Druže Kostorove,
Oprostite mi miso
– ko čovjek srca široka i štedra –
da dio strofa inspirisanih Parizom
na liriku proćerdam.
I tako – sala.
I ulazi krepoko
Ljepotica: krzno, nizak preko niza.
Ja tu ljepoticu sačekah i rekoh
– jesam li dobro rekao ili nisam? –
Ja sam, drugarice, iz Rusije,
Čuven sam od Oba do Buga.
Vidio sam djevojke još rusije,
Znam cure vitkijega struka.
Pjesnici su djevojkama dragi.
A ja sam još grlat i mudruša.
Bol zuba zagovaram, čak jaki –
Samo pristani da slušaš.
Na šljam nisam naravnjen,
Na strast što traje dok si svučen.
Ja sam zanavijek ljubavlju ranjen –
Jedva se, jedva vučem.
Ljubav se, za mene, vjenčanjem ne mjeri:
Razvolje – perjaj, ne smetam!
Ja, drugarice, u najvišoj mjeri
Fućkam na sva kubeta svijeta.
Al` čemu da se do sitnica raspreda, –
Ne vrijedi o tome više.
Meni, ljepotice, nije dvadeseta –
Trideset…sa sitnišem.
Ljubav nije u tom da se preraspaljeno žudi,
Da se žrtva žarkim kuglama prokugli, –
Već u onom što se za bregovima grudi
Diže iznad uvojaka-džungli.
Voljeti, to znači: trčeći se prorvaš
U dno dvorišta, i do u noć vranju,
Sjakteći sjekirom, presijecaš drva,
Sa snagom svojom u igranju.
Voljeti, to znači: s čaršava
Nesnom cijepanih dok ne svane,
Na Koprenika ljubomoran,
skakati s krikom, –
njega, a ne muža Marije Ivane
smatrajući svojim suparnikom.
Ljubav za nas nije raj i rajske gušte,
Nama ljubav trubi o tom,
Da je u pogon iznovice pušten
Srca ohlađeni motor.
Vi ste s Moskvom pokidali veze.
Godine – rastojanje.
Kako da vam objasnim i iznesem
ono stanje?
Na zemlji bljesci donebesni…
Na nebu zvijezda – prekrkljanac!
Da već nisam postao pjesnik,
Ja bih postao zvjezdoznanac.
Trubi na trgu šofer,
Kočije prolaze u tutnju.
Ja idem, bilježim strofe
U bilježnicu putnu.
Auto juri po ulici,
Al` neće da me srazi.
Paze i opaze umnici:
Čovjek je u ekstazi.
Ideje, viđenja – mami!
Krcat sam do uvrh lonca.
Tu bi i medvjedima samim
Mogla da niknu krioca.
I gle, iz neke menze jeftinije,
Kad je doključalo sve to, –
Od zijeva do zvijezda ustremljuje se riječ
Zlatnorođenom kometom.
Rasplašćen rep trećinom nebosklona –
Perje se pali i prelijeva,
Da zvijezde mogu gledati on i ona
Iz svoje sjenice od iva.
Da diže, i vodi, i drži, i obnada
Vidom već slabe i slablje.
Da dušmanske glave otpiljuje s vrata 
Oštricom repatice-sablje.
Sebe, dok god krv u grudima struji,
Prostojavajući kao za sastanka,
Ja osluškujem: ljubav će da zabruji –
Obična, čovječanska.
Poplava, vatra, vjetar
Sve bliže tutnje i plamte.
Ko može da se ne da?
Možete?
Oprobajte…