Aleksa Šantić – Na potoku





Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti'o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zâri.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti'o
Počiva miris bagrema i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!

Ljermontov – NE, JA TE TAKO VATRENO NE LJUBIM

 

1.
Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
u tebi svoje prošle dane ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

2.
U casu, kad te zadivljeno gledam,
S ocima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, vec sa srcem svojim.

3.
Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvom liku tražim crte njene,
U živim ustima – usta davno nijema.
U ocima ti – sjaj ugasle zjene.






												

Khalil Gibran – Žensko srce

Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobražava s godišnjim dobima;
žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
žensko srce je nalik na stepu
koju čovjek uzima kao prostor
za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama,
ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna,
proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen,
sve do kraja vremena.

Kerolin Ris – Koračam bosa

Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad čuvaš svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reči koje smo ikad rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam umorna
srca tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala.

Kerolin Ris

Charles C. Finn – Molim te, poslušaj ono što ne kažem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
….

Ana Ahmatova – Tebe se rijetko sjetim

 

O, tebe se vrlo rijetko sjetim
I tvoja me sudbina ne draži,
Al’ mi duša kao da letim
Susret s tobom ponekad traži.

Tvoj crveni dom kao da me mami;
Crveni dom preko mutne vode,
Ali znam da u gorkoj osami
Ne smijem dotaći sunce ti slobode

Ne daj da se sa mojih usana
Čuju riječi koje ljubav mole,
Ni da budem stihom očarana –
Žudnje vječne da me pjesmom bole

Al’ budućnost molim tajno često
Kada noć se sjećanjem zaplavi,
Naslutim nam i susretanja mjesto –
Susret veći nego svi zaboravi.

 










												

Hajam – Rubaije 15 i 16

 

 

15

Oni što zlatna zrna skupljaju, predani,

il’ puste da ih nose vetar i gavrani,

nikad ovu zemlju pozlatiti neće

ni ustat’ iz groba, jednom pokopani.

16

U tom sjajnom Karavansaraju*

noću i danju gozbe ne staju,

carevi mnogi prolaze s pompom,

pa svi naposletku tiho nestaju.

 

Manuel Bandeira – Rondo malih konja

 

Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Tvoja ljepota, Esmeralda,
Cijelog me opčinila.

Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Sunce tamo vani toliko blistavo
— da u mojoj duši zalazi!

Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Alfonso Reyes nas napušta
Mi ostali sjedimo za stolom …

Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Italija se kune u nepobjedivost
A Europa se boji rata …

Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo …
Brazil debatira i politizira,
Poezija mrtva i trune …

Sunce tamo vani tako blistavo,
Sunce bistrine, Esmeralda,
Sunce koje u mojoj duši — zalazi!














												

Percy Bysshe Shelley – Ona

 
ona
moja radost
priprema se 🙂
da ljubnem je
ja
njena sreća
u krilo moje pada
sa osmijehom
gleda me
polako
prati
svaki
moj mig
želi da zna
što je to
vuće
ka meni
približava se
njena
pametna glavica
ljubiti želi me
zauvijek
želim je
zauvijek
polako
nježno
da mazim je
ljubim
dovjeka

ona
zove se






												

Hajam – Rubaije 14 i 15.

 

14

Nada što nekad u srcu postane

u prah nestaje, ali i zastane.

K’o snežno inje na pustinjskom pesku

zasja za časak, a onda nestane.

 

15.

Da tajnu života naš razum shvati,

mog'o bi nam nešto o smrti kazati;

kad danas pri sebi o tom ništa ne znaš,

kako ćeš, kada budeš izvan sebe, znati?