Bosna zemlja Božije milosti Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

  

Čarolija sutona                                                                  Nevinost

  

Ja konj                                                                                     Ona je plavetni đardin

   

Naši snovi                                                                                 Djelić tvoga neba

  

Krv i led                                                                                      Plavetni beskraj

  

Violetna ljubav                                                                       Djetinji snovi

 

Prelamanje jednog ljubavnog sna                           Ples zaljubljenih

  

Svijetlost u violetnoj noći                              Mistična šuma

  

Nebesko cvijeće                                                             Zvijezdice u violetnom beskraju


												

Rubén Darío – Sonatina





Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela,
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh..
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.

Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn.
Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.

Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il onaj što je njenu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
ili se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?

Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.

Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera i istočni jasmini,
dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.

O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.

Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.

Bleki – Blagdan

Blagdan

Minule su kiše jesenje

nar je već odavno procvao

ispod plavog neba

terakota nas rodila

Modra rijeka odgojila

cvjetne doline hranile

snivalo se u zemlji Božije milosti.

Jedan Grad čednosti imade

 

Sniva rijeka modra zlaćana polja

krvava Drina remeti sliku

vjetrovi nad šeher Banjalukom zavijaju

dolina modre Neretve pleše

milosti puno je dato

Bosni divnoj, jedinoj.

 

Moj univerzum je ponekad tužan

zemlja moja prečesto krvari

moj grad prečesto spaljen biva

u njemu krijem đardine sretne

i neke stađune davne i sjetne

proljeća mojih radosti

moje tuge neisplakane.

 

Nad nama naše nebo

zemlje ove prelijepe

cvijetnih polja šarenih

naše snove sakuplja

neše čežnje dodiruje

naše snove pružamo

ruke nevine miluje

Oh my Lord,

Oh naš Bože Milosti.


















												

Palestinski geto ili mit o Izraelskoj državi / Dio drugi – Zla kob izraelskog naroda u “Novoj eri”





Stari Rimljani su bili vrlo strogi i krvoločni osvajači , na svim prostorima do kojih je dopiralo carstvo. Bili su višebošci koji su po uzoru na helensku religijsku mitologiju napravili isti sistem / skalu božanstava samo sa drugim imenima.

U političkom , vojnom i religijskom smislu su bili krajnje netolerantni. Dopuštali su da domicilno stanovništvo ima izvjesne ovlastice u smislu ikebana, koje će doslovno, biti poslušni slugani i robovi rimskoj imperiji i njihovim imperatorima.

Tijekom historije Izraelci su se navikli na smrt. Ni vlastiti , ni životi protivnika nisu im značili ništa. Bili su apsolutno ubjeđeni da su božanski odabrani narod.

No , historija ih je uvijek , iznova i iznova demantovala. Smjenjivali su se periodi ropstva , sužanjstva , smrti i razaranja sa periodima blagostanja , prosperiteta i uzleta Izraelaca. Objektivni tumači starog zavjeta su utvrdili da su Izraelci sebi pridavali više pažnje , moći i ugleda nego su ih ikada u stvarnosti imali.

Čitava historija Izraela je faktografija prevara , izdaja ,ubijanja , strahobalnih pokolja i razaranja.

Ima jedna opšte prihvaćena istina. Kada su se Izraelci vraćali izvornom vjerskom nauku Zakona sa ploča koje svom narodu donio Mojsije , slijedilo je blagostanje, i napredak. Umnožavao se porod i blagodeti. Izrael I Judeja bi napredovali. Bogatstvo nosi zamke pohlepe, oholosti , raskoši i svih negativnih odlika koje novac nosi.

Novac kvari ljude. Ta istina se kod Izraelaca uvijek potvrđivala . Zapadali bi bezbožništvo, grijeh , blud , škrtost, krvoločnost. Jednostavno , zanemarivali su Božije zakone koje su prihvatili i zavjetovali se na njih.

Nova era je donijela pismenost i historijasku dokumentarnost . Zbog toga ima sve više autentičnih i dokumentarnih svjedočanstava o Izraelu ,njegovom narodu , njihovim patnjama i stradanjima, ali i zlodjelima. Javnim i tajnim. Zbog toga ćemo , o događajima koji su slijedili ,davati uopštene podatke , bez potrebe dokumentiranja i faktografije , jer se sve može pronaći i provjeritina mrežama savremenih mas medija.

Bez obzira što te medije kontrolišu cionisti istina se ne može sakriti . I pored redovnih i permanentnih korektura, friziranja, ublažavanja ili pojaćavanja kontrasta i ostrašćenosti prema datoj stvarnosti zavisno od potreba Izraelskog lobija., osnovne faktografske činjenice se ne mogu izbrisati.

Smjennjivali su se vlastodršci i porobljivači u Palestini , od Perzijanaca i Rimljana već udomaćeni i opšte prihvaćeni izraz za teritorije kojima se širila zla kob naroda bez zemlje i domovine. Zapravo Palestina je starozavjetno ime za Svetu zemlju koja je obuhvatala teritorij današnjeg Izraela i Plaestine, Jordana i Sirije.

Rimljani , što Zapadni , što Istočni – Bizant bili su vladari do četvrtog stoljeća. Izraelićani su dizali ustanke koji su gušeni u krvlju. Da bi na kraju 135.g.n.e. godine n.e. poslije Drugog ustanka pod vodstvom Bar Kohbe, svi jevreji bili protjerani iz Jerusalima , a zemlja dobila nativ Sirija Palestina.

Do šestog stoljeća Vizantija , posebno pod vlašću cara Justinijana I. (527. – 565.) počinje masovno naturanje hrišćanstva , izražena u gradnji crkvi , bazilika i drugih kršćanskih religioznih objekata , ali i pokršćavanje stanovništva.

Jevreji gube sve povlastice , čak je zabranjena upotreba hebrejskog jezika u sinagogama. Jedno kratko vrijeme Siriju Palestinu osvaja perzijski vladar Hozroje II. Parviz iz dinastije Sasanida osvaja 614. Jeruzalem. U tom pohodu porušene su sve crkve, osim one u Betlehemu.

Heraklije na kratko vraća Jerusalim u posjed Vizantije . U to vrijeme na scenu stupaju arapi , muslimani , koji su na temeljima renesanse nove / stare monoteističke religije Islama postali veoma jak , istorija će pokazati, odlučujući faktor u tom regionu.

Drugi Muhamedov nasljednik, kalif Omar  nastavlja s osvajanjima ovih dijelova Bizantijskog carstva. 636. godine poslije sedmomjesečne opsade pada Jerusalim , a potom i sva Sirija i Palestina . Ove teritorije su ostale pod neprekidnom muslimanskom vlašću više od četiri stoljeća, sve do 1099. godine.

Za slijedećih 100 godina muslimani postaju većinsko stanovništvo u odnosu na Jevreje i Hrišćane. 691. godine podignuta je znamenita Kupola na stijeni u Jeruzalemu, danas svjetski poznata džamija Al Aksa,  nakon  Mesdžidul-harama i Poslanikove džamije, treće najsvetije mjesto u Islamu

1099 godine nakon četiri godine I križarskog rata križari zauzimaje Jerusalim i uz povremene gubitke vlasti uspijevaju se održati do 1187.godine . Tada je križare u bitci kod Hatinskih rogova, nedaleko od Galilejskog jezera, porazila muslimanska vojska koju je predvodio Saladin.

Bilo je još križarskih ratova ukupno devet .

I još jedan – Dječiji križarski rat .

Strahota , bol , očaj i jedan od najvećih Vatikanskih grijehova do Neba, do Boga milostivog.

Dječji križarski pohod (1212.) u kojem su sudjelovali njemački i francuski dječaci. Koji li je to ljudski izrod, maloumnik pomislio i odlučio da će nevinost male dječice ostvariti cilj, koji organizirane i mnogobrojnije križarske vojne nisu uspijevale postići.

Poslati neuku, malu , nevinu djecu u lavlje grotlo. Koje li bezumnosti i tragike.

Pohod je sasvim normalno tragično završio , skoro bez ikakvih borbi. Mnogi dječiji sudionici su zarobljeni i prodani u roblje. Veliki broj jadne dječice koji su krenuli kopnenim putem su izginuli ili nestali od gladi, studeni i različitih krvoločnih napadača i ne stigavši do odredišta .

I još jednom:

-Strahota , bol i neoprostivi grijeh Vatikana do Neba, do Boga milostivog.

Iako Vatikan i Zapad pokušavaju da minimiziraju, ublaže i zamagle dječiji križarski rat , ova strahovita stradanja djece njih 50.000 ( minimum ) prema izvornim podacima , neko će u paklu gorjeti za sva poznata i nepoznata vremena.

Od tada do kraja I svjetskog rata 2018. Sirijom i Palestinom su vladali muslimani , bez obzira kako se oni titulirali: Arapi , Ajubidi ,Memluci , Turci ili Otomanska imperija.

Ovo se područje obično u službenoj muslimanskoj korespodenciji naziva  Arz-i Filistin (Zemlja Palestina),

Od Rimljana , Muslimana, Križara, Muslimana i Turaka do Prvog svjetskog rata Izraelci su bili narod bez zemlje , bez države . Postali su potlačeni narod prognanika. Lutali se poznatim svjetskim prostorima . Nigdje nisu imali mira ni zaštite. Bili su proganjani , ubijani , silovani i mučeni. Zatvaranji u geta. Narod nižeg reda. Uvijek su bili na ivici gladi i nestajanja. zato su se raspršili širom Bliskog istoka i Evrope.

Možda je to samo zbog imena njihovog:

Izrailj – koji se bori sa Bogom.

*

Ibrica Jusić – Lijepi li su mostarski dućani / Song – Lyrics

 Stari most

Ruža ljubavi  Tako jednostavno    

 

Ona iza velova  Nježni đardin

Lijepi li su mostarski ducani

jos su ljepsi mladi bazerdzani

jos su ljepsi mladi bazerdzani

a najljepsi bazerdzan Mustafa

 

Haj, prosetala Suljagina Fata

haj, prosetala do Mostara grada

luta Fata po carsiji sama

ona trazi Muju bazerdzana

 

Nadje Muju u sedmom ducanu

hej, bolan, Mujo, daj mi oku zlata

hej, bolan, Mujo, daj mi oku zlata

 

Haj, nemam, nemam, Suljagina Fato

haj, danas, Fato, ja ne mjerim zlato

tereziju nosili jarani

pa se nesto terezija kvari

 

nego udji, magaza ovamo

uzmi zlata koliko ti drago

hej, uzmi zlata koliko ti drago

 

Haj, prevari se Suljagina Fata

haj, prevari se, zalosna joj majka

udje Fata u magazu sama

za njom udje Mujo, zamandali vrata

hej, za njom Mujo zamandali vrata






												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina

Čin treći

Mujo se ono drugo jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, pa kroz vajat; pravac banja, plaknuće i toaleta, potom čaša mlijeka i bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija, pa se predaje. Ista ona nezasitost, strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj bolan Mujo, stanider malo. Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj k’o mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa – ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je, čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, skuti k’o svilena i meka sedžada, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su k’o šire. Sam od sebe, nesvrstani zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primijeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni. Ne da mu mira i sna.

Čini da Fata nije Fata, a opet da je Fata Fata. Umuje Mujo:   

On skoro po godine, bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore, dole, lijevo, desno, i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu. I u tvrdo i u meko, dok im se sve ne zamanta i ne bude: joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni, taj pupoljak đule, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim se nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć dobrano kasnio, pa mu na um hrana i slastice nisu na um padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela?

Drugu noće navalio k’o tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha – kak ne –  smiješi se usud! Il’ usudica.

Fata mnije, jadna li joj majka, Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema, pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan mine, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće, a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti! I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Jazuk, nisu to čista posla, zadrhti Fatino zaljubljeno i voljeno srce.

Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi, ono što se propusti. Zna to ona, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre, baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče, i smiruje. Luduje djevojka, pamet načisto u stranu gurnula i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se bjesomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti.

Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se načisto baildisala. Po danu letaj, gore dole, po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne, sve pa bjež’ od njega zoru dočekivala. Uzalud joj bilo, kukala joj majka. Kad je prvi put stig’o, sve gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove, ni sa crne, ni sa Bijele tabije ne bi čula.

Mujo i Fata ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pijetao zakukurikao. Za njim drugi i treći. Sa njima se Mujin slavuj u poju takmičio. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako iz voćki iskače, jel’ trešnje, jal’ tunje i preko begovskih zidina bježi i eto velikog belaja i sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke mirisne, djevojačke – u seharu ga sakrila. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata. Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti, dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo k’o nezasiti poljski bik u tjeranju. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. U metežu zaboravila. Mislila vidjeće da je nema, pa će se vrnuti. A opet, sve je fat’o neki strah da se neki belaj nije desio.

Kako Fata progovori Mujo se zgrcnu, zastade mu zalogaj u grlu, malne se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima. Jok, ništa ne pomaže. Jadni Mujo se guši. Nikako da se devraniše kašlja. Doš'o je on namah sebi, ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to. On mjesto nje, dvije pune puncate noći zaredom drugu povaljiv’o.

Ugrize se za jezik, ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova. Jedna i jedina ljubav.

Sada je Mujo u velikoj buli. Ogromnoj. Tandaro sa strane, a ne smije ništa priznati u olakšati dušu. Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skont’o je on obajene koju je on ljepotu prethodne dvije noći natjerav'o, povaljiv’o i upjevav’o: joj, mamo mamice.

To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog, ćerinog ašika ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti. Sve da ima vremeplov, ništa on ne bi mog’o vratiti. Jednom kad se nešto desi – desi se za sva vremena. Ne mere se vratiti, ni izbrisati. A njemu se dvije noći hejbet puta, uzastopce omaklo.

Dok on dever tabiri, odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozor bez demira i mušepki kuca. Čula ona u sobi komešanje. Dijete k’o dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto k’o Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je – hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.

– Jok Mujo, tebe mi- kaže ona.

Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati, jal’ vriščati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispričano. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube i perje leti na sve strane.  A i sluge bi koju sluškinju u magazi međ vreće povalile ili u štali u sjenu rascvrkutali, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade.

Vidjela ona i Fatu i Muju na kamari. Jedino joj nejasna bilo; čemu tolika đefa oko malo uguravanja? Čemu ta vaskolika frka, cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila. Dijete k’o dijete samo bi se igralo, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

A i nako ljubazan, vazda nasmijan i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi. Sestra ga njena voli k’o nikog na ovom svijetu. Djetinjim sveznanjem istinu Meleka sluti.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se i tog dana kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila, ali otezala povratak. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu Meleke, djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma, nije Fatu ove dvije noći čula da poji i mamica, pa se obradovala. Pomišlja – možda se belaja i sramote kutarisala

Sutradan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, opet ali puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala, niti joj išla pomoć dati. A ni stravu ćeri nije zalijevala, jer neće pomoći, niti će se Fata devranisati.

K’o da neko karte štima, jal’ dobre , jal’ loše. Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata ovaj put Muju obavijesti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan kako će i šta će . Bez je’ne jedine riječi povali usnulu ženu. Ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Muji je žao. Vidi da je sram. Ali čast njegova je pita; kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje. Kori je, ne ljutito i povrijeđeno, već razočarano i  tužno.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I njegov napad na nju usnulu, silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im taj lijepi dever nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare; a najčešće mnogo niže od uma.  

Oprašta joj Mujo, prihvata dio grijeha na sebe. U mraku se zabune dese. Oprašta ona njemu,  i sebe i Fatu. U oprostu i zahvalnosti se olakšanje i radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju. Nikako da svako svojim putem krene. On kroz pendžer, ona iz ‘ćerine sobe.

Slučajno (?) se dotakoše za ruke, frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije, radi ravnoteže (?) se prihvatio.

Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu gubi. Mujo stišće i kidiše. Ona se raspomamljuje kao nikada prije. Mujo tu veče upozna pravu, nezasitu ženu lavicu. Fatalnu ljubavnicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je: joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali, sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo k’o luda pomahnitala macola, natandarena u neku neizumljenu perpetum mobile makinu, k’o da mu je zadnji put, k’o da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik sprema.

Pred sabah besu jednu, časnu zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost su bar malo povratili. Morali su se još jednom, za kraj oprostiti, zamuhurat dogovor. Ljucki je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, koja je igrom sudbine sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već ostarjelu begovicu sistigle pozne, udovičke godine.

Fatma i Mujo nisu održali ni zadanu besu, ni časnu zakletvu. Nisu se previše obazirali na riječi, već prelazili na djela. A jopet, uvijek bi besu i časno – nikad više – davali i uvijek je kršili.

Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh, uh. Mnogo više od bese i šupljih zakletvi. A čast je u svakom slučaju vrlo relativan i rastegljiv pojam. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. Da li skontali da čast namjerno zažmiri kad se ljubav javi, nisu obznanjivali ni sebi, ni drugima. Bespotrebno šupljanje o moralu nikome ne pomaže.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene.

Matzori, lukavi lisac, ipak nije bio toliko ni lukav, ni pametan koliko ga zloba, podmuklost i prefriganost čine.

Da je imalo mozga i sabura im’o, saček’o bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana, ni selam, ni dobar dan ni pomoz’ Bog ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu: evo ima nekoliko dana kako je otišla kod majke mu, koja sve češće poboljeva, izgleda vakat došo ‘mrijeti. Jeli onaj bilmez Mujo kad navrnuo, nisu mogli rijet. Nisu za Muju znali.

Beg skoro da se zastidje misli beternih i neveljastih, izuči dovu.  Dok je učio zaboravi zašto je učio, pu uleće u fijeker pa majci na begluk.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi osjedjelog čovjeka, haman đuturuma od preko šezdeset ljeta ko da je malo dijete.

Žena mu i kćerka bile pa prošle kad ga ugledaše. A onda dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Nekad su u radosti kao u laži kratke noge. Zaboravile na demir i mušepke što na pendžeru prislonjeni stoje.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk, nerazbor i nered.

Dok je sve igra i zabava u redu je. Ali onda se ljudi zaborave, vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona sve je u parovima. Sreća i nesreća. Ljubav i mržnja. Vjernost i prevara, pravica i krivica.

I sve ima svoj početak i kraj. I nagradu po zasluzi. Sve je zapisano u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz. Svaka praškica i svaka krupnica u njoj je zakatančena; ništa nije izostavljeno, ni sakriveno. Po zapisanom, na Dan susreta sve će se na kantaru pravde po činjenju i nečinjenju mjeriti, odvagati i po zasluzi nagraditi.

I nema kom obojci kom opanci. Ni neke velike priče. Ni po babi, ni po stričevoma. Bogatstvu ili siromaštvu. Samo dvije strane su razdvojene i susjedne. Tik jedna uz drugu. Debela hladovina ili uzavreli pržun.

Starica namah ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji, ni trešnji, a ni Fati, ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. Kako i ne bi! Ne zna se koja je ljepša, kršnija i raskošnija; jal’ Fata, jal’ mater joj Fatma. A sve mu se nešto činilo da bi ih mogla Meleka Fatmira prestići.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu, iz čista mira, jedne noći pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio mušepke i demir prepilani i lagano prislonjeni na prozor.

Ovaj puit je saburli i pametniji bi. Nikakvu ljutnju, frku, ni belaj nije pravio, nit’ je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u pakosnu blentaru k’o u tefter složio. Doduše polovično prema svom čojstvu. Polovan čovjek – polovne misli.

Hladne glave dlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju. Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. One, žalosna im majka, disati nisu mogle.

Mujo izludio. Vrtio se uokolo raspomamljen i uzavreo, k’o usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit’ o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje, ali sasvim staloženo i razložno razabira; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, tuhafli je, ni dukata prebijenog nema. Okolo se skitara, prodaje prazne zjale i maglu. Nikako nije za njegove miljenice.

Po godine poslije, evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sandžakbey Smirne, oniži mladoženja od preko šezdeset kuka, begov partnjak, jareće brade i plaho krivih noga, a kofrčav k’o kišna glista na toploj jesenjoj kiši.

U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nikad nije viđeno. Svatovi pravac begov kapidžik. Ozari se beg k’o da je rahmetli oca video.

Kad čuše za novost i begove namjere begovica i Fata se skroz naskroz obeznanile. Djed je Fati, sandžakbey mogao da bidne.

Fata vrišti, jauče i zapomaže. Život je isplakala. Nebo, mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta.

Ništa ne pomaže. U oca okrutnog srca milosti nema. Njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim begom i uplakanom begovicom oprostili i pravac   Turska.

Fatmira se sklanjala u stranu krijuć suze i bol – neprebol. U tom jadu zakletvu Nebu, melekima i sebi dade:

– Sam meni mrtvoj će se ovakvo zlo desiti!

Mujo danima plakao k’o dojenče kojeg na silu od sise odbijaju. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići, niti Fatu vidjeti, niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Zakasnio Marko na Kosovo. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Dijete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo.

Sazna da je Fata udata za sandžakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao da je Fata trudna. Kad prije, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio, pa proš’o. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj, mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront!!! Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Dušmani ih razdvoje.

Begovica više niđe ne izlazi. Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal’ uzet, jal ne uzet. Beg novi demir i mušepke stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja, se sasušila.

Nova tunja bezplodka – jalovuša bila. Trešnja bezbel’ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske, ni radosti. Begovica poboljevala, u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za ‘ćerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost – ludost. Strast – neoprez.

Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo. Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći. Šejtan uvijek vreba.

Što ti je usud. Sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

Kraj trećeg čina 

Bleki – Ti snena i sramežljiva





















Ti
snena i stasita
okupana crvenilom  sutona
u bijeloj vjenćanici
koja hoće da bježi
da prepukne
da otkrije ljepotu
koja se ne bi smjela noću skrivati
život novi počinješ da budiš
  
prelijepa i sramežljiva
brmenita oblinama i sjajem
sa likom djevojčice što sanja
ljubav
obasjana zvježđem
ljepotom koja postiđuje krajolik
pružaš ruke
meni  sretnom
srcem tvojim čednim
zapisanim
  
sa tobom jube moja
tuga se gubi
tek malo sjete titra
koja neoprezom može da je vrne
i zato zabrani mi
čednošću duše tvoje
povratak
u samotnu  tugu i bol
+

Luz Casal ~ Historia De Un Amor/ Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik





												

Magazin – Nakon mnogo godina / Song – Lyrics


   

Nakon mnogo godina

Kad nakon mnogo godina

tu opet nadjemo se ti i ja

i srce brze zakuca u grudima

 

Ja sapnut cu ti, malena

zar ne da sve je tu k'o nekada

jos gori zadnji poljubac na usnama

 

Ref. 2x

K'o nekad oci mi zatvori, zatvori

ja cu znati tko je to

K'o nekad sapni mi pogodi, pogodi

tko te nocas sanjao

 

Kad nakon mnogo godina

na minut zastanemo ti i ja

zbog samo jednog pogleda pod zvijezdama

Ja sapnut cu ti, malena

zar ne da sve je tu k'o nekada

jos gori zadnji poljubac na usnama

 

Ref. 2x

U snu te nocas ljubio


												

T.S.ELIOT – Prazni ljudi

 

 

 

Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja

 

I

 

Mi smo prazni ljudi

Mi smo punjeni lljudi

Jedno na drugo oslanjamo se

Glave ispunjene slamom. Vaj!

Presahli nam glasovi, što se

Šapatom zajedničkim glase

Tihi su i beznačajni

Ko vjetar u suvoj travi

Il trgovi pacova što pretrči

U našem suvom podrumu po srči.

 

Bezoblični oblik, bezbojna sjena

Zatomljena snaga, nepokretan gest;

 

Oni koji su prešli

Uperena pogleda, smrću u drugo Carstvo

Pamte nas – ako li pamte – na'ko izgubljene

Snažne duše, no samo

Kao prazne ljude

Punjene ljude.

 

II

 

Oči koje ne smijem ni u snu sresti

Smrti u snovitom kraljevstvu

One ne pojavljuju se:

Tamo, oči jesu

Sunce na stubu slomljenome

Tamo, drvo se jedno njiše

I glasovi nam stižu

U upjevanom vjetru ktomu

Svečaniji i iz veće daljine

Od zvezde koja gasne.

 

Neka ne budem bliže

U snovitom kraljevstvu smrti

I neka maskiran budem

Tako osmišljen, u krzno

Pacova, vranino perje, motke ukrštene

Na nekoj njivi

I krećem se kako me vjetar njiše

Ne bliže –

 

Ne taj konačni susret

U sumračnom kraljevstvu.

 

III

 

Ovo je mrtva zemlja

Ovo je zemlja kaktusa

Ovde su kreature kamene

Postavljene, ovdje ih stiže

ponizna molba ruke mrtvaca

Pod trepetom zvijezde koja gasne.

 

Je l’ ovako

U drugom kraljevstvu smrti

Kad budimo se sami

U čas kada nas

Groznica nežnosti trese

Usne koje bi da ljube

Poje molitve slomljenom kamenu.

 

IV

 

Oči nisu ovdje

Nema očiju ovdje

U ovoj dolini zvijezda na umoru

U ovoj praznoj dolini

Toj slomljenoj vilici naših  kraljevstava izgubljenih

 

Na ovom poslednjem zborištu

Mi zajedno napipavamo put

I izbjegavamo govor

Skupljeni na toj obali narasle rijeke

 

Slijepi, osim ako

Oči se ne jave opet

Kao trajna zvezda

Mnogolisna ruža

Sumračnog carstva smrti

Nada samo

Za prazne ljude.

 

V

 

Ukolo okolo kaktusa

Oko kaktusa oko kaktusa

Ukolo okolo kaktusa

Izjutra u pet sati.

 

Između ideje

I stravnosti

Između pokreta

I činjenja

Pada sjena

Jer Tvoje jest Carstvo

 

Između zamisli

I tvorevine

Između osjećanja

I odaziva

Pada sjena

Život je vrlo dug

 

Između žudnje

I grča

Između moći

I postojanja

Između bitka

I potonjeg

Pada Ssjene

Jer Tvoje jest Carstvo

 

Je Tvoje jest

Život je

Jer Tvoje jest

 

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

 

Prvi moto pjesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glavnog junaka.

Drugi moto su riječi koje djeca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zavjerenika; djeca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.