Category Archives: Umjetnost

Drugi život nemam
Do taj što ide kraju;
Nit’ smrt, neg’ odavde
Da me odagnaju.

Nit’ me spona, djelo,
Za tu zemlju veže
Osim prostor dokle
Kraljevstvo ti seže.

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva,

o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.

Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa,

odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.

Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije,

i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.

Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta,

kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.

Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus,

ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

Nazad na vrh Ići dole        

19

Ta zelena trava na obali* reke

izvor njen prekriva k’o vitice meke.

Tu oprezan budi, jer ne možeš znati

da l’ taj izvor behu nežne usne neke.

20

Napuni, draga, vrč što danas briše

sutrašnje pretnje ili što se zbiše.

Znaj da sutra biću vekovima* star,

pa „juče“ i „sutra“ ne postoji više.

Sjaj u travi…
sada,kada nista na svetu ne moze vratiti dane prohujalog leta
nas sjaj u travi i bljestavost sveta,ne treba tugovati,
vec traziti snage u onom sto je ostalo i s tim ziveti…
zboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo
se voleli,da smo se svadjalii da smo bili krivi..
pozurimo,s danima i danima sto ce doci
mozda cemo se naci jedanput na malom vrhu zivota i nizrecene tajne
hteti jedno drugom da kazemo,al`proci cemo jedno kraj drugog kao
stranci jedan skrenuti pogled bi ce sve sto cemo jedno drugom moci dati…
zaboravicu oci i necu posmatrati zvezde koje me na tebe neobicno
podsecaju…ne boj se,jednom ces se zaljubiti al`ljubices zato sto ce te
nesto na toj zeni podsecati na mene..bio si moje veliko prolece
uspomena koja ce dugo ziveti u buducnosti koje cu se secati…
oseticu tugu jer sam tebe volela bi ce to ironija tuge…
nestace sjaj u travi,nestace velicanstvenost sveta…
ostace bleda slika onog sto je proslo…

Ne pjevam ja
vec cvijece sto ga gledah
ne smijem se ja
vec vino sto sam ga pio
ne placem ja
vec moja neutješna ljubav

Jutros je kuja pri štali,

gde rogoz se zlati pod gredom,

oštenila sedmoro mladih,

riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,

mati ih češljala nježna;

od trbuha njene topline

voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,

kad koke na legala kreću,

tmuran je stigao gazda

i strpao štenad u vreću.

Trčati snjegom je stala

sledeć mu tragove hoda

i dugo uz val do vala

hladna se mreškala voda.

A kad se od trcanja vruća

i znojna probi kroz sjene,

njoj se mjesec vrh kuća

ko njeno pricini štene.

U plavet je zurila jasnu

i cvilila nasred druma,

a mesec na putu kasnu

sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brega

za bacenim kamenom kreće,

ko zlatne zvijezde sred snijega

kotrljahu oči se pseće.

Hoda u ljepoti, poput noći
Klima bez oblaka i zvjezdanog neba;
I sve to najbolje od tamnog i svijetlog
Upoznajte se u njezinom pogledu i njezinim očima;
Tako se utopio do te nježne svjetlosti
Koje nebo gizdav dan poriče.
Jedna sjena više, jedna zraka manje,
Da je napola oslabio bezimenu gracioznost
Koji se talasa u svakoj gavranovoj šumi,
Ili joj nježno posvijetli lice;
Gdje misli spokojno slatke izražavaju,
Kako čisto, kako drago njihovo prebivalište.
I na tom obrazu i na onom čelu,
Tako meka, tako mirna, a elokventna,
Osmijesi koji pobjeđuju, nijanse koje sjaje,
Ali kaži mi o danima provedenim u dobroti,
Um u miru sa svima dolje,
Srce čija je ljubav nevina!
– Lord Byron

 Iznova i iznova, međutim mi poznajemo krajolik ljubavi
i tamošnje malo crkveno dvorište sa svojim žalosnim imenima,
i zastrašujuće tihi ponor u koji su ostali
pad: opet i opet nas dvije zajedno izlazimo
pod drevnim drvećem, ležite iznova i iznova
među cvijećem, licem u lice s nebom.

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu
glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bamdere i sva ću
pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi
noktima koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po
ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama,
pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici.
Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila
lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz
prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima moga sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene ttvoje ime. Jer laž su priče o ponovnom susretu, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikad se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrteti u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.

I svakog će proleća krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega.

Spustih glavu na njegovo rame
i on postade krošnjati hrast
a ja u njegovom stablu tiha grana
koja će sačekati lastavice.

Mračni i zagrljeni bijasmo nalik
drevnom sviraču koji sklopivši oči
na zlatnu harfu naslonjen, sniva
o jednom bistrom i blagom svemiru
u kome nema smrti. Samo tišina
beskrajnih cvjetnih polja. Svjetlost voda
koje teku bez prestanka. I ljepota
čovjeka i žene, mirna i blaga
u nepresušnom djevičanstvu ljubavi.