Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine? kako bih je
preko tebe uznio u visine?
O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.
Al’ sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.
Glas dviju struna, o mi to jesmo!
Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?
O, slatka pjesmo!
Na mene misli u proljecnoj noci,
Na mene misli svake ljetne noci,
Na mene misli u jesenjoj noci
Na mene misli svake zimske noci.
Nek nisam s tobom, nek sam u samoći,
Nek sam daleko i ne mogu doći,
Svoj san o meni ipak predaj noći
U hladnjikavoj posteljnoj mirnoći,
Što godi kao more mekih noći.
Dok traje dan, ne misli nikad na me,
Dan sve okrene tumbe, pun galame,
Uz vinske čase i dimljive tame
Viziji dana iskopa mnoge jame
težnje tvog dana neka hrle same
Ali u noći uvek misli na me.
Osjećas li, kroz zov sirene,
Kroz vjetar koji oblacima krene
Svu patnju moju, i šta si za mene
Tamo, u sobi gde su uske sjene,
Gde sklapaš oči, jer pune su žene
Bola i sreće sto se časom smjene.
Preklinjem te u tihoj tišini,
Ili uz tutanj kiše u visini,
Ili u sniježnoj blistavoj bjelini,
Il kroz san sto se ko java čini
Na mene misli u proljećnoj noći,
Na mene misli svake ljetne noći,
Na mene misli u jesenjoj noći,
Na mene misli svake zimske noći.
Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
Zbog neba razapetog izmeđju prstiju
Budim je zbog riječi koje peku grlo
Volim je ušima treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovdje
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
Zbog anonimnih riječi trgova budim je
Zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
Budim je zbog ove naše planete koja će možda
Biti mina u raskrvavljenom nebu
Zbog osmjeha u kamenu drugova zaspalih izmeđju dvije bitke
Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
Moja ljubav puna drugih je dio zore
Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
Budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvjek sletjelu
Sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
Ta žena sa rukama djeteta koju volim
To dijete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
Uzalud uzalud uzalud uzalud
Je budim
Jer će se probuditi drukčija i nova
Uzalud je budim
Jer njena usta neće moći da joj kažu
Uzalud je budim
Ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
Uzalud je budim
Treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pijesku
Jednom,pitala me ljuba jedina moja :
-Šta je to damar?
Ljubljena nije Bosanka bila. Tak'e sam vam je sreće bio.Po stare dane bezbeli plaho ograisao. Srećm se okitio.
O, im'o ja naki pojmovnik što se riječnik zove, još mahalski , pa joj rećem, onako od prve, nadobudno ,deklamatorsko knjiški:
“damar
osjećaj, emocija, nerv, bilo, žila kucavica, puls, krvni sud, život, životna energija,
snaga, srčanost ,ljubav,život, Aristotelova duhovna katarza.podzemni tok vode ,podzemna rudna “žila” bogata blagom.”
Vidim bijelo me gleda. Anlaiše i ne anlaiše.Razumije i ne razumije.Bar ne po mahalski.Vidim ja moram neki nježniji,pismeniji damar upotrebiti da joj bar malo pojasnim nedokučivu mahalsku tematiku.
A kako objasniti nešto što je u svom značenju objedinila vaskoliku čovječiju emocionalnu katarzu? Kako objasniti ono što se jedino nutrinom može osjetiti?
Ali opet, blentovije kakve jesmo pokušaćemo.
Vako napriliku, a najčešće miriše na nepriliku,jal vako , jal nako ti to biva , to pismenje o damaru.
Kad se dvoje rečemo biva k'o vole mnogo je to damara.
A damar k'o dijete; ništa ne zna, a voli da se igra, srce i dušu u igru ulaže.
Tada ništa na svijetu bijelome osim te igre ne postoji.Kad damari zatrepere u duši, razlete se u srcu , penju se u glavu i tres razbiju blentaru i svaku pametnu misao u parčiće krše , ne veće od dvije riječi:
Volim te.
A u ljubavi nema predaha. Ni razuma . Jok! Nikada! Samo damari.
Oli voliš oli ne voliš.Il se raduješ i igraš ko malo dite,ili tuguješ ili boluješ ka nateži bolnik. I kad nijemiš i kad sve te boli i kad grliš i kad ljubiš , i kad te plam damara međ’ rogove i čelenku hekne i kad se oči rose nema predaha.
Nikada. Bezuslovno uvijek damari rade i rovare.
Violina zacvili , nježnost i suze na licu.Daire zazveče tijelo uzavre, samo od sebe zapleše.Ptica zacvrkuće milina u duši,treptaji u damarima.Cvrčak cvrči u gori zelenoj , sjećanja grunu, tijelo jeca, vapi ,mira nema.
Voli se, neštedimice.I diše se i ne diše.I mre se i ne mre.I miruje i gori.Sve je to damar.
Ako se damari neoprezno ,nerazumom troše o'čas se istroše. Nema, bolan, čo'ek damara na bacanje. Tada se ne mere disati. nema se više snage, čovik posustaje…
I tada jednostavno : rikavela. Ili se’ crkne.Poneko i krepa.A ima ih koji odavriječe, oliti odapnu.Za neke kažu presvisnuli.
Oni “pametni” i nadobudnbi će reći : sve je to sinonim za umrijeti, a ne shvataju da je riknutom insanu nestalo damara.I njemu je svejedno kako ćete njegovo smrtno stanje nazvati.Bez damara se ne more živjeti.I šta ti preostaje?
Umrlim je sasvim .svejedno, presele se na ahiret, ko rečemo biva neki drugi,bolji ,miriniji i tiši svijet.
Kako ne. I tamo ih ona ista damarli ljube čeka ili će doći da mu ponovo damare lomi. .
I eto ti belaja !
Ne znamo kako tamo funkcioniraju damari!?
I sve se vraća na početak.
Bez damara nam nema života.
Zato pazite kako se volite. ne štedite damare ,jer samo jednom se ljubi!
A u svakom slučaju jednog dana ćete zaboraviti disati.
I biće vam žao što ste damare vagali,pazili i čuvali,što ih niste neštedimice poklanjali.To vam je k'o da niste ni živjeli.
Možda se pitate šta bi sa onom što nije bosanka?
Jel spoznala šta je damar?
Ma,ona se samo šalila.
Ona je od iskona živi damar , i Božijim nijetom i ludom srećom moja, za vike vikova.
.
Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…
U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.
U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada
Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.
No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.
Zgasnuli smo zutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete bijela teska krila.
Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se zude mole
Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noc
kose moje drage duboko sumore
kao more
A. M. Remlaovu
Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Uklupčila se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.
Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.
Kao žunje, nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.
Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla …
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.
Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?
Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.
Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il’ ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje
*
Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba
I ništa drugo. Ništa vece.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo cisto bolje
i — cisto ravan put do srece.
Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.