Category Archives: Umjetnost

*

Smrkava, a na zapadu, nečija noga

gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.

Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,

na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina

na smjesu limuna sa tamjanom

Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.

Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara

bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.

Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila

mogao bi provući kroz burmu vjenčanu

Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima

bilo bi što i težinu zrake sunčeve

na terazijama izmjeriti.

Odjedamput, od svega, od vinskog zapada

od rogatog mlađaka, od ženske bluzice

po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—

odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.

I lakše na svijetu

Znaš i dalje da na zemlji postoji

rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša

igrala kao mače. Smrt se i dalje

kroza sve providi, ali ne kao prćasta

lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka

kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim. 

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

Nju tražiš i ne slutiš

da putovanje samo istini vodi

Utoneš u njenu dubinu

ponireš u sebe i nađeš ogledalo smisla

i pitaš kako izdržati

kako zadržati svetlost

kako je propustiti čistu kroz oči i zvuk

Umire ravnodušnost i puca od zlobe zloba

Istinu tražiš

bića i žića

A putevi njeni

skuplji su od istine same

U očima produži ruke u rukama srce produži

da se raširi istina do onih koji je slute.

***

Uzlete duše sa prevarom slasnom,
sa rečju ropskom – živ jezik bogova,
svetinju tihu – lakrdijom glasnom
on smeni, glup svet da prevari ovaj.

A kad sam, zbačen, razočaran vrlo,
setiti se htede lepote negdanje,
blasfemni jezik, pav u zemni brlog,
zalud je zvao nestrulive sanje.

Ljubavi tužne omamljive zvuke
bezverja zlobni krik zagluši sramno,
od dira željne ostadoše ruke
i bleda avet odlete u tamno.

Elizijum nam nije dalji

No u nabližoj da je sobi

Ako u njoj prijatelj čeka

Dolazak Sreće ili Kobi –

I koliku hrabrost sadrži

Duša kad može izdržati

Naglasak Nogu što dolaze –

I otvaranje Vrata –

Upravih pogled ka nebeskom svodu

i upitah:

” Bože, hoćeš li mi pomoći

da ne budem samo sjena

u ovo grubo doba? “

Želim da u moj um staviš

djelić svog duha

Ja bi da snevam među tvojim stvarstvom

da osjetim sve što dolazi od tebe

ne bih htjela nešto drugo

Ti si poznavaoc misaonih puteva ljudi

različitih ćudi

učini da moja ćud ne bude

daleko od nebeskih predjela

daleko od tvoga srca polja

ti u srcu mom upali luč

neka duša u poniznosti hoda

da je ne odnesu

na trag nekog stranog roda

Doviđenja, dragi, doviđenja;

Ti mi prijatelju jednom biješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htjenja

Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

Al’ ni živjeti baš nije najnovije.

Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.

Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.

Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi …
Svako nekud žuri noćas.

Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.

Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.

Brzopleta i neiskusna stvorenja trenutka,
mi smo oni što prekidamo rad bogova.
U palatama Eleusisa i Ftije
Demetra i Tetida potiču dobro delo
ponad visokih plamenova i teškog dima.
Ali, Meta neira uvek bane
iz kraljevskih odaja, raspuštene kose, u panici
k'o i Pelej, koji se stalno upliće.

Sergeju Jesenjinu

Otišli ste, što no kažu, na svijet drugi.

Pustoš… Ljetine, postajući zvjezdanost.

Nema više ni piva,ni  druga više ni

Ne Jesenjine,   nije ironija Vama. Trezvenost.

U grlu je grudva bola, a ne smijeh.

Vidim – prerezanim rukama, dižete

vlastitih kostiju mijeh.

Prestanite! Dosta! Zašto buncate?

Hoćete da lice skrije posmrtni veo?!

Vi ste preterivanju skloni  znate

Ko što  niko na svijetu ne bi umjeo.

I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.

Zamuckuju kritičari: razlog svega toga

je ovo, je ono… a, u stvari nema sklada,

u bilansu su  – piva i vina mnoga.

Vele – da Vam boemiju zamene klasom,

klasa bi uticala na Vas i sporazum.

A zar bi  ona ikad žeđ gasila kvasom?

I kada se opija klasa čuva razum.

Vele – da su Vam nekog nasrtljivog dali,

postali bi ste sadržaj dozvoljeni

Na dan bi ste po sto stihova pisali,

zamorno i dugo k’o Doronjin.

A ja mislim da se to osjeti,

Na sebe bi ste još pre digli ruke.

Bolje je od vode (vođe) umrijeti,

Nego od slučajne  dosade !

Uzrok  nestajanja  nisu – nož, ni riječi

ni uže s nekog  vratila.

Možda vene ne bi trebalo sjeći,

da je u „Angleteru“ bilo mastila.

Obožavatelji radost: na bis!

Skoro cela četa protiv svojih žila!

Zašto množiti broj samoubistava?

Bolje povećaj proizvodnju mastila!

A sada u grlu – zauvek ni slovca.

Teško je i glupavo biti misterija.

Za naciju, jezikotvorca,

umro je reski majstor, boemija.

Sa prošlih sahrana, čak i blatne,

zadušnih stihova nose rite

Rime o humku k’o ćuskije mlate –

zar je to   poštovanje poete?

Ni spomenik vam nisu doneli-

Gde je onaj, granita il’ bronze luk?

A k’ rešetkama sećanja već su poneli

svetačkih uspomena huk

Vaše se ime maramicom slinavi,

I vaše reči Sobinov balavi,

I bunca sto je breza usahla-

„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.

Eh, treba pokazati priču,

tom Leonidu Leongriniču!

Treba ustati kao galamđija

Neću da se moj stih obrće i blati!

Ućutkati ih uz tropost  svetinja

i u Boga i u mater ih poslati!

Nek se rasturi ta netalentovana pogan,

šireći šinjela jedra mrka,

neka u ludom bjekstvu Kohan

izbode ljude šiljcima brka.

Gadovi se moraju prorediti.

Posao – da se zaustavi ne sme!

Život svakako iznova preurediti,

pa tek onda pisati pesme!

Za pero to vrijeme – lako nije,

ali recite, Vi, bogalji, sakati,

gde je, kada i koji to genije

birao put utaban i lahki?

Reč je – vođa ljudske jakosti

Napred! Da bi  vreme suštinom

otišlo, i veze da bi tankosti

bile za prošlošću svislom.

Malo je radosti na našoj planeti.

Neka nas budućnost sa veseljem veže.

U ovom životu nije nam teško mreti.

Izgraditi život – daleko je teže.