Putnik Mjesec bio je vazda žedan
nekoć kad ja bijah
lijepa kao on
Dolazio je tada na moj prozor
a žapci bi za njim
kreketali ludo
negdje sasvim blizu
ah, kako ljubomorni
Pred zoru sve se ledeno stišavalo.
Goli bi Mjesec
neutažen otišao
A ja bih napisala
na staklu još jednu
ah, kako ispraznu
ljubavnu pjesmu.
Vreme sadašnje i vreme prošlo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vreme večno prisutno
čitavo vreme je neiskupivo.
Što je moglo da bude jeste apstrakcija
I ostaje stalno mogućnost
Samo u svetu špekulacije.
Što je moglo da bude i što je bilo
Pokazuje jedan kraj, koji je uvek prisutan.
Koraci odjekuju u sećanju
Niz hodnik koji nismo birali
Ka vratima koja nikad ne otvarasmo
U ružičnjak. Moje reči odjekuju
Tako, u tvojoj duši.
Nestani zanavek lice bez tajne
Nebo je čistije od tvojih očiju
Evo velikog jezera DAN
Vrati se u srce mraka i blata
Dotičem najzad bistru vodu i divlji smeh postojanja
Odjekuje kao grom nad otvorenim krevetima
Iz kojeg djela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?
Takve zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga krepkost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.
Božanstvenu ljepotu zalud ište
ko njene oči još video nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.
A kako ljubav i liječi i bije,
zna ko nju vide kad milo uzdiše
i milo zbori i milo se smije.
Ja pamtim slast tog divnog trena
kada pred mene stade ti
kao sa višnjeg sveta scena
gde čisti genij lepote spi.
Sred muka tuge beznadežne,
sujetnih iskušenja zlih,
dugo sam čuo reči nežne
i sanjao tvoj mio lik.
Prođoše leta. Svud metežan
oluj mi bivše rasu sne,
i glas tvoj zaboravih nežan,
i nebeske crte sve.
Tako su tekli moji dani
sve u tmuši sužanjstva tog,
bez snova čak, na posnoj hrani,
nestaše suze, ljubav, Bog…
Ali se prenu duša snena:
I evo opet javi se ti,
kao sa višnjeg sveta scena
gde čist genij lepote spi.
U slasti je opet srce moje,
dočeka dan vaskrsa svog
jer se u njemu opet roje
život, suze, ljubav i Bog.
I ako ne možeš svoj život da učiniš kakvim želiš,
ovo bar pokušaj da postigneš
koliko možeš: nemoj ga unižavati
sa previše dodira sa svijetom,
sa previše izlazaka i razgovora.
Nemoj ga unižavati izvodeći ga,
često šetajući i izlažući ga
svakodnevnoj gluposti
veza i susreta,
da ne postane dosadan kao da je tuđ….
Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
Vidim u tom mnošvu, lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Sluh koji ne vara i ne čuje laži
A sluša dječaka kada ljubav traži
I čuje u noći što je iza vrata
Korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara
Da zavolim voće, koje čovjek stvara
Dijelili smo udes, dobar ili zao
Kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao
Dao si mi osmjeh, učio me plaču
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini
Ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote
Hvala ti, živote…
Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka –
Bit će sve isto, izlaza nema.
Umrijet ćeš – i sve, ko prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.
Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče je vec tu.
kroz tanku zidnu pregradu
onoga dana kada se sin
rasipni na svoj način
vratio obitelji
čujem glas
koji je uzbuđen i koji prenosi
nogometno prvenstvo svijeta
još odveć mlad
istodobno kroz otvoren prozor
jednostavno u napjevima
potmulo
žamor vjernika
krv mu šiknu u mlazu
po mirisnoj grahorici po njezinu frajeru
svojim odvratnim prstima on zatvori očne kapke
velikih zelenih začuđenih očiju
lagana ona luta
ponad mojega zračnoga groba