Category Archives: Umjetnost

Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja

I

Mi smo prazni ljudi

Mi smo punjeni lljudi

Jedno na drugo oslanjamo se

Glave ispunjene slamom. Vaj!

Presahli nam glasovi, što se

Šapatom zajedničkim glase

Tihi su i beznačajni

Ko vjetar u suvoj travi

Il trgovi pacova što pretrči

U našem suvom podrumu po srči.

Bezoblični oblik, bezbojna sjena

Zatomljena snaga, nepokretan gest;

Oni koji su prešli

Uperena pogleda, smrću u drugo Carstvo

Pamte nas – ako li pamte – na'ko izgubljene

Snažne duše, no samo

Kao prazne ljude

Punjene ljude.

II

Oči koje ne smijem ni u snu sresti

Smrti u snovitom kraljevstvu

One ne pojavljuju se:

Tamo, oči jesu

Sunce na stubu slomljenome

Tamo, drvo se jedno njiše

I glasovi nam stižu

U upjevanom vjetru ktomu

Svečaniji i iz veće daljine

Od zvezde koja gasne.

Neka ne budem bliže

U snovitom kraljevstvu smrti

I neka maskiran budem

Tako osmišljen, u krzno

Pacova, vranino perje, motke ukrštene

Na nekoj njivi

I krećem se kako me vjetar njiše

Ne bliže –

Ne taj konačni susret

U sumračnom kraljevstvu.

III

Ovo je mrtva zemlja

Ovo je zemlja kaktusa

Ovde su kreature kamene

Postavljene, ovdje ih stiže

ponizna molba ruke mrtvaca

Pod trepetom zvijezde koja gasne.

Je l’ ovako

U drugom kraljevstvu smrti

Kad budimo se sami

U čas kada nas

Groznica nežnosti trese

Usne koje bi da ljube

Poje molitve slomljenom kamenu.

IV

Oči nisu ovdje

Nema očiju ovdje

U ovoj dolini zvijezda na umoru

U ovoj praznoj dolini

Toj slomljenoj vilici naših  kraljevstava izgubljenih

Na ovom poslednjem zborištu

Mi zajedno napipavamo put

I izbjegavamo govor

Skupljeni na toj obali narasle rijeke

Slijepi, osim ako

Oči se ne jave opet

Kao trajna zvezda

Mnogolisna ruža

Sumračnog carstva smrti

Nada samo

Za prazne ljude.

V

Ukolo okolo kaktusa

Oko kaktusa oko kaktusa

Ukolo okolo kaktusa

Izjutra u pet sati.

Između ideje

I stravnosti

Između pokreta

I činjenja

Pada sjena

Jer Tvoje jest Carstvo

Između zamisli

I tvorevine

Između osjećanja

I odaziva

Pada sjena

Život je vrlo dug

Između žudnje

I grča

Između moći

I postojanja

Između bitka

I potonjeg

Pada Ssjene

Jer Tvoje jest Carstvo

Je Tvoje jest

Život je

Jer Tvoje jest

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ovako svijetu dođe kraj

Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

Prvi moto pjesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glavnog junaka.

Drugi moto su riječi koje djeca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zavjerenika; djeca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.

8

Hiljadu cvetova se s jutrom rascvetaše

a hiljadu drugih u prah se pretvoriše.

Prvi dani leta što donesoše ružu

Džamšid i Kaj Kubada* lepotom zaneše.

9

Sa starim Hajjamom dođi, druge ostavi.

Kaj Kubada i Kaj Kausa* sad zaboravi.

Neka se Rustem** bori kako sam to želi.

Neka na piru Hatim Taj*** bez tebe slavi.

Moram ti lepe večeri neke

zenice tople zgledati do dna,

pa ti na kapke providne, meke,

lagano kao milovanje sna

spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu

od mrskog dana učiniti drag,

pa ti na srce, blago kao bratu

kad bih da bola otklonim trag,

spustiti ruku.

Moram, kad jednom opazim da me

s radošću sretaš poslednji put,

uz tihu pesmu na tvoje rame,

taj takò čudno primamljiv kut,

spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih

pružajuć drugoj zenica dna

reći: „O, gde su oni meki,

slični milošti lakoga sna

poljupci njeni?“

Tako ćeš često u noći jatu,

kada ti život ne bude drag,

Razdražljiva a tako tiha,

sva si od plama koji gori.

Daj mi, tamnim zdanjem stiha

ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene

u žarke kućice abažura,

kraj zida,ispod okna, sjene

naše i obrisi naših figura.

S nogama sklupčanih  na divanu,

po turski ih pod sobom splete,

svejedno- u tami i na svjetlu

ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući nižeš na konac

biserje što  pade ti s vrata.

Pogled je tvoj i odveć tužan,

a riječ naivna, umiljata.

Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;

drugo ću ime naći lako,

za te ću sav svijet prekrojiti,

samo ako ti poželiš tako.

Možda će čuvstva blago tajno

tvoj tamni pogled da istoči

i tvog srca bogatstvo sjajno?!

Zašto li tugom mutiš oči?

pB

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio

tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama

i bolom ukrasavao oci

Zivio bih slijep, sa noktima u ocima

i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju

da se ne vraca ono sto nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vjecnosti krije…..

Moja noći, kada ćeš mi proći?

– Nikad!

Moja zoro, kada ćeš mi doći?

– Nikad!

Moja srećo, kad ćeš mi se javit?

– Nikad!

Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?

– Nikad!

Moja draga, kad će naši svati?

– Nikad!

Moja suzo, kada ćeš mi stati?

– Nikad!

I čaše su bile prazne,
i flaša razbijena,
i krevet raspremljen,
i vrata zatvorena,
i sve staklene zvezde
sreće i lepote
treptale su u prašini
nepočišćene sobe..

I bio sam mrtav pijan,
i lud od radosti,
i ti živa pijana,
gola u mom zagrljaju.

O, tužne, tužne behu sjene

na duši mi zbog jedne žene.

Utjehu ipak nisma steko,

mada mi srce pobježe daleko,

mada mi je duša piuna nemira

pobjegla od nje glavom bez obzira.

Utjehu ipak nisam steko

mad ami je srce pobjeglo daleko.

A moje srce što ga nežnost guši:

Je l’ mogućno – veli ojađenoj duši,

je l’ mogućno – šapuće joj dalje –

da nas , gor , u izgnanstvo šalje?

A duša srcu na to odgovara:

Ne znam čemu ta zamka stara,

prisustvo strasno,progonstvo preko

iako smo pobjegli daleko.

Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.

Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.

Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu,

Na latici ruže – proljećna rosa – lijepa je,

Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno – lijepo je:

O prošlim danima – šta god da kažeš, lijepo nije!

Srećan budi – prošlost ne spominji – jer danas, lijepo je!