Salvatore Quasimodo – A tvoja haljina je bijela

Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.

Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.

Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.

Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.