Category Archives: Umjetnost

Putem hodim
razigran razigran
mjesec mi se smješi
srebrenim kristalima obasjan
veče miriše na nas
prelijepa od snenosti tvoje
mjesec veče i ja
mislimo na tebe
dušo moja dušo moja
tobom nasmijani
vidimo da  rasplićeš kose
čežnju da nam šalješ
ko će od nas srce da ti  krade

magla nam se ispriječila
kako doći do čardaka
srca tvog srca tvog
zlatni ključ  ja ti nosim
u srcu svom srcu svom
a se ljubav  njime  zove
pa je evo tebi vjetrom šaljem
da otključaš dvore tvoje
da me čeka da me čeka
duša mila duša tvoje
da ti dođem da ti dođem
da te ljubim da te grlim
nestašluke da ti kradem
razgovore da mi daješ
srca tvog srca mog

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

U ovoj velikoj tišni kamo stiže
osvit iz luke magle, prozorima
neke tuđinske kuće ja ću govoriti
o životu zagubljenom poput sna
i ti ćes me slušati zatvorena u svojme mrazu,
sklapajuci polako vjeđe, modra.
Zatim će se na zemlju spustiti mir
tvojih ruku, napokon nepovrijedjen
i bez bojazni da bude uznemiren,
i vjerovažemo da nosimo sa sobom,
s prvim nadanjimama, neki drugi život:
eho glasa sada vec udaljenog
kao što je i mrtvi mjesec jutarnji.

pB

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga pitala:”Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije.”

Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije.”

Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:

Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!

Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!

Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.

Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?

Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!

Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina

Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.

Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu

Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.

Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,

Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?

Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:

Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,

U znak znanja

u svemu što ti oko pomiluje

pronalaziš za se ordenje

pored tvojih junačenja

ruše mi se sva jačanja

i sav trud

šta je moje sokoljenje?

i gordost

ako je biva

potzraje koliko dah

kraj tebe sam svagda bila

i ostala smijeh za povod

nedorečen šum

i najmanju slutnju

okončavaš uzvikom

ne tražiš zametke na kopaš joj korijene

ne razgrćeš sebi hum

pred tvojim lavežom

povlači se u šipražje

u mračne dvore i drhtaje

i najljuće pseto

tvoj naum tek ovlaš

i usput dodiruje um

svakim činom sebe slaviš

klešeš sebi spomen – dvore

zvonke hvale spomenike

ti ne strepiš

pred zebnjom sa mojom se prsiš

raskriljuješ košulju

tapšeš ramer uzdrhtalo dikom svojom

šakom jakom božjom slikom i prilikom

o pšored koga stadoh

sesmotrena

sita šutnje

i iznova u strah klonuh

pred kim!

Sjećam te se kakva si bila te zadnje jeseni —
Tvoja siva beretka, tvoje mirno srce,
Plamenovi sunčevog zalaska hrvaju se u tvojim očima,
I lišće pada u vode tvoje duše.

Uhvatila si se moje ruke poput bršljana.
Lišće koje pristiže tvoj polagani mirni glas —
Zahuktalo ognjište u kojem moja želja gori —
I fini plavi hijacint uzburkan nad mojom dušom.

Tvoje oči otplovljavaju, daleke kao ta jesen:
Siva beretka, glas ptice, tvoje srce zemlja
Gdje je migrirala moja najdublja nada
I moja zaljubljenost je prekrila kao žeravica.

Nebo sa palube broda. Polja sa planinskih visova.
Sjećanje na tebe je od svjetla, od dima,
nepomičnog jezera.
Duboko u tvojim očima plamtjeli su sumraci.
I jesensko lišće zakovitlano u tvojoj duši.

Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila

U kome sam te ja poljubio

Jednoga zimskog praskozorja

U Parku Monsuri u Parizu

U Parizu

Na Zemlji

Na Zemlji koja je zvezda

Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe

Gube i osuđuju te;

Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,

Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;

Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,

Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,

Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;

I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;

Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,

Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj

Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu

I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;

Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao

Izopačenu od podlaca u zamku za budale,

Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,

I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;

Ako možeš da sabereš sve što imaš

I jednim zamahom staviš sve na kocku,

Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš

I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;

Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile

Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali

I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više

Do volje koja im govori: Istraj!

Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;

Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;

Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;

Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;

Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta

Sa šezdeset skupocenih sekunda,

Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,

I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.