Kad uveče je pošao uz brijeg
on reče: – Posla imam,
i ne čekaj me. Vani snijeg,
sve bijelo je. I zima.
Na ulici kraj kioska
popije čašu s nogu
zamišljeno promrmlja:
Da poslovi, što mogu…
Pozvonio je s ulice:
– Ti spavaš? Reci,molim.
– Ne, ja ne snijem.
– Nego šta?
Odvratila je: – Volim.
A vratio se jutrom,
tek dvanaest sati prođe,
U sobi se osvrno
ko u šumu da dođe.
U šumu crnog drveća
i krošnji na putu,
i zavjese su crne sve,
i mrak u svakom kutu.
Fotelje stoje uokrug
u tmini kao nijeme…
I odjednom vidje,
kad otkrila je tjeme:
ni ona sama ne zna još,
a možda znat ne želi –
u zlaćanoj kosi ima već
i jedan pramen bjeli.
I dodirnu je prstima
i odjednom je znao
čije je zlato prošlu noć
za svoju skitnju dao.
Upitala je:
– Što je to?
on reče:
– Snijeg je pao.
pB