Trebević i Grad čednosti , Zlo i rađanje poslijednjih Bogumilih ljiljana od zlata

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica,

izgovorena ustima skromnog Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira

i prije nego se Grad  čednosti rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju.

Prihvatao  sam ga  nako prirodno.

Jednostavno postoji ,

pride par časnih starina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu ,

vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje , sa strane podnožja monumentalnog  Igmana , nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima   Modra rijeka počinje  da plovi i sni , kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

Saputnici rekoh da zakoči na vrhu  tog betonsko-asvaltnog zdanja. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Nestavrno je bjelasao Trebević izlazežim suncem okupan.

Odjednom me posred čelenke , među rogove , u velji i u mali mozak ,i hipofizu  zapljusnu i spzca drevna istina.

 

Trebević nikako  nije planina !? To je dobra , nježna, brižna i  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, poput fetusa, skoro stidljivo, smjestio moj rodni Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara , a u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

Ipak , tuga me  preplavi. Atavističke seni mi priču zbore.

U neko prethodno doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u mozak , u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

Tako, godinama unaprijed , označiše zli nevjernici i najaviše skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i  njenog djeteta – Grada čednosti. Silna , zla ,monstruozna  želja za ubijanjem Majke – progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušena u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona Grad  zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , Grad  vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca čedna, lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Zle horde pagana maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju ,

sa svih strana nadolazeći manijaci zla –  mračnih sila neolita , krede i jure,

homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka.

Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši ,

bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, pa opetovani krstaši,

za njima turci, austrougari, srbalji i kroatjanci ;

te Njemačka pošast, sa bagrama četnika i ustaša,

raznih Jahići aljija, Izetija.

Sve sami nacista , fašista i sotona.

Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta , dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

-U ime ljubavi i milosti zaustavite se i idite s mirom , svojim paklenim domovima.

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljene i epohama mučene Nevinosti .

Pomen Boga Jedinoga , milosti i ljubavi još više raspomamljuje krvavu, pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

Kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici još ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opet vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih ljudi ,  od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji, čestitiji , neviniji. I mogu biti i goli i bosi , i gladni i žedni, ali su i prkosni i čedni ; uvjek okupani  Njegovom svjetlošću ,  ljubavlju i snima .

Zlo ne može  ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu Jedinom se klanjati.

Milošću Božijom rode se novi ljiljani od zlata.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , univerzalna , neuništiva , uvijek iznova i iznova  ozeleni  i olista,

Išara  prelijepim , nježnim Božijim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmijeh čedne majke jer čuje veselo gugutanje svoje bebe ,  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađanje novih bogumilskih života i novih ljubavi.

Hvala ti Gospodaru svijetova 

Alelujah!


												

Sevdah i muzika


  

 

  

 

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

 


												

Još jednog Anđela su nestali

Slika može predstavljati 1 osoba i beba

Neizmjerno sam tužan i bijesan .

Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.

Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.

Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.

Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .

Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .

Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.

Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.

Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .

Bosna kolijevka civilizacije

Uvijek aktuelno

Iz Arhiva

 BY ADMINGRAD ČEDNOSTI

Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.

Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.

Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.

Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.

Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.

Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.

Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.

Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.

Bosna su i  blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.

Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.

I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.

Bosna je  svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.

To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.

U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.

Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, zaiskriće u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.

Neke od tih djelova ćemo pokušati spojiti u neke ozbiljnije književne izraze. Za to nam treba vaša podrška. Nadamo se da će bar nešto zainteresovati, možda razveseliti, ili čak rastužiti eventualnog posjetioca. To nam je krajnji cilj.

Nažalost, biće izrečene i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.

Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.

Napisano neće biti predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Ne garantujemo ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.

Nekad će govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad će govor biti u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad će tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.

Upamtite i bez zamjerki:

„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo
ili ne.“

Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice nećemo posvetiti previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.

Naši ogledi biće eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.

U Bosni i šire naš govor će se moći sasvim jasno čitati i razumjeti.

Vjerodostojnost zapisanog neće biti sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.

Neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.

Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije  ako uspijemo da predstavimo prvih tisuću i nešto stranica.Te stranice su Knjiga prva p sedmoknjižj koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.

Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja,uzročno posljedična veza.

Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više drugi govore u naše ime.Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.

Bosna to više ne može podnijeti.

Reći će se:“Puna im usta Bosne.“

Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.

Šta će te vidjeti?

Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.

To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.

Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.


												

Genocidna tvorevina tzv. republika srpska

Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.

A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.

Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?

Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?

Niko ne zna svoj usud .

Još manje se može dokučiti Božiji naum.

Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.

Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?

Saznaće , kad – tad!

Amin Gospode naš Milostivi!

Blekijeve priče – Kako se postaje Dobri Čo'jk

Moj zavjet , dan za danom

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost , ljubav. milost…i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“

*

Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.

Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.

Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.

Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.





Odgovorih ti





Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako





Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

Došlo je s ljubavlju,pa onda više nije došlo

I zako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.

I svaki dan radosti pun, je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki dodir tvoj.

Oprostite mi ljube moje, što se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.

A duša krhka i kristalna ?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju.

Hvala Gospodaru svijetova

Bog je milostiv

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.

On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesec je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

*

  

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblacima

Ruže i još ruža

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Rijeka rastanka

**

Ćao Malena

Princezo ,

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha i  radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

 

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

Mora biti hrabra majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

 

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

 

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi , Vesni nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

 

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kri'va, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti

nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli

polako slama.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

Urijetko.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade kraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme je bilo.

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

 

Oprostićeš mi Mila,znam to.

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reći ću usamljenim ženama:

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

 

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

















Pregledaj članak






												

Prokleti da su cionisti

Svijet spava i dvije strane zagovara, svaka svoju.

Demokratija Zapada je izabrala genocid , nacizam i fašizma , kao i uvijek do sada.

Muslimanski svijet po ko zna koji put izdaju svoju braću Palestince.

Kina i Rusija ubiru poene ne totalnom genocidu izraelaca.

Ni Hitler ,ni Musolini ,ni nacisti , ni fašisti nisu ovako stravično , krvoločno i zvjerski na očigled pospanog i mozgova ispranog svijeta uništavali narode.

Večeras krvoloci, antikristi , sotonini sljedbenici , neljudi , pogan , bezbožnici i šljam ljudski navalio na goloruki nevini narod da ga uništi .

No , zaboravljaju silnici. Uvijek ima pravde.

Ne reče li Izraelićanima Bog pravedni :

Oko za oko… rane za rane uzvratiti …

Ubiti nevinog ko da si ubio čitav svijet.

I čitavu historiju , po njihovom Zavjetu , njihovom petok njižju , Mojsijevim zakonima, i silnim prorocima im se prijeti:

Budite pokorni Bogu ili ćete biti uništeni i raseljeni.

Vratiće im se zlo zlim i nestaće u nebeskom gnjevu

Većeras svijet nevinih i nemoćnih nijemi , nemaju pomoći i oči su im uoprte u Nebo. Jedino im ono može pomoći.

Svijet šuti i jalove rezolicije već 75 godina ne može da rodi. Sve sami abortusi ljudskosti.

A svijet zla će se urušiti sam od sebe.

Molim te Bože Milostivi i Mudri , neuk sam i nemoćan . Ne znam tvoje pute ni harmoniju tvojih stvaranja.

Neću pitati Zašto? Jer znam da ti imaš odgovor na sve . Svo znanje je u tvojoj moći.

Klečim i molim:

Bože ljubavi i milosti , jedini, sveopći dobročinitelju podari milost nevinom narodu Palestine. Izbavi ih od zla.

Amin!

Usnio je dobri Čovjek – Janes Tadić





Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.

U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.

Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.

A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek Janes Tadić usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …

Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , a već tren poslije usniju . Zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.

I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i smijalo.

Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “odlasku” i bolu , ljubav i život slavimo.

Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.

Slutimo da ih Janes šalje voljenoj Ženi , da premosti ove nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon pola vijeka ispunjenog života.

Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:

…Nikad više, milo moje, nikad više!…

Nikad više onog leta,

nema zašto cvet da cveta. …

Otišlo je, milo moje, otišlo je!…

U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.

Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …

Nisam ti dospio reći
Što si mi sve dala,
Sada je već kasno,
Al’ mislim da si znala….

Da , znala je Gordana ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.

Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:

…Ti ne plači koju jubin tako
život da bi za još uru s tobom
nije ovo partenca od voje
jube moja, dušo, duše moje…

Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.

I ća očekivat od artišta Janesa nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.

Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:

…Dušo moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati

Ostalo s tobom da te ljubi
Kad budeš sama i bude zima…

I sasvim normalno , za kraj Janesov i Gogin prijatelj Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.

Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:

Idi sad, druže moj
ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi
putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati, želim mir

Kad ne bude mene
kad me skriju paprati, travke i šaš
kad ne bude mene
ljubit’ ću je pjesmama svojim…

Samo rijetki su znali da je Janes Tadić srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za Gordanu Magaš , jedinu ljubav svoga života.

Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek Janes posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je Janes , kao i uvik , u noćima dugim i hladnim , u snu nježno grliti i grijati :

“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje

dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje

dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe

ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”

A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.

Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , Janese Tadiću dobri čovječe !

*

( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)