Kad budeš stara i seda, sanjiva kraj kamina,
uzmi tu knjigu, i polako je čitaj draga,
seti se kako si nekad bila nežna i blaga,
sa očima koje gledaju iz dubokih tamnina;
Da, voleli su čari i dražest lepotice
ko iskreno, ko lažno, i u velikom broju,
al samo jedan je voleo skitničku dušu tvoju
i tugu sto ti ponekad zamrači lice;
I šapni, tada, oborivši glavu ka vatri,
reci, pomalo tužno, kako se ljubav rasplinu
kako zaminu za visoku planinu
i lice svoje među sazvežđa sakri.
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!
Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!…
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!
Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!…
U đardinu zaljubljenih
ubraću za tebe
ružu crvenu od snova
pokloniću ti je danas
za ovaj jedan jedini
rastanka dan
a ljubav zauvek unesi
u svoju čednost
i molim te
oprosti što mi krv
iz očiju lije
a ne znam zašto
Ako je život rijeka što teče,
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.
Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.
Bijela sam vam bila ja,
A kad žetva započela,
Na suncu sam pocrnjela.
Ja sam bijela bila, znam,
Prije, kada nisam žela,
Ali sunce nije dalo
Da i dalje bude bijela
Ova vatra moga tijela.
U svanuću mog života
Kao ljiljan bijah bijela,
Ali me sunce ogrijalo
I tako sam pocrnjela.
Tražim pomilovanje za zbrkane misli onih koji su izgubili
i svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da svemu treba vremena
Za one koji hoće kraticom
Da postignu mnogo.
Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su obnevidjeli mišlju
Da postoji divota
Jedino izvan našeg planeta
Za one koji bježe poput djeteta
Kad se pred njih stvori problem
Kojem u oči treba pogledati.
Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Ne zato što ne umiju
Već zato što su pobjegli od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što ga sami sebi natovariđe.
pB
Trenutak smo zajedno bili,
No vječnost je ništetna pred njim!
U poljubac čuvstva smo slili
I spalili poljupcem jednim.
Zbogom! Jer ljubimo kratko
Čemu da tuga te steže!
Razdijelit se ne bje nam lako,
No sastat se bilo bi teže!
Malena. Minijaturna, a ipak zahtjevaš
potresima svojih kanjona i litica s golemim
spazmama kao da si sam centar svijeta
i magnet koji privlači i puni sva mora.
Tako mala. Kutak. Čak ni kutak.
Razbacane točke, prosute i zasipajuće linije
palih zidina, zidova kojima maštajući iscrtavaš
palaču jednom podignutu iz ove hrpe prašine.
Kako možeš sanjariti o staroj arhitekturi
danas kada se svaka struktura prokapa
kako bi dala mjesta novim oblicima?
Svaki te potres može zauvijek izbrisati i
nijedno oko neće ni trepnuti. Briga samo tvoja. Ali nada
– diže se poput sunca.
Prikupljaj se. Prašina se pretače u kamen.
jutros
se more diže
mlati o stine,
pa se
razbija
u milijon
bjelkasti kapi
šta prema visini
biže,
da se sunovrate na tle
a ja
oću,
da bude ovo
moje jutro
s mirison svitanja
naslonjena na tvoje rame,
jutro
uz bis mora
u tvon krilu,
zagrljena
snagom čvrste muške ruke
u nježnosti ljubavi
(Iz Dnevnika Yossamin V.)
Od detinjstva ja ne bejah kao
drugi – ja gledati nisam znao
kao drugi – duša nije htela
strasti iz skupnog primati vrela.
Iz istog vrutka nisam jad
pio – u istom tonu mlad
budio nisam srca plam –
I sve što voleh – voleh sam.
Tad se – u detinjstvu – u zori,
burnog života moga stvori
u bezdanu dobra ili zla,
tajna što još me mami sva;
u bujici što se peni,
u crvenoj gorskoj steni,
u suncu što kupa svojom
jesenjom me zlatnom bojom.
U munji što nebo prene,
i proleti pokraj mene;
u oluji, groma rici,
u oblaku što po slici
za me (nasred neba plavog)
liči na demona pravog.