Spustih glavu na njegovo rame
i on postade krošnjati hrast
a ja u njegovom stablu tiha grana
koja će sačekati lastavice.
Mračni i zagrljeni bijasmo nalik
drevnom sviraču koji sklopivši oči
na zlatnu harfu naslonjen, sniva
o jednom bistrom i blagom svemiru
u kome nema smrti. Samo tišina
beskrajnih cvjetnih polja. Svjetlost voda
koje teku bez prestanka. I ljepota
čovjeka i žene, mirna i blaga
u nepresušnom djevičanstvu ljubavi.
Izranja tvoja slika iz noći u kojoj jesam.
Rijeka sjedinjuje s morem svoju upornu tužaljku.
Napušten poput gatova u zoru.
To je čas odlaska, o napušteni!
Po mome srcu kiše studene cvjetne krunice.
O slivu ruševina, surova spiljo brodolomaca!
U tebi se skupljaju bitke i letovi.
S tebe se uzdižu krila ptica pjevica.
Ti si sve upila, kao daljina.
Kao more i vrijeme. Sve u tebi bijaše brodolom!
Bješe to radosno vrijeme juriša i cjelova.
Vrijeme zanosa što je gorjelo kao svjetionik.
Žudnja pilota, bjesnilo slijepa ronioca,
mutno pijanstvo ljubavi, sve u tebi bijaše brodolom!
U djetinjstvu magle duša mi krilata i ranjena.
Izgubljeni otkrivač, sve u tebi bijaše brodolom!
Privinuo si se uz bol i zgrabio si želju.
Oborila te žalost, sve u tebi bijaše brodolom!
Uèinih da se povuče bedem sjene
i pođoh mnogo dalje od želje ili djela.
O meso, meso moje, ženo koju sam ljubio i izgubio,
dozivam te i pjevam u ovom vlažnom času.
U tebi se, kao u čaši nastanila beskrajna nježnost
i beskrajni zaborav razbi te kao čašu.
Bijah crna samoća, crna samoća otoka
i tu su me, ljubljena ženo, primile tvoje ruke.
Bijah žeđ i glad, a ti si bila voće.
Bijah tuga i ruševina, a ti si bila čudo.
Ah ženo, ne znam kako si me sačuvala
u zemlji svoje duše, u križu svojih ruku.
Moja želja za tobom bijaše kratka i užasna,
zbunjena i pijana, okrutna i pomamna.
Groblje poljubaca još gori u tvojim rukama,
još gore grozdovi koje kljucaju ptice.
O izujedana usta, o izgubljeni udovi,
o izgladnjeli zubi, isprepletena tijela,
o luda vezo nade, o luda vezo snage
što poveže nas dvoje i dovede do očaja.
I nježnost lagana kao brašno i voda,
i riječ tek započeta na usnama.
Takva mi bijaše sudbina i u njoj je bila čežnja,
i u njoj se srušila žudnja, sve u tebi bijaše brodolom!
O slivu ruševina, u tebi sve je padalo,
koliku si bol iscijedio, kolika te bol ne utopi.
Od pada do pada još si gorjela i pjevala.
Uspravna kao mornar na pramcu nekog broda.
Još si cvala u pjesmama, još razbijena u strujama.
O slivu ruševina, bunaru gorak i otvoren.
Blijedi i slijepi gnjurče, nesretni strijelče,
istraživaću izgubljeni, sve u tebi bijaše brodolom!
Sad je vrijeme rastanka, čas okrutan i hladan
koji noć nalaže svakome voznom redu.
Bučan opasač mora steže obalu.
Izviru hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
Napušten kao gatovi u zoru.
Jedino sjena treperi i drhti u mojim rukama.
Ah, dalje od svega. Dalje od svega.
Sada je čas rastanka, o napušteni!
Najtamnije od noćnih
Mjesta: most. Ustima u usta!
Zar ćemo svoj krst
Nositi na mjesta ružna i pusta.
Tamo: u uveseljavajuću plimu plina
U očima, u plinu…U Sodomu gdje sve se plaća?
Na postelju, gdje toliko nas ima.
Na postelju, gdje nismo samo par.
Ni mi, ni iko…Gasi se svetiljka.
Savjest će usnuti-možda!
(Od svih mjesta noćnih je najsigurnija
-Smrt!) Od plaćenih tjeskoba
Noćnih- blaža je voda!
Voda-glatka, bez neravnine!
Voljeti-o, kakav hir i bjeda!
Onamo- put hladne modrine!
Da nam je da u vjeri vjeka
Ustanemo! Ruke sklopimo!
(Tjelu je laka-rijeka,
I bolje da spavamo-no da živimo!)
Ljubav: groznica uz hrbat goli!
Ljubav: usijanja bijela!
Voda- svršetke voli.
Reka-voli tijela.
Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva
Ne budite je: svaka miso boli
Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci
O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!
Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva
Pustite neka danas stoji sve i sniva
Danas svaki pokret boli
Ispod mosta Mirabeau teče Sena
Tu ljubav nam
Prošla je kao pjena
Radost stizaše bole bje sjena njena
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te
S rukom u ruci s licem o lice smo stali
A dotle pod
Mostom naših ruku mali
Vječnih pogleda umorni hrle vali
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te
Odlazi ljubav ko ova voda duboka
I ljubav nam
Što život je spora toka
A kako je nada žestoka
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te
Proći će dani i tjedni poput trena
I prošli čas
I ljubav sve je ko pjena
Ispod mosta Mirabeau teče Sena
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te.
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata
Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečatih
Pečat
Tvoga
Srca
Kad se kroz luk blijede i varave duge
U oblaku raspe lijepi naš sanak,
Ne znam dal će plač tvoj biti brat blizanak
Moga plača i sin jedne iste tuge.
Ne znam kad nam skoro stigne gorki danak,
Hoće l’ naše boli ko dvije vjerne druge,
Noseći na licu istih suza pruge,
Doći jedna drugoj na utješni stanak.
Ranjenoj ljubavi, vele, da su puti
Bez povratka i da uvijek samo šuti,
dok ne zaboravi. – Ali ja bih htio
Da bi mi bar katkad došla mira puna,
I po mojoj rani dlan tvoj prošo tio
Kao jedna laka ruka od baršuna.
Kad umrem i prozračni travanj
Nad grobom otrese kosu tešku od kiše,
Prignuvši se nada mnom, ako i patiš,
Neću te voljeti više.
Spokojna ću biti,smirena ko krošnje
Opuštenih grana kada kiša pada;
Njemija ću biti i tvrđega srca
Od tebe sada.
Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bedu.
Sveže i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.
„Prijatelj sam ti“, šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nežno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.
Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmeh spokojan ogleda.
Napeve setne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
„Blagoslovi, bože presvetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim“.
Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.
Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.
I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.