Category Archives: Umjetnost

Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,

neće mu prilaze zaboraviti puk.

Celom se ponosnim uzneo nepokoren

nad Aleksandrov ratni luk.

Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom

van sudbe sveg što mre, nadživeće mi prah.

slavan ću ostati dok traje sa planetom

bar jednog pesnika dah.

O meni, Rusijom živ glas proneće ljudi,

pomenuće me svud naroda njenih krug –

slovena gordi sin, i Tunguz divlje ćudi,

finac i Kalmik, stepa drug.

Dugo ću biti drag i mio svome rodu:

lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,

u veku okrutnom opevao slobodu,

za sužnje uvek zvao spas.

Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –

hvala i kletva spokojno slušaj zbor,

ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,

i sa glupakom mani spor.

Učesnici serenade

sa lijepim,pažljivim damama

otužnim riječima se slade

pod raspjevanim granama.

To je Tircis,Amini je pratnja,

ide s Klitandrom vječitim,

i tu je Damis,koga patnja

načini pjesnikom rječitim.

Te svilene dolame kratke,

i dugi skuti sred terevenke,

ta otmjenost i čari slatke

i njihove meke,plave sjenke.

Sve se u zanosu kovitla

na mjesečini poput kvarca,

a mandolina brblja,titra

uz drhtanje povjetarca.

Šta osjećam, šta, ako ljubav nije,
Al’ ako je ljubav, bože šta je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtvo smrti, slatkoćo u bjedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Ako vas hoću, dvojiti nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šum i besnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem lleti.

Vazda ljubazna, juče mi jedna reče:

“Kosa dragane tvoje pogdede seda već je,

i male senke pod očima joj se množe;

S vremenom razumnost samo jačati može,

danas ti to izgleda nemoguće, no sve

prepusti strpljenju.”

Al duša kriknu: “Ne,

ni mrvice utehe neću; Godine

učiniće da ponovo lepota njena sine:

A zbog velike otmenosti njene

plamen što se kreće oko nje kudgod se krene

buktaće još jače. A nije imala sve to

onda kad joj se u očima žarilo divlje leto.”

O srce! Nek samo jednu kret učini glavom naonovo

shvatićeš koliko je tešenje bilo jalovo.

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.

Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.

Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,

razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,

promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!

Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,

mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.

Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.

Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.

Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim, tamo gdje nisam
i ne prolazim,
nezasitna običnost svih lica!
Nepodnošljiva tjeskoba od ljudi!
Nepromjenljiv umor gledati i slušati!
(Nekadašnji žubor osobnih potočića, mojeg drveća.)
Htio bih izbljuvati sve viđeno samo poradi mučnine što
sam vidio,
želudac duše digao se zbog toga što postojim…

Kad večeri se duže,

Svetlost hladna i žuta

Kupa bezbrižna

Pročelja kuća.

Drozd peva

Iz žbuna lovora

U dubini gologa vrta,

Glas njegov sveže-zguljen

Zidove oneobičava.

Uskoro će proleće,

Uskoro će proleće –

A ja čije detinjstvo

Zaboravljena je dosada,

Osećam se kao dete

Što na scenu izlazi

Pomirenih odraslih

I – ne shvata ništa

Sem neobičnog smeha –

I srećno počiva da biva.

Priđi mi bliže, lepotane mladi!

što si mi stidljiv! – Ta zar ženske grudi

to tvoja ruka prvi put sad gladi?

Ti čitav čas u zagrljaju bludi

već ležiš – nikako taj strah da svladaš…

Teže na grudi, no pred noge padaš?

Za tren života tvoga samo molim…

Ta šta je, zlato? – Ja te volim, volim!…

Oh, što si lep! – Uz prozor s prvim mrakom,

dešavalo se, čekah, želja puna,

da prođeš ti, i bivalo je tako –

da l’ pamtiš to? – Dok posrebrena luna

sred oblaka, ko s grešnim anđel sveti,

bludeći, k tebi bledim zrakom leti.

Ja bejah ponosna što najzad treba

na suparnicu da računam s neba.

U svetu prezir prema meni vlada,

no gde je pravda kad te tako vaga?

gde je vrlina, ako je stid pada

ne ponižavanje – već samo ljaga?

Nevinih žena nigde nema, rode,

ne bude samo predmeta il’ zgode.

Kad ljube one k sebi nisu stroge:

Jedna će jednog, ta – sve, treća – mnoge!

Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.