Category Archives: Umjetnost

Majmun u brokatnoj vesti

skakuće ispred dame gipke

koja stiska rubac od čipke

u rukavicom obloženoj pesti.

A jedno Crnče uz veliki napor,

sav crven ,nosi teške skute

haljina njenih što se mute,

pažljiv na svaki tanan nabor.

Ne pušta majmun iz oka stroga

belinu grudi svoje gospe,

blago koje treba da se prospe

na nago tijelo nekog boga.

Crnče katkad digne,bez znanja

gospe,više no što treba

svoj raskošni teret : vreba

pogledom to što noću sanja.

Gospa se penje uza stube

i neće da se pojavi više,

dirnuta što je uvrediše:

životinje su bile grube.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Jednog je mornara progutalo more. –
Njegova je majka, bez slutnje, upalila

sveću tanku podno Majke Božje
za povratak brzi i dobro vrijeme –

i svaki bi čas, prema vjetru, uši okretala.
Al’ dok molila se, dok je zaklinjala,

ozbiljna i tužna ikona slušala je, znajuć dobro
da sinak joj se, nikad više, vratiti neće.

pB

***

Proročki dahu u stihu mome,

Dahu živodajnog mu duha,

Dotičeš li se ti srca kome,

Do kakvoga dopireš sluha?

Il si prazniji od melodije

Tih u pijesku školjki koje

Ne otvoriše nikom ko žije

Krug ocrtani krasa svojeg?

Krećemo na put. U susret Jeseni.

Krešteći, plačući, zaneseni.

Dva jastreba posustalih krila.

A Leto već rađa nove pirate,

novih jastreba krila već se zlate.

Nebom već pustoše strasni sudari.

Letimo iz Leta, strašću zaneseni,

staćemo s Jeseni, kad nebo zaseni,

nakostrešeni i zaljubljeni.

Poslednji je to dan naših bračnih noći:

jedno drugom ćemo iskljuvati oči

i pašćemo mrtvi u ševar jesenji.

Rekoh: tugujem zbog tebe,

reče: tuzi će kraj doći.

Rekoh: budi moj mjesec,

reče: ako hoće izaći.

Rekoh: od nježnih ljubiti nauči!

Reče: teško da će to ljepotice moći.

Rekoh: mašti o tebi zatvorit’ ću put k očima.

Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.

Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah.

Reče: on putokaz tvoj će postat’, mudar ako jesi.

Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg.

Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.

Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim.

Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.

Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje?

Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!

Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren.

Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

Kako to beše isto:

udisati miris rascvalih lipa,

slušati tišinu parka –

pa tada najednom podići oči,

pogledom se sresti

i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu

beše uspomena na jednog zeca

što je do malopre skakutao po travi;

to detinjstvo osmeha beše –

već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,

koga smo videli potom kako na dva dela

večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –

svojim rubovima prema čistom,

slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,

ocrtaše rub osmehu ovom

prema ushićenoj budućnosti na licu.

Da je barem ona strašna,

po poniženju ni sa čim uporediva

1993. godina

kada nismo imali ničeg

sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,

ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina

mogao bih da te gledam

Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja

I

Mi smo prazni ljudi

Mi smo punjeni lljudi

Jedno na drugo oslanjamo se

Glave ispunjene slamom. Vaj!

Presahli nam glasovi, što se

Šapatom zajedničkim glase

Tihi su i beznačajni

Ko vjetar u suvoj travi

Il trgovi pacova što pretrči

U našem suvom podrumu po srči.

Bezoblični oblik, bezbojna sjena

Zatomljena snaga, nepokretan gest;

Oni koji su prešli

Uperena pogleda, smrću u drugo Carstvo

Pamte nas – ako li pamte – na'ko izgubljene

Snažne duše, no samo

Kao prazne ljude

Punjene ljude.

II

Oči koje ne smijem ni u snu sresti

Smrti u snovitom kraljevstvu

One ne pojavljuju se:

Tamo, oči jesu

Sunce na stubu slomljenome

Tamo, drvo se jedno njiše

I glasovi nam stižu

U upjevanom vjetru ktomu

Svečaniji i iz veće daljine

Od zvezde koja gasne.

Neka ne budem bliže

U snovitom kraljevstvu smrti

I neka maskiran budem

Tako osmišljen, u krzno

Pacova, vranino perje, motke ukrštene

Na nekoj njivi

I krećem se kako me vjetar njiše

Ne bliže –

Ne taj konačni susret

U sumračnom kraljevstvu.

III

Ovo je mrtva zemlja

Ovo je zemlja kaktusa

Ovde su kreature kamene

Postavljene, ovdje ih stiže

ponizna molba ruke mrtvaca

Pod trepetom zvijezde koja gasne.

Je l’ ovako

U drugom kraljevstvu smrti

Kad budimo se sami

U čas kada nas

Groznica nežnosti trese

Usne koje bi da ljube

Poje molitve slomljenom kamenu.

IV

Oči nisu ovdje

Nema očiju ovdje

U ovoj dolini zvijezda na umoru

U ovoj praznoj dolini

Toj slomljenoj vilici naših  kraljevstava izgubljenih

Na ovom poslednjem zborištu

Mi zajedno napipavamo put

I izbjegavamo govor

Skupljeni na toj obali narasle rijeke

Slijepi, osim ako

Oči se ne jave opet

Kao trajna zvezda

Mnogolisna ruža

Sumračnog carstva smrti

Nada samo

Za prazne ljude.

V

Ukolo okolo kaktusa

Oko kaktusa oko kaktusa

Ukolo okolo kaktusa

Izjutra u pet sati.

Između ideje

I stravnosti

Između pokreta

I činjenja

Pada sjena

Jer Tvoje jest Carstvo

Između zamisli

I tvorevine

Između osjećanja

I odaziva

Pada sjena

Život je vrlo dug

Između žudnje

I grča

Između moći

I postojanja

Između bitka

I potonjeg

Pada Ssjene

Jer Tvoje jest Carstvo

Je Tvoje jest

Život je

Jer Tvoje jest

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

Prvi moto pjesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glavnog junaka.

Drugi moto su riječi koje djeca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zavjerenika; djeca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.

8

Hiljadu cvetova se s jutrom rascvetaše

a hiljadu drugih u prah se pretvoriše.

Prvi dani leta što donesoše ružu

Džamšid i Kaj Kubada* lepotom zaneše.

9

Sa starim Hajjamom dođi, druge ostavi.

Kaj Kubada i Kaj Kausa* sad zaboravi.

Neka se Rustem** bori kako sam to želi.

Neka na piru Hatim Taj*** bez tebe slavi.