Category Archives: Umjetnost

Ja cjelova se tvojih bojim

Ti mojih se ne boj

Pod teškim duhom jedva stojim

i što da mučim tvoj

Tvoj glas me plaši , kretnje , lice

Ti mojih se ne boj

Nevinim srcem djevojčice

Ja slavim drhtaj tvoj

A šta ćemo, kažu oni,
Kada ćun taj brzo tone
I kada nas pandur goni?
– Vi veslajte, kažu one.

Ali kako, kažu oni,
Da se suze sad ne rone,
Kako mržnji da odzvoni?
– Vi spavajte, kažu one.

Kako da nam, kažu oni,
Bez napitka budu sklone
Lepe žene? – Glas im zvoni:
– Vi volite, kažu one.

Uveli cvijetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.

Kog prolleća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovde ostavi?

Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?

Živi li on il’ ona živi,
gde li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovde cvjetić mlad?

nećeš me od tijela odvratiti

te drgosti koju htjede nagrditi negrljenjem

od koje si ruje u svoje skute sklanjao

ne pominji tmice plodne nesanice

pred kojima putenost ima uzmicati

misliš da ću tebi povjerovati

tvom nehaju za sve što mili

podno lomna isposničkog trona

pljuckaj dalje svoje srdžbe sam

ljuljuškaj se majčin sine

u tom krilu što si spravi

od suza za sisom i toplim poprsjem

-skloništem od opasnog daška

nije me briga napreži se

možda ćeš si poljubac odista

u snu utisnuti

samuj sam!

ako nećeš nimfe da namami na te

i na tvoja drška zarivanja u se

mini mimo mene

rasplini se kao moran san

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

na visokom odru, u agoniji svijeća,

gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

sumnjajući da su tamne oči jasne

odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

sve što očajanjem htjedoh da oživim

u slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

samo kosa tvoja još je bila živa,

pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost

Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô

izbrojati,

svijeh znati?!

Imade vas mnogo bogatih gospara,

sa srebrom i zlatom, milionim’ para.

Dvori vam se velji u visinu dižu,

ali nikad, znajte, do neba ne stižu, –

U nebu je vječnost, u njima je nije,

vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!

Riječi su vam jače od burnih valova,

al’ sokoli nikad ne puze, ne gmile

ni onda kad na njih jurnu groma sile,

A vi znate, znate, oj “sokoli s riječi”,

puziti kô crvi, sred prašine leći,

ostaviti braću nek ih dušman tare,

samo da stečete “obećane dare”…

Imade vas mnogo sa blagijem likom,

e bi rekli: o zlu ne mislite nikom,

e bi rekli: da ste s neba anđô pravi,

što istinu ljubi, koji boga slavi,

al’ u duši vašoj ništa drugo nije

do crnog demona, – tu se zlobno krije.

Imade vas mnogo… Kakvijeh vas nema?!

Ali vas je malo

kojima je stalo

do naroda svoga

tužna, paćenoga.

Malo vas je, malo sa poštenja da se,

sa vrlina vaših imena vam glase;

Malo vas je, malo na braniku prava,

malo vas je glava, –

Malo vas je, malo sa srcem u grudi,

malo vas je – ljudi!

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

Kad uveče je pošao uz brijeg
on reče: – Posla imam,
i ne čekaj me. Vani snijeg,
sve bijelo je. I zima.

Na ulici kraj kioska
popije čašu s nogu
zamišljeno promrmlja:
Da poslovi, što mogu…

Pozvonio je s ulice:
– Ti spavaš? Reci,molim.
– Ne, ja ne snijem.
– Nego šta?
Odvratila je: – Volim.

A vratio se jutrom,
tek dvanaest sati prođe,
U sobi se osvrno
ko u šumu da dođe.
U šumu crnog drveća
i krošnji na putu,
i zavjese su crne sve,
i mrak u svakom kutu.
Fotelje stoje uokrug
u tmini kao nijeme…

I odjednom vidje,
kad otkrila je tjeme:
ni ona sama ne zna još,
a možda znat ne želi –
u zlaćanoj kosi ima već
i jedan pramen bjeli.

I dodirnu je prstima
i odjednom je znao
čije je zlato prošlu noć
za svoju skitnju dao.

Upitala je:
– Što je to?
on reče:
– Snijeg je pao.

pB