Edith Sodergran – Rashlađuje se dan









I

Rashlađuje se dan u večer…
Pij toplinu iz moje ruke,
krv moje ruke krv je proljeća.
Uzmi moju ruku, uzmi moju bijelu ruku,
uzmi čežnju mojih uskih ramena…
Bilo bi divno osjetiti jedne jedine noći, ovakve noći
tvoju tešku glavu na mojoj grudi.

II

Bacio si crvenu ružu svoje ljubavi
u moje bijelo krilo –
ja čvrsto držim vrelim rukama
crvenu ružu tvoje ljubavi što brzo vene…
O vladaru hladnih očiju,
primam krunu koju mi pružaš,
što saginje mi glavu prema srcu…

III

Svog gospodara danas vidjeh prvi put,
dršćući odmah ga prepoznah.
Sad dobro ćutim tešku mu pest na svojoj lakoj ruci…
Gdje je moj zvonki djevičanski smijeh,
ženska sloboda uzdignute glave?
Sad dobro ćutim čvrsti mu stisak oko mog drhtavog tijela,
sad čujem stvarnosti tvrdi zvek
pod mojim ružičastim, ružičastim snima.

IV

Cvijet si tražio
našao plod.
Tražio izvor
našao more.
Tražio ženu
našao dušu –
razočaran si.

Raymond Carver – Louise



U susjednoj prikolici
žena se okomljuje na curicu po imenu Louise.
Zar ti nisam rekla, blesavice, da ova vrata držiš zatvorena?
Isuse, zima je!
Hoćeš ti platiti račun za struju?
Obriši noge, zaboga!
Što ću s tobom, Louise?
I tako od jutra do večeri.
Danas su obje vani
i razgrću rublje.
Pozdravi ovog gospodina.
Louise!
Ovo je Louise! Kaže žena
i potegne malenu.
Mačka joj pojela jezik, zaključuje.
Ali Louise ima štipalice u ustima
i ruke pune mokre posteljine.
Puvuče žicu naniže
i zadrži je vratom
dok ne prebaci košulju, ali žica
se opusti i katapultira joj košulju
na glavu. Louise se sagne
i odskoči unatrag,
što dalje od te spodobe
s naizgled ljudskim obličjem.

Marina Cvetajeva – Pesnici

 

Šta da radim ja,slijepac i pastorak,
U svijetu gdje svak očev je i oka prozirna,
Gdje svi-anatemama,ko po nasipima
Strasti!Gdje su nazvali
Kijavicu-plač!

Šta da radim ja,promišlju i rebrom
Pojna!-ko dert,Sibir,spona s bregova.
Prividima svojim kao mostom lebdim!
Njima bez težine
U svetu tegova.

Šta da radim ja,pevač i prvenac
U svijetu gde najcrnji-sivo smjera!
Gde nadahnuće drže-ko u termosu!
S ovom nemjernošću
U svetu mjera.










												

Izet Sarajlić – Bluz

Da sve ovo preživim

Drugi put bih znao

Da je barem 1993.godina

Druga ljubav

Govorila si o snijegu

Ipak, elegija

Iz voza

Jednom

Kako će Sarajevo bez mene

Kad sam daleko od tebe

Lagano s tugom

Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka

Miting na Trgu konstitucije

Mala velika moja

Mala noćna muzika

Naši ljubavni sastanci kod Lava

Na sve spremna budi

Neka nam oproste trave

Ne znam zašto

Piši mi na zelenu adresu ljeta

Posveta

Pokušaj romanse

Po Latiću

Sarajevo

Sutra će se ljudi…

Sestre

Strašno je i pomisliti

Sem smrti

Sjećate li se čuda u Milanu?

Tog dana je umro pjesnik

Tražim ulicu za tvoje ime

Tek sada

U vašem životu

U predvečerje

Vilsonovo šetalište

Već naglas

( Omaž)

Gabriela Mistral – Vidjeti ga Ponovo





Zar se stvarno neće ponoviti, nikada? Ni u noćima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u čistom svjetlu
djevičanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

Nikad, na kraju ograđenih staza
koje graniče s poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesečinom?

Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajući njegovo ime, dočekivah noći?
Niti u pećini koja uzvraća jecaje moje?

O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo, bilo gdje –
u malom djeliću neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!

I, zajedno sa njim, biti sva proljeća
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom čvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!

Antonio Machado – XII

XII.





Ljubljena,to lahor zbori
o haljini tvojoj bijeloj.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Donio je vjetar meni
ime tvoje u svitanje,
a koraka tvojih jeku
već ponavlja i planina.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Sa tornjeva i zvonika
zvona zvone,zvona zvone.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Udaranje čekićima
o crnome lijesu sluti,
a o grobu,a o grobu
udaranje lopatama.
Očima te vidjet neću,
a srce te moje čeka.

Ana Ahmatova – Dvije pjesme

 
1.

Jastuk je već vreo
s obiju strana.
I druga svijeća evo
gasne, i krik vrana
sve je čujniji, jasan.

Evo dočekah zoru,
kasno misliti na san…
Zastor na bijelom prozoru
bijel je i nesnosan.
Zdravo!

 

2.

Isti glas, isti izgled,
ista kosa kao od lana.
Sve isto kao lani.
Kroz staklo zraka danja već
po bijelome zidu bježi….
Ljiljani mirisno svježi
i iskrena ti riječ.










												

Miroslav Antić – Mali kameni nokturno

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.

Nikada više nećeš
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.