Category Archives: Umjetnost

Telo žene, beli brežuljci, bedra bela,
ti si spodobna svetu u svom činu nuđenja,
Moje telo divljeg ratara u tebi kopa
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bejah osamljen kao tunel. Od mene bežahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Telo od kože, od mahovine, od mleka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Telo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ večita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

Barbara

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana

A ti si hodala nasmijana

Prokisla radosna očarana

Pod kišom

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom

A ja sam te sreo u ulici Sijama

Smješila si se

I ja sam se smješio

Sjeti se Barbara

Ti koju nisam poznavao

Ti koja me nisi poznavala

Sjeti se

Sjeti se toga dana

Ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i

Viknuo tvoje ime

Barbara

A ti si po kiši k njemu potrčala

Radosna prokisla očarana

U njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara

I ne ljuti se što ti govorim Ti

Ja kažem ti svima koje volim

Čak i onima koje sam jednom vidio

Ja kažem ti onima koji se vole

Čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara

Ne zaboravi

Tu kišu mudru i sretnu

Na svome licu sretnom

Nad ovim gradom sretnim

Tu kišu iznad mora

Iznad arsenala

Tu kišu što je pala na brod iz Uesana

O Barbara

Rat je svinjarija velika

Što je sa sobom sada

Pod kišom kanonada ognja

Krvi i čelika

A onaj koji te je grlio

Zaljubljeno

Je li umro nestao ili još uvjek živi

O Barbara

Bez prestanka kiši nad Brestom

Jednako kao i tada

Ali to nije isto i sve je srušeno

To su korotne kiše, strašne i neutješne

To nije oluja više od ognja,

krvi i čelika

To su naprosto oblaci

Što kao pseta crkavaju

Kao pseta što nestaju

U mlazu vode nad Brestom

Da trunu negdje daleko

daleko, daleko od Bresta

Od koga ništa ne osta.

O, nestašna i draga djevojko,
Kaži meni, što sam ti skrivio
Da me stavljaš na muke goleme,
Da zadanu riječ svoju kršiš?

Sinoć si mi prijazno stiskala
Ruke, milo šaputala riječi:
Da, doći ću, sigurno ću doći,
Predjutro, u tvoju sobu, dragi.

Pritvorena ostadoše vrata,
Kada dobro preispitah šarke,
Sav radostan što nisu škripale.

Kakva li je noć čekanja prošla!
Bdijah brojeć svaku četvrt sata;
Ako i zaspah na koji trenutak
Srce osta budno bez prestanka,
Budilo me iz lakog drijemeža.

Kako tada blagoslivah tmine
Koje tako mirno sve zastiru.
Veselih se sveopćoj tišini.
U tišini slušah, prisluškujuć,
Neće li se koji glas pokrenut.

«Da su njene misli kao moje,
Da osjeća kao što ja ćutim,
Ne bi ona do jutra čekala,
Već bi došla ovoga trenutka.»

Ako mačka skoči na tavanu,
Ako miš u uglu zašušketa,
Makne li se bilo što u kući,
Ponadam se da tvoj korak čujem,
Uvijek mislim da tvoj stupaj čujem .

ležao sam tako dugo, dugo,
Pa već i dan zače da se rudi,
Stade žamor na četiri strane.

«Jesu l’ njena vrata? Da su moja!»
Podnimljen, u krevetu svom sjedim,
Gledam vrata poluosvijetljena,
Neće li se ipak pomaknuti.
Oba krila stoje pritvorena,
Mirno vise na tihim šarkama.

A dan posta svjetliji i veći.
Čuh već škripu vrata susjedovih
Koji žuri zaslužit nadnicu;
Čuh uskoro zatim štropot kola.
Već se i vrata grada otvoriše:
Raste metež nemirnoga sajma.

U kući je odlaz i dolazak
Uza stube i niz njih, katkada
Škrinu vrata, koraci zatutnje;
A ja kao od lijepog života
Još ne mogu rastat se od nade.

Najzad, kada omrznulo sunce
Obasja mi prozore, zidove,
Skočih i požurih prema vrtu
Da svoj topli dah, prepun čeznuća,
Pomiješam sa svježim zrakom jutra,
Da u vrtu možda sretnem tebe.
Ali tebe nema u sjenici,
Ni u starom drvoredu lipa.

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet’ kob što mu je data.

Al’ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg’ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega

papljanskog, što iz davnina pada.

Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,

i ne vrati me u vremena kada

sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci

urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet

pripsao kao rukavica ruci.

Da se, zablenut u lijet

pahulja, čudim što na zemlju liježu

umorne kao da su se pele

i da me sa svim, što izgubih, vežu.

Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek

sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje

sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna

u koje Gospodnje lice bilo je

utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,

ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,

koji marljivo ore

i sije iako znade da će

barbarske baklje ljetinu da mu sagore.

Da Sarajevom, nakon toga, hodam

naredan svemu što će da se desi,

i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara

već živa voda

kraj koje duša, u sebi samoj, odmara

i sebi samoj kaže: odavde si!

Gospode, čas je. Natraja se leto.
Zasenči sunčanike, razobruči
vetar, da poljem jesenjim zahuči.

Poslednjem plodu zrenje zapovedi;
još dva-tri dana južnija mu daj,
usavršenju nagnaj ga, nacedi
poslednju slast u teškog vina sjaj.

Ko dom sad nema, taj ga steći neće.
Ko sam je sada, dugo sam će biti,
čitaće, pisma pisati i bditi,
i nemirno će gledati drveće
kada se lišće stane zrakom viti.

Snila je: treptaše prst njen, bez prstena
I nag, pod košuljom, posle uzdaha snena
Zasta, podižući batist s pupka njena.

I stomak joj beše od snežnih iskrica
Gde bi, dok zrak blista vrh šumskih iglica,
Palo meko gnezdo veselog štiglica.

Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.

Oprosti, sudbino, ako se možda varam.

Nek’ se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.

Nek’ mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.

Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.

Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.

Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.

Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.

Oprostite, očajnici, za ploču sa manuetom.

Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.

Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.

Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,

I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,

Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,

Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.

Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.

Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.

Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.

Veličino, ukaži mi velikodušnost.

Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.

Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.

Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.

Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.

Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim

Jer samoj sebi stojim na putu.

Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči

A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.

Pomozi mi da jacem kazem istinu u brk,
i da ne slazem nejaceg da bi zasluzio aplauz.

Poduci me da volim ljude kao sto volim sebe,
i da mjerim sebe kao sto mjerim druge.

Ne dozvoli da postanem gord ako uspijem,
niti razocaran ako ne uspijem,
nego me uvijek podsjeti da je neuspjeh iskustvo koje prethodi uspjehu.

Poduci me da je tolerancija najaci stepen snage,
i da je osvetnicka zelja prava manifestacija slabosti.

Ako ljudima nazao ucinim daj mi snage da se izvinim.
a kada ljudi meni nazao ucine, podari mi snage oprosta.

Ako mi memorija oslabi, ucini da zaboravim ljudska zla meni nanesena,
i da ne zaboravim njihova dobra meni ucinjena.

Ako te zaboravim Boze, ne zaboravi ti mene.