Category Archives: Umjetnost

…..ali kad te ugledam
ja prelazim na drugu stranu, protivnu
gdje me nećeš prepoznati
među prolaznicima mnogim
pred tobom ja se skrivam
za uglove ulične, iza širokih stabala
a u noći, sanjam
kako hodaš pored mene

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.

A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi…

ponekad kad se sve pričinja u svom
najgorem izdanju
kad se sve uroti
i izjeda
i sati, dani, tjedni
godine
izgledaju upropašteni –
ispružen na krevetu
u mraku
s pogledom gore u strop
dođe mi misao
koju će mnogi smatrati zazornom:
još je lijepo biti

Mislim na tebe kad se od sunca zapali pučina sva,
Mislim na tebe kad mesec ustreptali kladencem tka.

Vidim te kad na putu dalekom spazim uzvitlan prah,
sred noći, kad čoveka na uskoj stazi obuzme strah.

Čujem te kad se sve more uskoleba uz mukli huk.
Slušam u lugu kad ispod celog neba zavlada muk.

Ti si uz mene,bliskošću svojom rasplinu daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro će zvezde da sinu. O, da si tu !

Gle, ide lepa kao noć maja
Zvezdanog neba i vedrih klima,
Sve najlepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svetlošću Raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek senka jača s manje zraka –
I slabi slast neiskazanu
U talasu njenih uvojaka,
I blaga svetlost u vedrom danu,
Gde ćuti misao slatka svaka
Svu draž u čistoti razabranu.

S tog obraza i čela vedrog –
Što tiha je, a reč ne gubi –
Smešci zbore u boji nežnog,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da njen duh ne zna greha zemnog,
A srce njeno čisto ljubi.

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
– A ona će da skita svud…

Kose nečešljane, smijući se, opijena,

halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,

narcis-okom zavodeći, sjetne riječi šapučući,

noćas, o ponoći, do divana moga dođe.

Na uho mi tužno šapne:

“Da li spavaš, ljubavi moja?”

Kad’ zaljubljenom nude takvo noćno vino,

ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.

Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima,

jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.

što god nam j On toči, ispili smo,

bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.

Osmijeh čaše vina

i raščupan uvojak drage,

kajanja su mnogog,

pa i Hafiza ismijanog!

Taškent 1942.-1944.

1.

Usnut rastužena,

ustat zaljubljena,

ljepotu vidjet u maku.

nekakva je sila

danas ulazila

u tvoje svetište, mraku!

S mangalom dvorak,

tvoj dim je gorak

i jablan ti je visok…

Šeherezada

iz vrta sada

ide… Takav je Istok!

S groznih trgova u Lenjingradu.

ili s blaženih Letinih polja,

jesi li ti poslao zahladu,

okitio jablanom ogradu,

i azijskih luči milijardu

razlio iznad mojih bolja?

3.

Kad bi mi se opet vratilo:

ta užarena noć i mučenje

(kao Azije u snu bunilo),

Halimino slavujsko pjevanje,

i biblijskih narcisa cvjetanje,

i nevidljivo blagoslivljanje

kao vjetrić bi zemljom šumilo.

4.

I u sjećanju, dnu kovčega išarana:

sveznajućih usta sijeda smješkanja,

plemeniti nabor nadgrobnog turbana

i carski patuljak – bokor mogranja.

5.

Treće proljeće čekam daleko

od Lenjingrada.

Treće? I ono, čini mi se,

bit će posljednje.

Al’ nikad neću zaboraviti

do časa smrti,

kako zvuk vode bje utješan

u sjeni granja.

Breskva procvala, a dim ljubica

sve mirisniji.

Tko smije reći da sam ovdje

ja u tuđini?!

6.

Sedamsto ne bjeh tu godina

ovdje, a sve je kao prije…

Ista se božja milost lije

s tih neporecivih visina.

Sve istih zvijezda kor će sjati,

sve isto nebo svoda crna,

i vjetar isto nosi zrna,

i istu pjesmu pjeva mati.

Moj azijski je dom još trajan,

potrebe nema strahovati…

Još ću doći. Ogrado, cvati,

neka je prepun bazen sjajan.

7.

Pojava lune

Od sedefa i ahata,

od zadimljenoga stakla,

ukoso lebdjeti nagnata,

tako je čudnom postala –

kao da “Mjesečeva sonata”

ispred nas je na put stala.

8.

Kao u trpezariji – klupe, sto, prozor

s ogromnom srebrnastom lunom.

Kavu pijemo i crno vino,

muzikom smo zaneseni…

Svejedno…

I procvala je grančica nad zidom.

I u tome je bilo oštre slasti,

neponovljiva neka slatkoća.

Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa

domovina nam utočište dala.

Proste ljepote soj,

iz zabiti prave,

mirišeš na trave,

na ljeto i poj.

Zubi nisu varka,

ti si mlada zvjerka,

prelijepa kaćiperka,

sa dva oka žarka.

Tjelo, grešno,zdravo.

pod suknjom se smješka

-dignuta i teška

grudi stoje pravo,

noga,sveukupno,

listovi i bedro,

-bestidno i vedro

dupe krepko,krupno,

krv nam sve to prži,

ognjem ždere grudi,

postajemo hudi,

do kratsa,do srži.

Kravaru sred mira,

gord što ti to sazda,

sinovi i gazda,

sinovi pastira,

kunem se da mislim:

da si ti veselje

i sreća za selje

koji su te stisli.

165

Najviše ranjen Jelen skače –

Lovčevu priču sam čula –

To je tek zanos smrti – potom –

Česta je utihnula!

Šiklja stijena udarena!

Pa zgažen mač što skače!

Rumeniji je tu gdje

Jektika žalcem tače!

Radost je Oklop kojim Bol je

Oprezno oružana,

Da ne bi netko krv vidio

I viknuo: „Gle, rana!“