljade tenkova,transportera,haubica,topšova i minobacača nekad jedne od najmoćnije vojne sile u Evropi JNA je opkolilo srce Bosne – Sarajevo.
Znalo se ako Sarajevo padne, nema ni Bosne.
Nije bilo nade ni šanse za spas i opstanak golorukog naroda Sarajevo Grada čednosti.
Čak je i predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović svojim nerazumnim ulijetanjem u ruke zločinaca išao i prilog zamisli o podjeli i zauzimanju Sarajeva.
Ali…
Uvijek ima ona činjenica koju svi monstruozni porobljivači zaboravljaju :
Bosna je Zemlja Božije milost.
2.maj 1992. je to dokazao.
Bog milostivi po ko zna koji put nije dao svoju zemlju Bosnu.Sve je naopačke okrenuo.Poslao je nevidljivu vojsku nebeskih anđela da spasi svoju zemlju i svoj narod.
“Sigurni pobjednici” , postali su najveći gubitnici u historiji svjetskog ratovanja.
Kada je taj dan 2.Maj/Travanj 1992. prešao u slijedeći dan i kada je zlo raspršeno u paramparčad,
znalo se da je Bosna odbranjena i da je ništa ne može spriječiti u njenom opstanku i bitku kao Zemlje Božije milosti.
Vojnim analaitičarima i zlu ćemo ostaviti da će čudom čude i preračunavaju . kako, zašto,otkud i na osnovu čega to.
Mi ćemo prisloniti glavu tlu i izraziti neizmjernu zahvalnost:
-Hvala i slava Bogu Gospodaru svijeta. Alelujah i Amin!
Sretan i blagoslovljen je dan koji počinju Božijim imenom.
I sjećanjem na ljubav.
Mnogo ljubavi.
I Danas je blagdan.
Jer ste živi i dišete ,
jer imate sutra.
I znate , sigurni ste ,
ima jedna ruka mala , topla , nježna
koja vas negdje i nekad čeka.
Znate onu “ruka u ruci , lijeva u desnoj, desna u lijevoj”.
Svaki dan bi trebao biti dan slavljenja Boga Jedinog.
Zastanite.
Osrvnite se.
Dignite pogled ka nebu.
Nema veze jel ‘ dan , il’ noć.
Nemojte se susprezati baciti pogled i raširiti zjenice.
U svakom zakutku vašeg oka ljepota Božijeg stvaranja zaiskri uzvišenošću .
Tada oslušnite svoje srce.
Osjetićete kako se u njegovo bilo prelijeva radost ,
umilna muzika tisuća boja i valera poklon Milosti i Ljubavi.
Vašu dušu obuzima Svjetlost i vi ste sretni.
Uz vas su vaši najmiliji, trpeza je bogata
Nema veze ako je kojim slučajem i tanja.
Mir je u vašem domu.
Još ako se čuju cvkutavi i radosni glasovi …eehhejjj…
Nad vama bdije Ljubav.
U vama je ljubav.
Šta vam više treba?
Poklonite jedan tren svojih misli i djelić ljubavi
onima koji nisu sretni kao vi,
kojima je zlo uskratilo ovasj Blagi dan.
Mahnite im iskreno sa nadom i osmjehom.
I pomolite se za njih.
Nema veze ako vas ne vide i ne čuju.
Osjetiće, budite ubijeđeni u to.,
jer Božije Savršentvo svakog trena ,
eonima sije i sjaji miris i ljepotu života i ljubavi-.
I radi Ljubavi , Milosti Božije nemojte ,
ni slučajno nemojte
da bi kukali
ili se plašili.
Živite i radujte se ,
jer neuki vas lažu da samo jednom se ljubi.
Znate li kako vam se može zgudumiti, a srce vam puno ljubavi i radosti. Natekne vam srce od neke prevelike miline i ponosa , pa boli do suza radosnica.
Pitate se odakle vama tako milo i lijepo dijete, prepuno dobrote, koje je isto vi, i malo više vi, nego što ste to ikada bili.
Htjeli bi da tu ljepotu, tu milinu nosite na rukama, kao nekad. A ne možete. I onda vas nešto jako žigne, negdje između srca i žile kucavice, skoro na pola vas presječe .
Bože Milostivi , boli, kako ta djeca brzo odrastaju.
Koliko prekjuče , jednog 28. aprila , moje djetence je bilo malo veće od starinskog mlina za kafu. Ružičasto i krhko kao kristal , da me je bilo skoro strah uzeti ga u ruku , bojeći da ga ne povrijedim .
Ali ga ipak uzmete i srce vas zaboli, koliko se topi od miline koja zamanta mozak. Privijate ga na srce, na mjesto gdje mislite da je duša.
Čitav svijet je vaš. Ma kakv svijet . Univerzum . I život pride.
Pune vam oči suza kad dižete pogled ka Nebu i zahvaljujete. I plačete. Ničim potaknuti i obaveznao – svaki put kad gledate tu ljepotu..
U mahali se to kaže plačem k'o godina, ma šta mu to značilo. Ne znate zašto , ali plačete i boli vas. A nikad sretniji niste bili.
Ne žuri vam se misleći ima vremena.
A nema!
Zaboravili ste da su vas učili, što možete učiniti danas, ne ostavljajte za sutra.
Ne stignete da se poigrate sa njima kako treba,
Juče je grozni , genocidni rat tutnjao ovim dunjalukom.
Danas imam velikog , odraslog sina. Ljudinu .
A taj zli , nesretni rat ukrade vašem djetetu četiri godine djetinjstva i odrastanja. Četiri godine očevog milovanja, jer otac mora ići tamo , gdje ga drugi dio srce zove. Braniti svoju rodnu grudu – Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti . A čereči se srce, čereči i krvari , k'o jako zaklani kurban.
Djete ima jedanaest godina, a otac se puške mora fatati i igrati “kauboja i indijanaca „, dobrih i zlih , monstruma i nevinih . Učestvovati u umobolnim umom skladanom beskonačnom ruletu , u kojoj samo smrt nevinih ima dobitni broj .
Dijete ne shvata zašto oca nema i po sedamdeset dana. Odi na teren , jer i tamo se Čednost i Milost brani.
Dijete ne razumije zašto otac svakog dana postaje sve tiši i tužniji. Nijansu pogrbljeniji i bjelji.
Ne zna dijete , iako djetinjim bilom sluti , da svakog dana nestaju dobre i nevine ljude . Mnogo ljudi koje on zna , i one mnogobrojnije koje ne zna , samo zato što su na ognjištu svome ostali i što iskreno vjeruju u Boga jedinog..
Ne zna dijete kako je svakog jutra umirati i moliti se Bogu Milostivom . Pa onda svako podne i veče. Dok krici molitve ne prispiju u svaki damar . Svake sekunde. moliti se da se djeci njegovoj ništa ne desi, dok on po rovovima skita i luta . A u očaju pojma nema u kojoj mahali danas mala nevina djeca i žene djeca ginu.
Ne znate kako je, kad osjetite da je granata u vašu mahalu pukla, a telefona nema i niko vam ne može reći gdje je roknula i koliko je djece poginulu. I kako se zovu .
Hroničarima su djeca brojke, a ne znaju zbrajati. Kažu poginulo toliko i toliko djece. Zaboravljaju da je za njima umrlo barem još dvoje insana. Roditeljima su djeca sve. A o djeci koju ubijena djeca neće roditi , niko nikad ne govori.
Dijete vidi da mu otac blijedi , bijeli , muči i škrguće zubima, Stišće ih, njega i sestru mu, toliko da se oni lome, a ono ne zna zašto. Ali brzo uči i uskoro će sve znati. Jedino neće imati odgovor na pitanje :
-Kome je on , nevino dijete išta skrivio ? Ko će polagati račune za izgubljeno djetinjstvo?
Prođe rat, a dijete iz rata izašlo kao petnaestogodišnji mladić.
Ne možeš se miline i ljepote nagledati. Ali bol što se više ne možeš igrati sa vlastitim djetetom muti sliku . Ne moš ga krilo ga staviti, na srce prisloniti, u kosu poljubiti i reći mu:
– Volim te djetešce , moje milo. Loši ljudi su otišli ka vrelim putanjama u susret . Oprosti mi , što me nije bilo.
Eto , to je rat učinio. Ali Hvala Bogu Jedinom, živi se.
A opet , safata vas neki sram što drugi ne žive. I još veći bol što su tolike nestali.
Mahinalno kreneš ka djetetu, pa sa zatomljenim krikom na usnama , bolom u grudima staneš. Jer dijete je čovjek, a ti hoćeš da mu ljubavi i milovanja ko djetetu daš. Samo ga pomiluješ po stomaku il grudima , i milošte pljesneš po gujici.
Kažu prošo voz.
Kako boni prošo voz?
Koji voz, boni ne bili?
Ko ga je vidio?
Niko !
Dijete je uvijek dijete , i hoću da ga uvijek volim i milujem kao da je ono malo , prelijepo i krhko mlince dijete.
A taj prošo voz se uremizio u grudima , zajedno sa ledenom kompozicijom dugom četiri godine nemilovanja. Četiri duge godine nemaženja i nešaputanja očinje ljubavi, :što bole čitav život. Mogu se dva kruga oko istoka i zapada napraviti. Pride još jedan i po oko polova.
Parkirala se sa bolom i čemerom, tegobna kompozicija krcata krivnjom i grižom . Ne mrda i ne izbiva. Ne možeš od nje disati, a pokrala sve riječi, zagrljaje i milovanja.
Kako djetetu reći:
-Izvini sine, imao sam preča posla.
Ne možete to reći , jer sin može upitati:
-Zar nije najpreči posao otac biti.
Ruke stišćeš da ne bubaš u betonske zidove. Onako po mahalski, krvnički iz sve snage. I rukama i nogama i glavom. Dok vas ne prokrvariš i poplaviš.
Džaba ti oče. Prošo voz .
Sve da glavu na panj turiš , ništa se ne može vratiti, ni nadoknaditi. Ni jedan jedini poljubac. Ni jedan jedini zagrljaj. Ni dašak pogleda.
Sada , to moje dijete , koje su mi pokušali ukrasti, ima tri prelijepa sina sa milom Grlicom jednom.
Meni u srcu malo lakše. Otpade nekoliko vagona kompozicije. No, glavninu ću tegariti i na onu stranu.
I sve nešto mislim i nadam se , da mi sin zna kako djeca brzo rastu. I da je najpreči posao biti otac.A ne mogu savjet dati, jer me stid što sam djetinju ljubav morao staviti na drugo mjesto..
Samo se molim i tješim da zna da ga nikad, niti jedne sekunde nisam prestao voljeti.
Ne znam zašto , ali i danas ponekad , u tišini i osami , po molitvi zaplačem , željan tih nemilovanja i nemaženja , punih ljubavi i sreće . U mahali se kaže :
-Neutješno plače ostarjeli ratnik i blentovija k'o godina , ma šta mu to značilo.
Sretan ti rođendan , milo , maleno djetence , sine ljubljeni moj.
Ponekad zastani i zaustavi vrijeme i uvijek voli i miluj te tri svoje ljubavi . I onu Grlicu što ih , uz Božiju volju , donese na ovaj prelijepi dunjaluk.
Ponekad im , neobavezno , tiho da ih ne probudiš sviraj uspavanku , onu o bolu , kojom , Hvala Bogu , ne stigoh te uspavljivati.
Neću ti reći ništa što već nisam rekao
ili da to nisi spoznala
Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa
Ne znam reći čarobna a jesi čarobna
Ne znam reći istina a jesi istina
Ne znam reći duboka kao okean
Ne znam reći fascinantna
Mnogo toga ne znam reći
u jednoj riječi
Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca
onih koje treba da nježe
A opet nekima se moraju dva puta uputiti
I pride svaki put kada mi dotaknu dušu
Mila.
uvijek nadmašiš samu sebe
u najpoetskijem smislu
bojama svoje duše
bravisimo
Kako to činiš
Ne znam
Ali znam da ti je duša čista i iskrena
a ti
ti si prelijepa
Ti prosti Ja konju
što mi riječi teku same od sebe
odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima
a da ih već nisam pročitao
u slikama koje ja nisam vidio ili narisao
Ja, svojima snima ne dam da potonu
jer čeda su moja
iako snim za neko nježnije veče
radovanja naših susreta
uopšte neće loše zvučati
kao milost
koja rastanak nosi
Godine um pomućuju
i kada počnem zaboravljati
da pišem i slikam
i kao svaki sanjar
postanem
Tišina i sni
ne plaši se
O jedina
tada
zaviri u bjelinu mojih očiju
vidjećeš ljubav , tišinu i sne
i riječi dvije
Hvala ti
Mnogo toga ti rekoh
ljubavi poklonih
nježnih milovanja podarih
igrama sluđujući roditelje
Gledam neki dan
umilno subotnje predvečerje
pet djačaka
pet djedinih ljepota
rasturaju dom
ludnica u kući
iskonska radost u srcu
jedan milozvučni dječiji glasić
odzvanja u ušima
nesvjesno najavljujući rođeni dan
Ne zna dijete
nisam mu još rekao
možda griješom
malen je
neće shvatiti
rođen je danom planete zemlje
darovan blagoslovljenim imenom
uz brižne roditelje
nada je
biće dovoljno za sretan vijek
nalik roditeljskom
ili bar djedinom
Sretan rođendan Alek
i svi potonji dani
radovanje djedino
Našem Esi ,
(redakcija )
Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.
A k'o juče…
…
Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.
Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.
Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili sjaj Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
Jer u ovom gradu se ništa ne dešava, a da to tako nije zapisano.
A zapisano je, da ovo jutro, Eso ne ugleda , niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.
Nije baš tako.
Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
I neće nikada više vidjeti svitanja dan, koje je tako volio, a čaršije nam, i mnoga sa nama dočekao.
A vi , kada ste toliko pametni, odite , pa recite miloj Aiši, da njen Eso više nije tu i da se nema
namjeru vrnuti.
Ne bi ste dobro prošli.
Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.
Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime, tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime, da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To , samo, iz nje izvire ljutnja za ovu nepodnošljivu izdaju. Za ovaj nož u leđa.
Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti, tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.
E takav je naš život bio. I još ljepši.
Eso je bio moja prva ljubav i jedina.
Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala, znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju, dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu u susjednu bašču da mi pjeva.
Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka iko zapjeva pjesme ljubavne.
Kaže :
-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.
Ja se tada prvi put pobunim:
-Znam babo, ali moje srce samo njega hoće.
Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.
Eto ga.
Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom i njegovom gitarom.
Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:
-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?
Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.
Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.
Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi ljubavi. Eso gleda u mene , ne popušta.
Ja jadna, šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja pustim glas:
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo
Gledala ga Ajka sa čardaka
Vidi majko, lijepa junaka
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.
Babo šuti i duma.
Razabra se i usta.
Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.
Čuli smo riječi :
-Neka vam je sa srećom.
I bilo nam je.
Joj, kako nam je bilo. Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.
Žao mi dvije kćeri. I Zumru i Almu.
Tuguju.
Moj Eso bi se ljutio na njih.
Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.
Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.
Sjedim na terasi , zaljubljeno gledam u prilike što kruškino stablo radošću obasjavaju.
Ta kruška nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.
Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi , moje dvije mile djevojčice, naše ljepotice.
Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru. Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna , da ih nisam voljela kao on.
One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih bezbrižnih dana .
Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.
I zeta Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu i janjad okretao s njim, pomalo mi žao.
A ja?
Šta sa mnom!
Misliću na usne njegove.
Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti, sa usana svojih, na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke njegove.
Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo njegovo.
Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati. Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka čaršije, će me ljubavlju njegove duše milosne zalijevati i milovati.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome , sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu i mir.
Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,
Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati:
-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.
Znam, biće mi malo hladno, i prazno.
Dok se ne naviknem.
Tako mi kažu.
Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…
Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj , će mi ponovo , svaki dan , pjevati o tome.
Zar ne , Mili, ljubavi moja.
****
In memoriam Aiša i Eso Mraković
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo
biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,
da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im
je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak
Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk
Esine gitare i zavodljivog poja.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Ukopaše je odmah do Ese.
Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode
krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima,
držeći se za ruke. Znate ono njihovo , mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.
Ove godine će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što
su i uvijek radili.
Neka je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam dragi Allah podari dženet, mili naši , Aiša i Eso.
Potrefilo se da je april 2026. uz dan Grada i mjesec blagdana svih monoteističkih religija. A uskoro će i Đurđev dan .
U Sarajevu gradu čednosti svi praznici su se slavili zajednički , bez obzira ko je ko i šta je šta.
Nekako nam se činilo zgodnim da se u ove blage i milosne dane podsjetimo naših prijatelja , heroja bjelavskih mahala ( dijela ) , šehida , koji život dadoše za svoju zemlju i grad.
Koristimo zapis otrgnut sa stranice Bosna zemlja Božije milosti.
“… Iako je u mahali vrijeme mililo , decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu deceniju došao je rat.
Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.
Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Mustafa Mutevelić- Mute, Željko Šerer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.
Drugovi su ginuli redom kako je zapisano. Kršo,Islamović i Kaliman , najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, luda hrabrost i nedostatak straha i iskustva. Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odlazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost…jedan od rovovske petorke u bajti je ostao živ”
Vrlo brzo pridružio im se Mute, jedan od najboljih boraca grada. Glavni terenac za liniju na potezu Pionirska dolina, Porodilište, Leukemija, Grdonj …Prevozio je bez greške mahalaše na linije u starom ko,mbiju. Ni jedna granata nije mogla stići njegov kombi.
Do jednom! Prvi i jedini put lego na Građevini ( Građevinski fakultet – bazna/polazna stanica ka linijama) da se malo odmori.Nije se više probudio. Jedna zločinačka granata sa Mrkovića je roknula posred odaje u kojoj je zalego.I to je bilo to. Nema Muteta.
Svi ostali iz bjelavskih mahala, su vremenom postali toliko iskusni, tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili poginuti.
Časara i Ćemalovića pokupila je ista , poslijednja granata koja je pala na Ciglane. Iako su bili udaljeni dvije stotine metara, ta graanata im je bila poslijednja životna poveznica.
Život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina, iako su rođeni u ulici do ulice.
Zadnji put su se vidjeli za olimpijade.Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, velika lutalica i Časar radnik komiteta bili su tokom olimpijade zajedno na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Više se nisu sreli iako su živjeli na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Sarajevu i Bosni.
Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Uhvatio je prekorednu smjenu. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje vjere u čovjeka i individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, Geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.
Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Viliju, presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak.
Što ti je čo'ečiji život?
Sad te ima, pa te na mah nema!
Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te gruhne i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. I pjesme te junačke slave. Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te.
Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, – to Bosnu svoju zemlju Božije milosti, rodno , djevojku , ženu , djecu svoju sanjaju . Svi su divni, časni , pošteni, ponosni i srčani ljudi. Jer šehidi nikad ne umiru.
Svi govore . ničeg se nisu bojali. Kako će se bojati kad znaju da je Milostivi uz njih.
Neki ubračeni i djecu , potomke , buduće mahalaše sa svojim ljubama , Sarajevu Gradu čednosti darivaše.
Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Bjelavska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke…”
Eh , tako to biva. Časni ljudi nikad ne umiru. Samo usniju i poresele se tamo gdje im je nanijećeno.
.
