Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
samo kosa tvoja još je bila živa,
pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.